O pisanju i brisanju

Nakon moga nedavnog teksta O JEZIKU zanimljivo će biti da se prisjetimo kako svoje izgovorene rečenice zapisujemo vizualno za budućnost ili da bismo ih danas saopćili drugome – i to kao pismo, literarnu tvorevinu, polemiku, proglas, i tako dalje. Meni je najsimpatičnije reći – kao čavrljanje – o bilo kom društvenom, pa zašto ne i privatnom pitanju. Ako se tu nađe i ljute zapaprenosti, još bolje!

Kako u svom životu pokrivam više era – od Kraljevine Jugoslavije do Republike Hrvatske – primjećujem da sam  u  p i s a n j u u životu prošao zaista sve faze, od početka na kamenoj pločici/tablici (nije riječ o kamenom dobu), preko papira, do ovoga što je sada pred vama – računala, tableta, pametnog telefona. Nećemo danas govoriti (ne  p r i č a t i !) o tome  š t o  pišemo, već  k a k o , o tehnikama pisanja,  z a p i s i v a n j a : čime pišemo i na čemu pišemo. Uglavnom, o ruci kojom pišemo.

Jer u stampedu razvoja bilježenja misli već se govori o danu kad ćemo bilježiti svoje misli direktno, bez posredovanja ruke! Sad već mikrofon sakuplja naš govor koji reproduciramo naknadno koliko puta želimo. Ali to nije vizualno pohranjivanje govora. Već nam prijete i tim tehničkim dostignućem (Ajoj, kako će to izgledati sa razlikovanjem č i ć te dž i đ! Na sreću, naglasci se ne bilježe u pisanju).

Ljudi kažu da je moja generacija bila posljednja koja je počela učiti pisanje na đačkoj tablici kamenom pisaljkom u Kraljevini Jugoslaviji – u školskoj godini 1937./38. – jer se nakon toga službeno brzo prešlo na  p a p i r ,  kao civilizacijsko dostignuće, naravno. Pločica je, doduše, bila izrazito praktična: učenik je mogao beskrajno puta pisati (pisaljkom) bijeli tekst i brisati (spužvicom) na jednom mjestu, a učitelj je mogao ispravljati ispisana slova. Na papiru se to, razumije se, nije moglo činiti tako jednostavno.

U stampedu razvoja bilježenja misli već se govori o danu kad ćemo bilježiti svoje misli direktno, bez posredovanja ruke! Sad već mikrofon sakuplja naš govor koji reproduciramo naknadno koliko puta želimo. Ali to nije vizualno pohranjivanje govora. Već nam prijete i tim tehničkim dostignućem (Ajoj, kako će to izgledati sa razlikovanjem č i ć te dž i đ! Na sreću, naglasci se ne bilježe u pisanju)

Nekidan čujem interesantnu vijest – da u osnovne škole u Francuskoj vraćaju tablice s pisaljkom i spužvom za brisanje, što je daleko praktičnije nego papir. Naravno, tablica vjerojatno nije kamena i pisaljka nije ona od prije stotinjak godina, ali se napisano slovo može obrisati i na istom mjestu ponovo pisati.

Sjećam se da nisam dugo nosio u školskoj torbi na leđima tablicu u drvenoj rami i s privezanom (originalnom morskom) spužvom na kanapu (špagi). Već iste školske godine, kad smo savladali abecedu, ponosno smo prešli na teke u plavim koricama i s imenom i prezimenom te razredom na naljepnici (Borivoj Dovniković II/B 1937.). Još danas imam jednu takvu teku (s mojim crtežima) iz 1938. kao dragocjeni artefakt.

I onda je došlo do novog vježbanja i privikavanja – na pisanje  o l o v k o m (Hartmudt HB) na p a p i r u , posebno na brisanje gumicom pogrešnih poteza a da se ne uprlja ili zgužva papir. Ne moram ni naglašavati da se tekama za mene otvorila nova izazovna mogućnost – c r t a n j a . Ne samo da je u meni buktala glad za likovnim izražavanjem već je papir u školskim tekama tada bio vrlo kvalitetan, dovoljne gramature i satiniranosti, proizveden isključivo od drveta, a ne od reciklažnih materijala (kao danas). I pisanje na njemu tintom (ili tušem) nije probijalo na drugu stranicu. Veoma je indikativno što se bilježnice danas s takvim ”luksuznijim” papirom, čini se, i ne proizvode (valjda zbog štednje drvene mase), što dokazuje da se nedovoljno cijeni pismenost u naciji.

Ne sjećam se kada smo u školi s olovke prešli na pisanje metalnim  p e r o m  i  t i n t o m , koje je zamijenilo mnogovjekovno pero iz  g u š č j e g  krila – po tome je i ostao nazivp e r o.  Bilo je to za nas klince šokantno, u pozitivnom smislu. Prvo tehnički, jer je postojala permanentna opasnost da se ”zapacka” upravo napisana rečenica, pa je došlo u upotrebu novo pomagalo – upijajući papir ili bugačica. Drugo, tintom ispisana riječ izgledala je kao da je izašla iz štampe. Već smo zaboravili bugačicu, a vidimo je jedino na televiziji kad političari svojim klasičnim nalivperima potpisuju državne ugovore, a sekretari za njima suše potpise.

Era tinte dugo je trajala. Pera kojima se pisalo mijenjala su oblike, od tankih do debljih, širokih takozvanih rond-perâ.

Ljudi kažu da je moja generacija bila posljednja koja je počela učiti pisanje na đačkoj tablici kamenom pisaljkom u Kraljevini Jugoslaviji – u školskoj godini 1937./38. – jer se nakon toga službeno brzo prešlo na p a p i r , kao civilizacijsko dostignuće, naravno. Pločica je, doduše, bila izrazito praktična: učenik je mogao beskrajno puta pisati (pisaljkom) bijeli tekst i brisati (spužvicom) na jednom mjestu, a učitelj je mogao ispravljati ispisana slova. Na papiru se to, razumije se, nije moglo činiti tako jednostavno

Početkom 20. stoljeća naš Slavoljub  P e n k a l a  izumio je n a l i v p e r o , koje je vrlo brzo osvojilo svijet. Držalo pisaljke punilo se tintom – i pisaljku više nije trebalo za vrijeme pisanja namakati u bočicu. A na kraju poboljšanje: umjesto često neugodnog punjenja tintom pumpicom industrija nam je pružila magazine s tintom, koje se moglo posebno kupiti i staviti u pisaljku namjesto ispražnjenog. Već je samo posjedovanje nalivpera bilo stvar prestiža, pogotovo skupe marke Parker kojim se služila samo društvena elita. Vjerojatno je bilo nalivpera i od zlata, pa i ukrašenih briljantima za tajkune i šeike.

Za svoje crtanje u tekama umjesto tinte počeo sam koristiti crni tuš, koji nije proziran kao tinta, pa je izvlačenje crnih linija tušem potpuno pokrivalo skice olovkom. I to je bilo kao stripovi u štampi, crni crteži na papiru.

Neki su beogradski stripovi, međutim, bili štampani u nekoj boji (zelenoj, na primjer) umjesto crnoj i to je djelovalo kao list u koloru. Tad sam se upitao mogu li ja crtati isto takve obojene stripove, pa sam u knjižari kupio zeleni tuš. Nažalost, taj tuš nije pokrivao skicu olovkom i ja sam bio razočaran. Kako tuš može biti proziran!

Zamolio sam tatu da me odvede u tu knjižaru u Županijskoj ulici da protestiramo zbog lošeg tuša. Prodavač je vidio u čemu je stvar i nije htio tvrditi da nisam u pravu, pa je ljubazno preporučio da se vratim crnom tušu. Svi tuševi u boji bili su zapravo tinte i zato prozirni. Naravno, to sam shvatio tek kroz desetak godina, kada sam i inače saznao i ostale tajne crtanja za štampu.

Nažalost, u djetinjstvu nisam bio u dodiru s bilo kim bliskim likovnim umjetnostima; čak ni učitelji i profesori crtanja nisu pokazivali volju da me kao izrazitog talenta obrazuju; njima je bilo dovoljno da mi daju konstantnu ocjenu 5 i time umire svoju savjest.

Dugo smo se u pisanju mučili s olovkama, koje su zahtijevale česta šiljenja vrha s grafitnom minom. Na primjer, u Duga filmu, prvom studiju za crtani film, mislilo se na to, pa smo pri sebi imali žilete za brijanje (zbog toga smo imali svi porezane kažiprste kojima se baratalo žiletom). Iako je Penkala  t e h n i č k u   o l o v k u izumio paralelno s nalivperom, ona se kod nas u široj ponudi pojavila tek šezdesetih godina.

Pisaljka u kojoj se mijenjaju mine prekinula je potrebu šiljenja drvene olovke, te je postala neizostavan alat crtačima. No ipak, dužan sam vratiti ugled klasičnoj drvenoj olovci: zahvaljujući prvoklasnim šiljilima, kojima u trenu naoštrim vrh olovke, i dalje njome skiciram crteže i pripremam ih za naknadno izvođenje tušem ili – flomasterom. Tehničke olovke često se kvare, pa sam se vratio klasičnoj olovci.

Početkom 20. stoljeća naš Slavoljub  P e n k a l a  izumio je n a l i v p e r o , koje je vrlo brzo osvojilo svijet. Držalo pisaljke punilo se tintom – i pisaljku više nije trebalo za vrijeme pisanja namakati u bočicu. A na kraju poboljšanje: umjesto često neugodnog punjenja tintom pumpicom industrija nam je pružila magazine s tintom, koje se moglo posebno kupiti i staviti u pisaljku namjesto ispražnjenog. Već je samo posjedovanje nalivpera bilo stvar prestiža, pogotovo skupe marke Parker, kojim se služila samo društvena elita. Vjerojatno je bilo nalivpera i od zlata, pa i ukrašenih briljantima za tajkune i šeike

Prije govora o ovome suvremenom grafičkom sredstvu moram otvoriti čitavo poglavlje o  k e m i j s k i m  o l o v k a m a ili  v j e č n i m  p e r i m a ,  kako su ih kod nas pri pojavi nazivali.

Kemijske olovke su poput tsunamija osvojile svijet. Sjećam se da smo ih nabavljali, u početku kao uzbudljive novosti, prilikom yugo-pohoda na trgovine u Trstu, paralelno s najlonkama, trapericama i šuškavcima (sintetičkim kišnim mantilima). Naziv v j e č n a  p e r a  dobile su, jer su naši ljudi imali dojam da traju veoma dugo, iako i danas traju sve dok se, naravno, masa za pisanje ne potroši iz pisaljke.

Posebne senzacije bile su višebojne kemijske olovke u kojima su se, sistemom Penkalinih mina, sa svakim pritiskom na vrhu pojavljivala mina s drugom bojom.  Kako su danas kemijske olovke bagatelno jeftine, proizvode se svaka sa svojom bojom, bez potrebe da jedna pisaljka ima komplicirani, a time i skuplji, sistem s više mina.

Ne tako davno bio sam na turističkom putovanju u Egiptu. Prilikom posjete jednom zabačenom nubijskom selu na obali Nila opkolila nas je masa djece tražeći od nas ništa drugo nego – kemijske olovke! Naravno, podijelili smo im one koje smo imali uza se. Šteta što nas turistička agencija nije još u Zagrebu podsjetila na to – mogli smo donijeti djeci punu kesu tih dragocjenosti i dijeliti ih kao bombone.

Izum  f l o m a s t e r a , pisaljke s filcanim vrhom za pisanje ili crtanje, izazvao je najveću revoluciju, u prvom redu među profesionalcima, a potom i svim ostalima. Jer flomaster više nije bio, u neku ruku,  igračka kao kemijska olovka, već značajan alat za likovno izražavanje, a o ostaloj upotrebi da i ne govorim. Danas djeca imaju komplete flomastera u bojama, kao nekad drvene bojice, i njima prave veće i izrazitije crteže od slika rađenih drvenim bojicama.

U drugim zemljama te pisaljke nazivaju  m a r k e r i m a jer su u početku, zbog svoje debljine, služile označavanjima, markiranjima na fasciklima, paketima, itd. Kod nas su se prvi pojavili markeri marke  F l o – m a s t e r , pa ih tako kod nas nazivamo i danas.

Moj prvi susret s flomasterom desio se 1949. na Akademiji likovnih umjetnosti. Profesor Krsto Hegedušić dolazio je redovno oko 11 sati na sat akta da vidi što smo napravili i da nam ispravi crteže. Tako je došao do mene i s nekakvom podebljom olovkom (kako se meni činilo) stao pokazivati na mom gotovom crtežu ugljenom silnice ženskog tijela, sa zadebljanim točkama na zglobovima ruku, nogu, vrata… Objasnio mi je moje pogreške – i otišao. Ja sam odmah pokušao obrisati njegove primjedbe da spasim svoje ”djelo”, ali se ti potezi uopće nisu dali skinuti, kao da su načinjeni tušem. Bilo je to nešto što nikada do tada nismo vidjeli, a što je profesor donio sa Zapada. Ubrzo smo saznali za flomaster.

Pisaljka u kojoj se mijenjaju mine prekinula je potrebu šiljenja drvene olovke, te je postala neizostavan alat crtačima. No ipak, dužan sam vratiti ugled klasičnoj drvenoj olovci: zahvaljujući prvoklasnim šiljilima kojima u trenu naoštrim vrh olovke i dalje njome skiciram crteže i pripremam ih za naknadno izvođenje tušem ili – flomasterom. Tehničke olovke često se kvare, pa sam se vratio klasičnoj olovci

Ti prvi flomasteri bili su dosta debeli i njima su se, osim markiranja, radili samo crteži većih formata ili pokrivanje većih površina. Prodavali su se (na Zapadu) u kutijama s kompletom: markerom, filcanim špicevima raznih veličina te bočicom rezervne crne boje kojom se punio marker (kao nekada nalivpero tintom). Kako kod nas još nije bilo šireg uvoza sa Zapada, flomastere smo nabavljali u Trstu, uz ostalu robu široke potrošnje, i onda švercali preko granice, jer je uglavnom svatko unosio u zemlju veću količinu robe od dozvoljene.

Nije trebalo čekati dugo da bismo dočekali nove vrste flomastera, koji su se zbog velike potražnje proizvodili u sve tanjim veličinama, da bi se pretvorili u pisaljke za pisanje i crtanje, poput tehničkih olovaka. Prvi su Japanci promovirali markere od 0,1 milimetra kako bi u pisanju zamijenili pero s tintom ili tušem. Vrlo brzo su nam u trgovinama nudili komplete crnih flomastera od 0,1 do 0,8 mm, naravno i onih daleko debljih, tako da ilustratori, karikaturisti i crtači stripova mogu danas nabavljati debljine koje im odgovaraju.

Naravno, ti flomasteri su deset puta skuplji od običnih za širu upotrebu. Osim toga, postoje flomasteri za razne namjene, pa se tako mogu nabaviti flomasteri za pisanje po staklu, plastici i tkaninama. O tome ne trebam posebno govoriti, jer za njih zna svatko u suvremenom životu.

Na kraju ere konačno se pojavilo računalo ( k o m p j u t o r )  koji je sve to o čemu sam pričao (ovdje sad ide glagol  p r i č a t i !) poslao u povijest.

D i g i t a l n a  tehnika zamijenila je sve i ponudila mogućnosti koje su gotovo bez granica, a granice može doseći samo ljudska mašta. No prvi put novu tehniku komunikacije treba savladavati da biste je koristili. A tu su mladi, zapravo djeca, u apsolutnoj prednosti. Starije generacije su uglavnom u drastičnom zaostatku – i ne prihvaćaju novo, koje svakim danom postaje sve neophodnije! I premda novinari, književnici i ostali kojima je pisanje zanat već odavno rade na kompjutorima, stariji ”tvrdoglavci” i dalje pišu na pisaćim mašinama i svoje tekstove šalju izdavačima koji ih moraju davati u prepisivanje za daljnji digitalni proces – ili nose pisma na poštu.

Ja sam izdajica svoje generacije: već tridesetak godina služim se kompjutorom, ali u ograničenim mogućnostima – pišem razne tekstove koji su nakon toga spremni za distribuciju bilo kome, pišem pisma (kaže se poruke) naravno onima koji imaju kompjutor, primam e-poštu iz čitavog svijeta, bez obzira na granice i udaljenosti, pronalazim ilustrirane podatke o bilo čemu što me zanima. A što je najzanimljivije, svoje karikature redovito šaljem redakciji e-mailom, a da ne izlazim iz stana

Ja sam izdajica svoje generacije: već tridesetak godina služim se kompjutorom, ali u ograničenim mogućnostima – pišem razne tekstove koji su nakon toga spremni za distribuciju bilo kome, pišem pisma (kaže se poruke) naravno onima koji imaju kompjutor, primam e-poštu iz čitavog svijeta, bez obzira na granice i udaljenosti, pronalazim ilustrirane podatke o bilo čemu što me zanima. A što je najzanimljivije, svoje karikature redovito šaljem redakciji e-mailom, a da ne izlazim iz stana.

Već nekoliko puta slao sam e-mailom, znači kroz eter, moje grafičke radove (karikature, stripove, ilustracije) po čitavom svijetu da bi ih organizatori, u Kini, na primjer, iskopirali i priredili za izložbu u svom gradu! Doduše, supruga i ja znamo najosnovnije načine u baratanju računalom i to nam je zasada dovoljno, ali bi trebalo znati mnogo više da bismo mogli koristiti sve mogućnosti (u prvom redu za moj posao na grafičkom dizajnu).

Ne mogu zamisliti da u mojim godinama sad pođem na tečaj za kompjutoraše. A to isto, nažalost, misle i moji vršnjaci, pa i oni daleko mlađi, koji uopće n e m a j u  računalo. Mnoge kolege su nas napustile, ponosni što nisu imali posla s digitalnom tehnikom, a za sobom su ostavili desetke knjiga napisanih pisaćom mašinom!

Ja osobno zadovoljan sam što sam u svom životu pokrio sve te avanture – od kamene pločice, preko olovke, pera, nalivpera, kemijske olovke, flomastera do kompjutora! I pri tome pisao svojom rukom latinicu, goticu, srpsku ćirilicu, rusku ćirilicu…

Bravo, Bordo iz davnog prošlog stoljeća!

    •  Petero žena na drvećima
    •  Milane, bravo majstore!
    •  Časni sude, kriv sam!
    •  Pod (po)razno: ma, nije ljudi Pelješki, već Pelješački most!
    •  Situacija
    •  Visoki turizam
    •  Treba nam Palača kulture, daleko prije ''Plavog vulkana''
    •  Khrzhanovski na Luzhnikiju
    •  Štima(c)?
    •  Roll Up jezika

> Svi tekstovi ovog autora