Od Zeusova Olimpa do Staljinova Kremlja

Kad onemoća, politika se sa svjetske seli na kazališnu scenu. Dok je u snazi, politika oblikuje ljudske sudbine, a kad jednom siđe i/ili biva otjerana sa zbiljske pozornice, ona na kazališnim daskama, sada svrgnuta, svučena, pokazuje svoju golotinju (ovo o ”kazalištu” valja uzeti uvjetno jer danas postoje i moderniji, tehnički prikladniji prikazivački modusi, kao što su film i televizija, koji još dojmljivije od teatra udomljuju ogoljenost nekada supermoćnoga političkog usuda).

 

No da bi valjano zaživjela u svojoj kazališnoj (ne)istini, politika se nužno mora stanovito vrijeme marinirati u kompostu od dokumenata, arhivske građe, proturječnih tumačenja političara, teoretičara i više ili manje (ne)pristranih povjesničarskih objašnjenja. Iz te marinade nužno je politiku izvaditi dok još nije posve strulila, kako današnje ne bi smutilo vonj stare lješine.

 

Dok je u snazi, politika oblikuje ljudske sudbine, a kad jednom siđe i/ili biva otjerana sa zbiljske pozornice, ona na kazališnim daskama, sada svrgnuta, svučena, pokazuje svoju golotinju

 

Tu je na djelu famozna ”teorija distance”, koja je u prošlome stoljeću na ovim prostorima dugo zbunjivala pisce, beletriste i književne kritičare, koji su uz njezinu pomoć uzaludno objašnjavali zašto najrecentniju iliti tek proživljenu prošlost, slabo ili teško ili nikako ne oživljuju u djelima naših tada suvremenih autora (dakako, tražila se pozitivna refleksija ne bi li se potvrdila pobjeda soc.-kom. revolucije u ondašnjem vremenu, jednako kao što se i danas vapije za herojima Domovinskoga rata, koje, eto nitko ne ovjekovječuje).

 

Famozna distanca više nije toliko nužna u potrazi za pozitivnim likovima, već ona danas djeluje inverzivno, tražeći negativnu potvrdu prošlosti. Što gore – to bolje, pa je u vremenu podivljalih kriterija jasno i zašto je sve prošlo potrebno popljuvati (ne bismo li mi sami ispali boljima u vremenima dok smo kolaborirali), što objašnjava porast zanimanja za ”Smrtonosnim knjigama o Titu”, a koje je navodno napisao neki naš emigrant kriminalac, stanoviti Đ. (prezime poznato javnosti), upravo dostupne u prikladnoj, dajdžestiranoj, obradi Rašete&Galovića (izd. 24 sata; Zagreb 2013.). Kolikogod da je štivo odbojno, kao smeće, svejedno se u njemu nailazi na natuknice, ključne pojmove kod kojih se može zastati.

 

Riječ je o sintagmama kao što su ”Titov dvor”, u Beogradu i na Brionima, a koji su dvori toliko bremeniti značenjima da je upravo neshvatljivo (ili ”bode u oči”), kako i zašto nisu još stekli svoje dostojno uprizorenje, bilo na kazališnim daskama, bilo na filmu ili na TV-u (je li famozna distanca još u pitanju?).

 

Od Zeusova Olimpa preko Shakespearovih kraljevskih tragedija do danas su svi historijski potonji kraljevsko-prinčevski-papinski dvorovi i svi režimski dvorovi  u mnogo navrata i s raznih aspekata bili dramatizirani, tematizirani, prikazivani, ekranizirani, ali od druge polovice 20. st. do danas upadljivo manjkaju oživotvorenja socijalističko-komunističkih ”dvorova”

 

Još se nije rodio pisac ili scenarist i redatelj koji bi mogli dramskom imaginacijom obuhvatiti jedan tako gigantski lik kao što bijaše JBT, a ako ostavimo po strani njegovu rokambolesknu predprošlost kao ilegalca, revolucionara, gerilca i možebitnog agenta ruske službe NKVD-a (kako to sjajno obrazlažu W. Klinger i D. Kuljiš u knjizi ”Tito: neispričane priče/Tajni imperij Josipa Broza Tita” (izd. Nezavisne novine, Banja Luka i Paragon; Zagreb 2013.), njegovo finalno i definitivno instaliranje u ”dvorima” naprosto vapije za uobraziljom kojega dramskoga genijalca. Jer ”dvori” su još od mitološkog Olimpa privilegiran topos dramskoga pisma, utoliko što se u njemu objelodanjuju i amalgamiraju najrazličitije ljudske osobine, od želje za moći do apsolutizma, od tragičnosti do farsičnosti nekih karaktera koji na tako zgusnutome mjestu pokazuju zašto su bili povijesne figure. Od Zeusova Olimpa preko Shakespearovih kraljevskih tragedija do danas su svi historijski potonji kraljevsko-prinčevski-papinski dvorovi (francuski, talijanski, španjolski) i svi režimski dvorovi (fašistički, nacistički) u mnogo navrata i s raznih aspekata bili dramatizirani, tematizirani, prikazivani, ekranizirani, ali od druge polovice 20. st. do danas upadljivo manjkaju oživotvorenja socijalističko-komunističkih ”dvorova”, a nije da ih nije bilo!!!

 

Utoliko sam prije ostao osupnut , (a čini mi se da dijelim množinski dojam), kad sam nazočio (ljetos na o. Brionu i 4. studenoga u zagrebačkom HNK) predstavi komada Ive Štivičića ”Shakespeare u Kremlju”. Riječ je o prvom dramskom autoru (ne samo u našim, domaćim, nego i u europskim i svjetskim razmjerima) koji se dosjetio, koji je imao petlje, znanja i imaginacije da topos dvora, od Zeusova Olimpa pronađe u Staljlinovu Kremlju. Ta svjetski inteligentna domislica, sada kao kruna dramskog opusa Ive Štivičića (rođ. 1936. g.), dočarava nam (historijski dokazanu dugotrajnim mariniranjem) negativnu refleksiju komunističkog Olimpa. Sva groza jednog despotskog ustroja probija u farsičnoj servilnosti L. Berije, tad aktualnog Staljinova ministra i šefa policije (a radnja je situirana neposredno pred Staljinovu smrt 1953. g., koje se danas, o 60-godišnjici, ovako podsjećamo), a uz njega i čitavoga preplašenog Politbiroa. Dovesti na scenu, kao protagonista, jednog od zloglasnih šefova NKVD-a (Berija je bio na toj funkciji od 1938. do 1953.), odgovornoga za milijun deportiranih u Gulag, za pokolj u Katinskoj šumi, za bezbrojna pojedinačna umorstva (kao Trockog!)… uglavnom, jednog od izvršitelja Staljinovih čistki i svakovrsnoga terora…, a to je bilo škakljivo i to je mogao napraviti samo darovit pisac koji se dosjetio da bezdušnu krvoločnost obrne u farsičnost i grotesku. Nacereno lice jeze, na potiljku nosi masku lude ili klauna, jednako kao što i Staljin (predočen u predstavi točno kako ga opisuje Milovan Đilas u svojim ”Razgovorima sa Staljinom”!), svoju mračnu i zlokobnu narav kompenzira nagnućem prema Shakespearovim tragedijama i sonetima (posebno znakovitom, onom 66-om). Ali, osim što nam je dojmljivo predočio ugođaj ”sutona bogova” u Kremlju, ovaj Štivičićev dramski uradak spoznajno se reflektira u mnogočemu što naše, još dramski neobrađene ”dvorove”, na Brionu i u Beogradu, sudbinski vezuje uz našu jedva probavljenu prošlost!

    •  Zaraza kreacionizmom
    •  Spermić smutnje
    •  S. F. – S. N.
    •  Zakon – za jezik polizati!
    •  Četiri sprovoda i vjenčanje
    •  Grobarizacija
    •  "Inženjeri duše"? Ti bokca!
    •  Sudbina pamfleta

> Svi tekstovi ovog autora