autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

O slobodi savjesti: put prema izgradnji i ispunjenju osobe

AUTOR: Jadranka Brnčić / 04.12.2016.

jadranka brncic 2Sloboda savjesti (lat. conscientia – suznanje, znanje čega i zajedno s drugima) u katoličkoj duhovnosti često se primjenjuje na slobodu drugih da izaberu ono što katolici misle da je jedino ispravno, a rijetko na slobodu samih katolika da misle i žive po svojoj savjesti.

To je – reći će “pravovjerni“ katolici – paradoksalna situacija jer vjerniku njegova savjest ne može naložiti ništa što nije u skladu sa “službenim“ katoličkim moralom. Oblikovana savjest prihvaća moralne norme zajednice. Na prigovor, pak, da se moralne norme mijenjaju kroza povijest, odgovaraju kako posljednja instanca ipak nije savjest, nego – “volja Božja“.

Crkveno učiteljstvo često se prema vjernicima odnosi kao prema nedorasloj djeci u čije ime mora odlučivati i kojima mora tumačiti što je “volja Božja“ za ovu ili onu situaciju. Time se stavlja na mjesto koje bi trebalo biti sačuvano za Duha Svetog te zapravo uspostavlja ideologiju nasilja.

Ako se etički zakon shvaća kao nešto čovjeku izvanjsko, onda je njegovo nametanje – grijeh protiv slobode savjesti. A ako je zakon, kako tvrdi apostol Pavao, upisan u ljudsko srce, onda se sloboda savjesti događa u njegovoj intimi.

Moralne norme nisu same sebi svrhom nego su okvir za etički temelj na kojem bi trebale počivati, a koji je: dobro čovjeka i dobro zajednice. A dobro se ozbiljuje preuzimanjem odgovornosti.

Kada savjest prihvaća neku normu, odmah ju i razgrađuje, pounutarnjuje – ona postaje ne samo čovjekov slobodan izbor, nego i sama njegova odgovorna sloboda koja i jest njegovo dobro. Premda, za nju valja trajno biti budan.

Crkveno učiteljstvo često se prema vjernicima odnosi kao prema nedorasloj djeci u čije ime mora odlučivati i kojima mora tumačiti što je “volja Božja“ za ovu ili onu situaciju. Time se stavlja na mjesto koje bi trebalo biti sačuvano za Duha Svetog te zapravo uspostavlja ideologiju nasilja. Ako se etički zakon shvaća kao nešto čovjeku izvanjsko, onda je njegovo nametanje – grijeh protiv slobode savjesti. A ako je zakon, kako tvrdi apostol Pavao, upisan u ljudsko srce, onda se sloboda savjesti događa u njegovoj intimi

Pavao je, govoreći o moći grijeha, priznao da je svakodnevno njime varan: “Ne radim što bih htio, već ono što mrzim” (Rim 7,14). Pritom se u idealističkoj tradicionalnoj teologiji ova Pavlova misao pretvara u vrst metafizičke šizofrenije, dok je, zapravo, riječ o svakidašnjem iskustvu većine ljudi. Pozvani smo ponajprije na svetost, ne na borbu protiv grijeha.

Iz Knjige Postanka crkveno učenje dugo je crpilo svoje argumente za govor o kaznama za grijeh, pritom često zaboravljajući da biblijski pisac nije imao na raspolaganju ni jezična ni spoznajna sredstva kojima bi progovorio o uvjetovanostima ljudskoga života.

Tako se u biblijskom tekstu kao kazne za grijeh navode: stid od spolnosti, porođajne muke u žena, spolna želja, mukotrpno obrađivanje zemlje i smrt (usp. Post 3,7-24).

Dakle, seksualnost, rad i smrtnost – sve su to područja u kojima čovjek doživljava svoja ograničenja, a koja Crkva tumači kao posljedice Istočnoga grijeha.

Međutim, ljudske uvjetovanosti upravo su i jedina područja ljudske slobode: seksualnost je prostor u kojem čovjek može doći do krajnjeg ispunjena svojih ljudskih mogućnosti da voli i bude voljen, rad je prostor u kojem može doživjeti rascvat svojih stvaralačkih i suradničkih sposobnosti, a njegova smrtnost ono je što ga vraća sadašnjem trenutku i svakodnevnom životu.

A budući da su to područja najvećih mogućnosti, ujedno su i područja gdje je na djelu i najveća otuđenost, pa i onda mogućnost manipulacije.

Marx razlikuje četiri oblika otuđenja u radnom (proizvodnom) procesu: osoba koja radi posao koji ne upošljava njezinu cjelovitost, srce i razum, otuđuje se od sebe same, od prirode, od ljudi kojima je okružena te od ljudske vrste. Oholost Istočnoga grijeha ima svoju strukturalnu stranu koja se očituje u brojnim društvenim nepravdama, uključujući i onu koju ponekad nanosi ili dopušta i sama Crkva.

Freud je rekao da je odricanje od iskonske ljudske prirode odricanje i od sposobnosti čovjeka da misli. No, vrijedi i obrnuto: lišavanje od mišljenja (i odlučivanja) i njegovo nadomještanje gotovim obrascima ponašanja lišava čovjeka i sposobnosti da istinski suosjeća s drugima, da ih prihvaća i razumije.

Teologija savjesti uglavnom savjest karakterizira kao odnos ljudske osobe sa samom sobom, no, Pavao, međutim, ide i dalje: savjest zove svjedokom, ne instancom optužbe i suda (usp. Rim 9,1; 1 Kor 4,4; 2 Kor 1,12). Stoga bi bilo potrebno reinterpretirati fenomen savjesti kroz kritičko prisvajanje savjesti kao poziva na brigu, brigu za sebe i za druga bića, kao i na pozornost za božanske intervencije u svijetu.

Gdje postoje odgovornost i briga, ne bi trebalo biti mjesta strahu, pa ni od ”društvenog inženjeringa“ ili od “antropološke revolucije“. Strah nas drži vezane uz ono čega se bojimo.

Seksualnost, rad i smrtnost – sve su to područja u kojima čovjek doživljava svoja ograničenja, a koja Crkva tumači kao posljedice Istočnoga grijeha. Međutim, ljudske uvjetovanosti upravo su i jedina područja ljudske slobode: seksualnost je prostor u kojem čovjek može doći do krajnjeg ispunjena svojih ljudskih mogućnosti da voli i bude voljen, rad je prostor u kojem može doživjeti rascvat svojih stvaralačkih i suradničkih sposobnosti, a njegova smrtnost ono je što ga vraća sadašnjem trenutku i svakodnevnom životu. A budući da su to područja najvećih mogućnosti, ujedno su i područja gdje je na djelu i najveća otuđenost, pa i onda mogućnost manipulacije

Ukoliko je prošlost neke vrsti ekrana na kojoj čovjek projicira viziju svoje budućnosti, onda ono što se u srednjem vijeku nesvjesno strukturiralo kao apologija zla, danas postaje stvarnost: okrivljavanje “desnih” i “lijevih” zadobilo je planetarne razmjere, ratovi se više ne vode samo po vojnim pravilima niti se oružja koriste u razmjeru s “neprijateljskim” snagama, a vrijednosti koje su do jučer jamčile kakvu-takvu društvenu sigurnost, sve su dovedene u pitanje.

Čini se da je čovjek ponovno ušao u carstvo u kojem vlada Scila straha i Haribda krivice, samo su promijenjene koordinate.

Je li Foucault imao pravo kad je rekao da “se danas može misliti samo u praznini ostaloj iza iščezlog čovjeka” te da se “svima onima koji još žele govoriti o njegovu oslobođenju može suprotstaviti samo filozofski osmijeh”?

Ipak, iako proživljavamo smrt vremena, a raspad tzv. tradicionalnih vrijednosti najvjerojatnije nećemo moći zaustaviti, čovjek ne može sam sebe dokinuti sve dok ima ljudi koji vole svoje partnere i djecu, pomažu ljudima oko sebe, savjesno obavljaju svoj posao i ne šute pred nepravdama ovoga svijeta.

Tjeskoba postojanja može se, prema Drewermannu, nadvladati samo ako se pojam grijeha – strah od grijeha i osude – shvati kao bolest.

Tek ispunjeno biće može činiti dobro. Grijeh je, zapravo, manjak ljubavi, a vjera je isto što i želja za odsutnošću otuđenja i nastojanje oko njegova dokinuća.

Vjera bi trebala biti kraljevski put prema izgradnji i ispunjenju osobe, aktivno zalaganje za dobro. Ni moral koji sudi i osuđuje, ni dogma koja proglašava istinu klonulu čovjeku zasigurno ne mogu pomoći da ustane. Savjest je mjera slobode, a mjera kršćanske slobode je ljubav.

Pastoralna uputa iz 1992, Aetatis novae (Nadolaskom novoga doba) ističe važnu ulogu sredstava javnog priopćavanja u službi dijaloga sa svijetom.

U dijelu o crkvenom zajedništvu između ostalog se kaže da ”vjernici imaju pravo, te nekad i dužnost da se suprotstave svojim pastirima te izraze vlastito mišljenje o pitanjima koja se tiču dobra Crkve“ jer ”između članova toga zajedništva što čini Crkvu postoji temeljna jednakost u dostojanstvu i poslanju, koja izvire iz krštenja i na kojoj se temelji hijerarhijska struktura i mnogostrukost zadaća i službi. Toj se jednakosti mora naći izražaja u iskrenu i poštivanja punom sudjelovanju u informacijama i očitovanju mišljenja“ (AN 10).

Vjera bi trebala biti kraljevski put prema izgradnji i ispunjenju osobe, aktivno zalaganje za dobro. Ni moral koji sudi i osuđuje, ni dogma koja proglašava istinu klonulu čovjeku zasigurno ne mogu pomoći da ustane. Savjest je mjera slobode, a mjera kršćanske slobode je ljubav

Kršćanska se vjera ne da svesti na tvrdnju da je Bog onaj tko govori u našoj savjesti te da je Crkva njezina odgajateljica kako bismo čuli Božji govor. Zapravo, kada apostol Pavao govori o “opravdanju po vjeri”, on ga ne identificira s ispoviješću vjere u Isusa kao Krista.

Savjest je autonomna, a ispovijesti vjere simbolička struktura. Kršćanin je onaj tko u pozivu savjesti prepoznaje “suobličnost Kristu”, a ovo je prepoznavanje interpretacija kakve se uvijek iznova treba boriti za vlastitu vjerodostojnost i intelektualno poštenje.

Svaka sinteza savjesti i vjere rizik je. Upotrijebiti Boga kao jamstvo naše želje da imamo krajnje jamstvo – nasilje je nad savješću.

A vjera je upravo suprotno od takvoga jamstva – ona je rizik na koji pristajemo stavljajući svoj život pod znak Krista koji trpi.

Prihvatiti Krista u slobodi savjesti znači odreći se predodžbe o Bogu kao jamstva sveg našeg znanja, znači prihvatiti znati tek jednu stvar o Bogu, a ta je da je prisutan u raspetom Kristu.

Nužnost ponad svake logične nužnosti jest da je jedino jamstvo što ga Bog daje kršćanima – znak njegove posvemašnje izručenosti čovjeku i njegovoj savjesti.

Čovjek je trajno dovođen u pitanje te stoga otvoren izazovu da odgovori, da ne bude ničijim sucem, nego prorokom.

Još tekstova ovog autora:

     Papa Franjo nas poziva: ''Činimo sve dobro koje možemo!''
     Britanska monarhija, Crkva i sinodalnost
     S odlaskom profesora Žmegača otišao je cijeli jedan svijet
     Želim li da se svijet promijeni?
     Prostor za trećeg(a) - opće dobro - u dijalogu
     Antisemitizam u Hrvatskoj i dalje je prisutna anomalija
     Susret s Irinom iz Mariupolja
     Bio nam dobar Prelazak!
     Refleksija uz rat u Ukrajini: što znači – biti za mir?
     Thich Nhat Hanh – učitelj za 21. stoljeće

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1

  • fraktura 2

  • fraktura 3

  • superknjizara

  • vbz 1

  • vbz 2

  • vbz 3

  • vbz 4

  • ljevak 1

  • ljevak 2

  • ljevak 3

  • ljevak 4

  • ljevak 5

  • oceanmore 1

  • oceanmore 2

  • oceanmore 3

  • oceanmore 4

  • golden marketing 1

  • sandorf 1

  • sandorf 2

  • planetopija 1

  • planetopija 2

  • srednja europa 1

  • srednja europa 2

  • srednja europa 3

  • srednja europa 4

  • durieux 1

  • disput 1

  • ks 1

  • ks 2

  • ks 3

  • meandar 1

  • meandar 2

  • meandar 3

  • biblija