novinarstvo s potpisom
”I am a Man – ”Ja sam čovjek” stajalo je na plakatima boraca za ljudska prava crnaca pod vodstvom Martina Luthera Kinga. U novije vrijeme se ponovo diže isti glas otpora u poruci ”Black lives matter” –”Crni životi vrijede” kojom američki građani protestiraju protiv nasilja prema Afroamerikancima. Obje poruke teže nenasilnom oslobođenju. Pitanje je koga?
Na prvi pogled, oslobođenje se tiče žrtava, onih koji se bore za svoja ljudska prava. Svojom aksiomatskom očitošću njihove poruke znače: osvijestili smo svoje ljudsko dostojanstvo i ne dopuštamo poniženje.
No poruka ima i drugu razinu, obraća se svim ljudima – i onima kojima treba napisati da su svi ljudi ljudi.
Time poruka oslobođenja potlačenih koji kažu ”Ja sam čovjek” takvima služi da se vinu do svoje ljudskosti.
Poruka oslobođenja treba doseći one ljude koji nikada drugima nisu morali pisati da su ljudi i da njihov život ima vrijednost. Tim ljudima ona znači: opametite se, ta niste tako glupi da vam treba pod nos staviti transparent kako drugi život vrijedi kao i vaš.
Opametite se za kršćane ima i prizvuk metanoein, obratite se od svoje oholosti, od svoje zaluđenosti umišljajem da ste vi nešto bolji.
Veliku prepreku u prizivanju pameti i oslobođenju od oholosti upravo čini kulturno nasilje koje diskriminaciju podržava. Kulturno nasilje u primjeru rasizma je ideologija i čak teologija koja opravdava da su bijelci nešto više od drugih rasa, odnosno da su norma, model čovjeka prema kojem se mjere drugi ljudi, oni drugačije puti.
Oni su ”normalni”, a drugi su devijacija te norme.
Zavaravamo se ako mislimo da se nas pitanje normi i ”normalnih” ne tiče jer među nama ima premalo građana druge boje kože da bi se razvio u društvu primjetan rasizam.
Ako nas ne muči rasizam, blizak nam je seksizam, koji se hrani praznovjerjem da je muško ”normalno”, pa će žensko valjda biti nepotpuno.
Koliko naivnosti ima u uvjerenju da smo riješili pitanje ravnopravnosti muškaraca i žena moglo se pratiti u nervozi kojom je popraćena ratifikacija konvencije protiv nasilja nad ženama.
Ali, najočitiji sukob ”normalnih” Hrvata katolika sa svima koji nisu kao oni danas je nesumnjivo sukob vezan uz prihvaćanje ljudi različitih seksualnih orijentacija.
”Normalni” su možda jako sućutni prema ”nenormalnim” (vjernici će reći grešnim) pederima, lezbijkama i sličnim. Ali će mirne savjesti tvrditi da su oni neprirodni ili možda bolesni.
Na njihovo ”JA SAM ČOVJEK” kojim se, izlazeći iz anonimnosti, predstavljaju javnosti samoprozvani ”normalni” će reći NISI ili barem, ako i jesi, nemaš ista prava kao ja.
U kršćanskom shvaćanju, kojem pripadamo kao većina, mogli bismo si postaviti pitanje: kako to mislimo da Bog stvara čovjeka na svoju sliku i priliku, a onda kada naiđemo na čovjeka koji nama nije sličan, kažemo da je nenormalan, bolestan? Kao da smo preokrenuli logiku, pa mislimo da je Bog na našu sliku, a ne mi na njegovu.
Zašto ne bismo stavili kao premisu našeg razmišljanja upravo onu I AM A MAN, pa iz toga gradili sve ostalo mišljenje o drugim različitostima, koje su nam ili teško shvatljive ili se ne uklapaju u naša dosadašnja uvjerenja.
Pred nama je još jedna Povorka ponosa; hoćemo li ponovo bez grižnje savjesti izvikivati poruke mržnje prema povorci (zaboravljajući da je mrziti grijeh) ili ćemo jednom već postaviti sebi pitanje: što je to u meni da drugome ne priznajem da je čovjek jednak meni po svemu i sličnom i različitom od mene.
Zar nam se stvrdnulo srce da ne ćutimo čovjeka koji nam je u blizini?
Zar nemamo dušu koja će se postidjeti da nam drugi čovjek treba velikim tiskanim slovima napisati: JA SAM ČOVJEK ISTO KAO I TI.
U propast nas vodi malograđansko zatvaranje očiju kao da drugačijih od nas nema, a još je gore kada se politička moć želi upotrijebiti da se zakonima zabrani sloboda onih kojih je manje, pa su samim tim slabiji u parlamentarnim bitkama donošenja odluka.
Ako nam smetaju manjine, uvijek će nam netko smetati.
Primjećujemo učestalo prizivanje vraga u pitanjima koja se mogu i racionalnije protumačiti.
Kao vjernici ne dovodimo u pitanje postojanje đavla, ali svaku opoziciju pokušati diskreditirati vražjim epitetima ne vodi rješenju; prije bi se reklo da govori o nemoći ili nedostatku argumenata da se vlastita neodrživa pozicija opravda.
A neodrživa je zato što je porasla svijest o ljudskim pravima i ravnopravnosti svih ljudi – usprkos želji ”normalnih” da i dalje budu norma svima.
Ta promjena, da naime nisu ljudi norma jedni drugima, nego su u dostojanstvu i onda u pravima ravnopravni – najveći je problem vragu ako se njime želimo baviti.
Poštovati tuđe dostojanstvo ne završava na karitativnoj prvoj pomoći, nego se odnosi i na političku ravnopravnost svakog čovjeka, pravo da se zalaže za svoje interese, kao i na političku slobodu svake osobe da odlučuje o svom životu.
Ta prava su danas ugrožena populističkim inicijativama koje pozitivnim parolama skrivaju destruktivni vid svojih ciljeva: hodajući za život imaju cilj uskratiti stečena prava žena gradeći se glasom naroda, uskratiti prava onih koji su isto tako narod.
Oni su kao manjina samo brojem slabiji od većine, ali njihovi interesi i prava nisu zato slabiji/manji. Manjine su nam dar da vidimo gdje smo kao većina slijepi, prilika su da otvorimo oči.
Posljedice odluka koje danas donosimo osjetit ćemo sutra kao blagoslov ili kao kaznu. Zato kao vjernici možemo profitirati od poruke ljubavi prema bližnjemu kao sebi samome.
Kada politički odlučujemo, pitajmo se želimo li istu odluku i za sebe.
Želimo li za sebe da nam uskraćuju slobode, prava, prostore djelovanja? Želimo li da nas smatraju ”nenormalnima”?
Uskrata prava manjini je izgradnja loše budućnosti većini. Ako pogriješimo, svi zajedno ćemo živjeti u posljedicama krivih odluka zavedene javnosti.
”Ljudska prava počinju začećem” jedna je od tih zavodljivih poruka, tako jasnih i tako lažnih koje su se prošetale prošli vikend Zagrebom.
Jasna je poput svih populističkih parola samo toliko dugo dok ne počnemo razmišljati što ona zapravo znači.
Lažnom se pokazuje čim se pitamo: je li u toj paroli riječ ”ljudska prava” propagandni ukras ili je instrument političkog djelovanja.
Budući da se stoljećima ljudi rađaju, a do sredine 20. st. ne poznajemo pojam ljudskih prava, znači da ta izjava i nije točna.
Ako ljudska prava ne degradiramo u propagandnu parolu (jer se eto te riječi sada ”nose”), nego ih smatramo političkim alatom djelovanja i svrhom političke borbe, ljudska prava ne nastaju začećem, nego voljom da se drugoga prihvati u njegovom ”Ja sam čovjek”.
Preduvjet je dakle sloboda, a ne biološka datost. Svijest i slobodu svaki od nas ima – koristimo ih u službi čovječnosti svojim ponašanjem pokazujući da život svakog čovjeka vrijedi.
Duh prihvaćanja da u svakom licu čovjeka prepoznajemo istinitost poruke ”JA SAM ČOVJEK” oslobađa nas od zablude da vrijedimo samo ako smo vredniji i ako podliježemo kompleksu većine da bez privilegija nije uspješna.
Naprotiv, kao vjernici smo upoznati da je istina ondje gdje smo imali priliku biti sestra/brat jednome od najmanjih, jer upravo su oni mjesto susreta s Bogom.