Obogaćen sam milošću i izvanrednim Šerbedžijinim umijećem

Još jedno ljeto, još jedna sezona, jubilarna dvadeset i peta, prolazi na čarobnome brijunskome otoku, na kome su, sada se ipak čini, davne 2001. godine, Boris Vujičić, Lenka Udovički i Rade Šerbedžija, kako je napisao Rade u jednoj svojoj kolumni ”Pobratimstvo lica” na Autografu, ”razvili jarbole” teatra ”Ulysses” i tim brodom Rade i Lenka s brojnim suputnicima plove morem ove jedinstvene kulturne avanture, ”kao neki začarani Odiseji, vraćajući se svome domu i odlazeći od njega”.

Pomakli smo se iz Zagreba i našeg brega, Claudia i ja, što u kolovozu ne činimo jer, kao što se nama dogodilo prošli ponedjeljak 4. kolovoza, možeš se, primjerice, voziti u nepreglednoj koloni dva i pol sata od naplatnih kućica do Karlovca i pošli smo do Fažane.

Povod je bio i Claudijin rođendan pa smo se u Istri zadržali dvije noći pak ovaj put je sreća htjela da uzmemo smještaj u Gračišću, nedaleko Pazina, a kako bismo posjetili, tu isto blizu Pazina, naše drage prijatelje Tatjanu Gromaču i Radenka Vadanjela.

Bio sam jako dobro raspoložen i pomalo uzbuđen: ta njihova avantura koju su započeli sa Shakespeareovim ”Kraljem Learom” koji se tako elegantno smjestio na malome Brijunu i na toj čudesnoj austro-ugarskoj vojnoj utvrdi Minor, traje i dalje ali za ”Kralj Lear”, zaštitni znak ”Ulyssesa”, se govorilo da se nakon ove sezone skida s repertoara, pa smo pošli, kao na hodočašće, da se obogatimo milošću tog izvanrednog Radetovog umijeća.

Vidjeli smo Lenku kada smo se iskrcali na Mali Brijun i ona nam je kazala da Rade razmišlja da bi Leara igrao još dogodine, kada puni 80. godinu života, što će se možda dogoditi bude li zdravlja, a na našu sreću i na radost razdragane publike koja svake godine hrli da vidi vratolomije koje izuzetan ansambl izvodi s tim predivnim Shakespeareovim stihovima.

Igralo se tijekom ovih dvadeset i pet godina mnoge uspješne predstave, ali ”Kralj Lear” je postao zaštitni znak tog teatra.

”Možda zbog Shakespeareovih svevremenskih i besmrtnih stihova, možda zbog Lenkine briljantne režije ili naših glumačkih umijeća koja su svih ovih godina dobivali tako mnogo komplimenata i podrški”, kazao je Rade, ”a možda i zbog nečega neobjašnjivoga, što se nameće samo od sebe, kao neki prirodni zakon, kojim mi sami ne vladamo, nego se, eto tako, događa sam od sebe i traje kao neki ”prijeki nalog duha vremena”, kako bi to nekada znao reći uvaženi hrvatski kritičar Petar Brečić, za nešto što se dogodi u umjetnosti kao neminovnost”.

2020. godine nisu ga izvodili i razmišljali su da ga zauvijek skinu s repertoara. Činilo im se da je predstava učinila svoju misiju, a i Lenka se počela brinuti hoće li Rade biti u stanju, s obzirom na njegove godine, savladati sve one prepreke koje mu je ona svojom inscenacijom ”Kralja Leara” postavila.

”Lagao bih kada bih rekao da to sve činim s lakoćom kao što sam to činio ranije. Ali možda baš u tome mome umoru ima neke dodatne čari. Jer ne moram glumiti taj umorni hod i bespomoćno stanje staroga čovjeka u borbi s prirodnim elementima.

Sjećam se kako mi je naš čuveni teatrolog Darko Gašparović rekao nakon što je drugi put gledao ”Kralja Leara”: ”Eh, Rade, sjajno ti to sve činiš, a ja bih volio da te gledam u toj ulozi kad uhvatiš osamdesetu…”.”

I ove godine, dok je igrao nekoliko predstava, sjetio se sigurno Rade njegovih riječi, jer se počeo bližiti ”toj pravoj starosti”. Ipak, sjedeći u prvom redu tribina, samo nekoliko metara od Radeta, mogao sam primijetiti koliko je to naporna uloga, pak koliko se dobro Rade u njoj nosi. Bravurozno, dominantno, dajući se do kraja.

Gledam tu njihovu predstavu, koja eto traje već punih 25 godina i još uvijek plijeni svojom raskošću. Koliko je glumaca i suradnika prošlo kroz nju i koliko sudbina je dotaknulo to nebesko brijunsko plavetnilo koje od svih njih u ansamblu ”čini jednu posebnu i jedinstvenu porodicu”. Vidio sam dosta registarskih tablica iz Srbije i BiH, i svakakvih iz naše zemlje i radovao sam se ne biti te noći inficiran vijestima o Thompsonu u Sinju: jer tu na tome otoku vrijeme drukčije protječe i ljudi postaju bliži svome pravome biću. Na Malom Brijunu se živi bratstvo i jedinstvo.

”Naša djeca koja su u predstavi igrala male pastire i princeze, postala su zreli ljudi i nose u sebi uspomenu na to lijepo odrastanje u koloniji umjetnosti i nekoga posebnoga bratstva.

Vrijeme čini svoje i neka patina pada i na našu predstavu.

Rekviziti i kostimi se pomalo raspadaju na našim ramenima i pojedini glumci i glumice su možda malo stariji no što bi trebalo biti za uloge koje igraju, a ipak mi tu svoju predstavu igramo ”do posljednjeg daha”. I upravo u toj vremešnosti leži neka tajna.

Kao da je vrijeme stalo i kao da se tu pojavljuju neki likovi iz začarane bajke koji potpuno pripadaju tome otoku i toj tvrđavi čija zahrđala željeza, obrasla u korove i trave, podsjećaju na ukleti kraljevski dvorac iz nekog davnog vremena”.

Branimir Pofuk je lani u jednom komentaru u Večernjem listu napisao da treba reći i to da je Šerbedžijin ”Kralj Lear” na Malom Brijunu ”hrvatsko kulturno blago nulte kategorije”. Tim više nas treba čuditi što teatar ”Ulysses” ne uživa veću podršku države.

”Čitam na internetu”, napisao je Rade, ”da su Finci postali pravi hit u Evropi jer su navodno počeli razvijati razne umjetničke projekte u svojim nacionalnim parkovima. A mi to, eto, činimo već toliko godina na jedinstvenom Nacionalnom parku Brijuni”.

I okupljali su ovdje svjetski poznate umjetnike. I imamo taj naš otok Mali Brijun s ovom neopisivom tvrđavom Minor, koji mogu postati značajno kulturno središte Evrope. ”Ali teški su nama putovi do te Evrope. A prečice ne znamo ili nam ih ne kazuju”, jadao se Rade.

”A tako malo treba, da ovo što smo mi uspješno započeli, preraste u pravi nacionalni kulturni projekt koji bi lako mogao postati evropski značajan kulturni centar”.

Taj Shakespeare je duboko ušao u glumca. ”Možda me i te tri ili četiri predstave na koje čekam godinu dana i održavaju u snazi”. I sigurno mu neće biti lako kazati da su upravo odigrali posljednjeg ”Kralja Leara”.

Kada se jednom dogodilo da je Rade mislio da igra posljednji puta, osmislio je govor kojim je zahvalio ekipi i publici a onda je sa suzama u očima mahnuo rukom i otišao sa scene…

Ja se toplo, najtoplije nadam da će Rade još igrati.

Bio je Rade Šerbedžija i Hamlet, i Richard III, i Tit Andronik… Ali ovdje, na Brijunima, to je nešto veće, da, do suza te gane.

Zato što je to drama koja ispituje svijest i savjest čovječanstva. Zato što je to savršena Shakespeareova tragedija. Zato što je ona u tome času najbolji odgovor vremenu koje živimo.

Radetova sudbina se toliko poklapala s learovskom, pa iako on nije imao to learovsko iskustvo s razočarenjima u vlastitoj obitelji, ipak je ta velika learovska patnja i sva razočaranja u čovjeka i čovječnost, pa i u prirodu i njezina stvaraoca, našla prave tonove u Radetovim napaćenim grudima…

Kada je prvi put zakoračio na ambijentalnu pozornicu kao kralj Lear, Rade Šerbedžija imao je 55 godina, a njegova su starija djeca, Lucija i Danilo, već imali karijere i bili su dio Ulyssesove kazališne priče.

Dvadeset i pet godina kasnije Rade glumi Leara s tolikom uvjerljivošću i lakoćom da bi žicao da te prime kao pomoćno osoblje u predstavi, ne bi li od hodočasnika prešao u red opservanata, da milosti što više primiš i tamo se što duže zadržiš.

Čovjek je plemenit, ali je i sebičan, i zao je čovjek. Vidimo to u svemu što prati Thompsonove pojave na binama, u toj omladini koja se ”ponovno probudila”, kako lupeta Zlatko Dalić, još jedan od mnogih koji nas prozivaju da ”ne volimo i nećemo Hrvatsku”. Mnogi ljudi koji vladaju zemljom i svijetom, ne brinu se što stvari idu na gore, jer to se kao ne tiče njihovih života.

Ja, kao ni Rade, ne znam što će biti i kako će se sve to završiti, osobito kod nas, hoćemo li nestati. Ali želio bih da još za svojega života činim sve što je u mojoj moći da popravljam svijet, ”zbog svih onih nepoznatih ljudi koji će doći na ovaj svijet i u čijim grudima će kucati isto srce kao i u mojim”.

Rade, veliki i dragi naš Rade, Lenko naša, genijalna i požrtvovna, hvala vam od srca.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Vojni mimohod je poraz kršćanskog humanizma
    •  Milanović će salutirati crnu HOS-ovu zastavu. Ja ne!
    •  Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati!
    •  Slovo o etici: In memoriam Al Jazeera Balkans
    •  Herceg-Bosna se pregrupira, oglasila se i slavi ustaštvo
    •  Zagrebačka crkva protiv Plenkovića, Jandrokovića i partizana
    •  U Hrvatskoj opasno raste antižidovstvo
    •  Što ću ja s nacističkim odlikovanjem bake Roze?
    •  Zločini u Gazi da, genocid ne
    •  Podsjetnik Milanoviću, Plenkoviću i generalu Gotovini

> Svi tekstovi ovog autora