Obnova starih tradicija: pamuk, relikvije i zbunjeni vjernici

Nedavni događaj iz Zadra, gdje je 8. kolovoza 2024. blagoslovljen pamuk pred relikvijarom svetog Šimuna, može se činiti neobičnim i gotovo kao da je izvučen iz neke srednjovjekovne knjige čarolija koje se ni Veliki Sauron ne bi posramio. No, zapravo se radi o ”obnovi tradicije”, omiljenom izrazu crkvenih krugova kada se želi ponovno uspostaviti neki drevni, često zaboravljeni obred.

I to unatoč tomu što Papa Franjo kritički govori o onima koji obnavljaju staru tradiciju u Crkvi, i kritizira one koji se drže prošlosti na način koji ih odvaja od stvarnosti sadašnjice, te upozorava da vjera ne smije postati muzejski eksponat, već mora biti živa i relevantna za suvremeni svijet​.

Pamuk, simbol čistoće, ovdje postaje vodič svetosti jer je blagoslovljen pred svetom relikvijom. Relikvija, za koju se vjeruje da je tijelo biblijskog starca Šimuna, koje se još nalazi i u Kijevu u Ukrajini, u crkvi svetog Mihovila, gdje je doneseno iz Carigrada, ima moć koja se prenosi na pamuk, a potom na vjernike koji taj pamuk nose sa sobom.

Naravno, teško je ne uočiti sličnosti između ovog i onoga što bismo u drugim kontekstima nazvali magijskim obredom.

Pamuk se koristi kao posrednik svetosti, baš kao što bi se u magijskim praksama koristio neki drugi materijal za prijenos ”moći”. Razlika je, naravno, u namjeri i uvjerenju – barem prema crkvenim doktrinama.

No, gdje završava sveta tradicija i počinje magija, ostaje subjektivno pitanje koje zbunjuje mnoge vjernike. Ovakvi rituali često zbunjuju ”obične” vjernike koji, iako im je namjera pobožna, teško mogu razlikovati svetu tradiciju od onoga što neki nazivaju praznovjerjem.

Kod nekih pak, posebno onih s kritičkim ili racionalnim pogledom na svijet, izazivaju podsmijeh. U društvu koje sve više naginje racionalnom i znanstvenom objašnjavanju svijeta, takve prakse mogu izgledati kao anakronizmi, relikti prošlih vremena koji se uporno održavaju u svijetu gdje su logika i dokazi na cijeni.

A možda su te prakse samo pametno osmišljeni načini za pojačavanje crkvenih prihoda, u skladu s uvijek prisutnom ”obnovom tradicije” koja, kao po pravilu, dolazi u pravom trenutku kad treba napuniti crkvene blagajne. 

Sveta magija ili magični sakralitet?

Relikvije zauzimaju posebno mjesto u povijesti Katoličke Crkve. One su, u biti, sveta tijela (ili dijelovi tijela) te predmeti koje je svetac posjedovao ili dotaknuo. Snaga relikvija leži u vjerovanju da prenose božansku milost na one koji im se mole ili ih dodiruju.

Relikvijari, bogato ukrašeni kovčežići u kojima se te relikvije čuvaju, često su predmeti velike pobožnosti, ali i povremeno kritike. Kada se približimo relikvijama s ironičnim odmakom, postaje jasno da tu postoji nešto što bi u bilo kojem drugom kontekstu zvučalo kao magija. Imamo predmet koji ima moć izliječiti bolesne, zaštititi od zla i donijeti sreću. To su karakteristike koje dijele s amajlijama i talismanima iz drugih kultura.

I dok je u kršćanskom kontekstu ova praksa povezana s vjerom i Božjom milošću, u antropološkom smislu, ona djeluje vrlo slično magijskom načinu razmišljanja.

Crkva, naravno, odbacuje bilo kakvu povezanost s magijom. Magija se definira kao pokušaj manipulacije prirodnim ili natprirodnim silama izvan Božje volje, dok se liturgijski čini objašnjavaju kao oblik pobožnosti. No, granica je tanka, a za skeptike gotovo nepostojeća.

Upravo zbog toga, takvi rituali često nailaze na podsmijeh kod onih koji smatraju da je vjera stvar osobnog odnosa s Bogom, a ne ritualiziranih obreda koji graniče s praznovjerjem.

Dok vjernici strpljivo iz svojih tankih džepova izvlače novac za crkvene usluge, svećenici i biskupi u svojim luksuznim palačama i automobilima promiču vrline skromnosti. Jesu li možda ove sjajne zlatne relikvije i pamuk natopljen svetošću samo dio opsežnije strategije – vješto osmišljenog plana kako zadržati vjernike u stanju stalne neizvjesnosti i ovisnosti o ”čudotvornim” ceremonijama?

I dok oni koji stoje na vrhu hijerarhije nastavljaju živjeti u udobnosti, vjernici se pozivaju na dodatne donacije i pobožnost, s nadom da će im nešto od te svetosti pomoći prebroditi mjesec u kojem trebaju prehraniti obitelj.

Linija između vjere i magije

Svi ovi rituali, od blagoslovljene vode do svetog pamuka, pozivaju na pitanje: Je li uistinu riječ o vjeri ili o vješto prikrivenoj magiji koja služi za povećanje prihoda? I koliko su ti rituali doista namijenjeni duhovnom uzdizanju vjernika, a koliko jednostavno služe kao alat za manipulaciju i kontrolu?

U svijetu u kojem logika i znanost sve više dominiraju, crkveni obredi sve više nalikuju na dobro osmišljenu iluziju, namijenjenu održavanju ”vječnog” protoka novca u crkvene blagajne. Jer na kraju, možda nije ni važno je li nešto magija ili sveta tradicija, dokle god milostinjska košara ostaje dublja od džepa radnika.

A dok se vjernici mole i ubacuju novčiće u nadi za božansku milost, pravi blagoslov – onaj financijski – čini se, ipak ostaje rezerviran za one koji žive u zlatnim palačama, voze skupe automobile i blagoslivljaju pamuk pred relikvijama.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Crkvene smjernice: fasada odgovornosti ili zataškavanje?
    •  Zašto Hrvatska nije sekularna država?
    •  Split se guši u vlastitoj mržnji
    •  Gospa d.o.o.: kad vjera i biznis nađu zajednički jezik
    •  Strašna glad u Africi, a Crkva šuti
    •  Mladi, katolička vjera i ustaška simbolika
    •  Nedostatak empatije prema žrtvama pedofilije u Crkvi
    •  Fenomen i psihoprofil svećenika pedofila
    •  Umjetnost izbjegavanja stvarnosti
    •  Velika Gospa ili Veliki problem?

> Svi tekstovi ovog autora