Odbrana i posljednji dani: od Odbrane dva ethosa

Prije desetak dana, 13. septembra u zagrebačkom je Muzeju suvremene umjetnosti otvorena izložba Goranke Matić, umjetnice koja je svoj prosede svojedobno izgradila time što je – uz Dragana Papića – bila skoro zvanični fotograf beogradskog novog talasa. Zagrebačka izložba je treća u nizu retrospektivnih izložbi Matićeve, poslije Beograda i Banje Luke, a prije Maribora, a u Zagrebu je Gorankina retrospektiva uvezana s njenom izložbom o zavičajnim Moravicama, postavljenom u ”Prosvjeti”

Logično, svi komentari su Gorankinu izložbu vidjeli i kao nastavak promocije reizdanja ”Odbrane i poslednjih dana”, epohalnog albuma Idola iz 1982. godine, održane u istom prostoru samo dvanaest dana ranije. Serija Gorankinih fotografija Idola izložena u MSU kao da to potvrđuje: tu su neke od arhetipskih njihovih fotografija, a među njima su i neka punokrvna remek-djela. Matićeva je, konačno, i autor omota ”Odbrane…” na kome, ne neslično kraju ”Rubljova” Andreja Tarkovskog, sija zlato s vizantijske ikone.

No još se dublja neka veza između ovih dvaju događaja u MSU krije u jednoj Gorankinoj fotografiji preko koje su posjetioci prešli mahom i nastavili dalje, tražeći uglavnom familijarna lica kojih na fotografijama Matićeve ne manjka. No, ne i Dejan Kršić, nosilac Nove Evrope/NEP-a, onodobnog ”super modernog” umjetničkog projekta koji je dijelio ”srodnost mentaliteta” s više znamenitih umjetničkih entiteta polovine osamdesetih: na Kršićevom FB nalogu iste je večeri osvanuo lik mladog vojnika JNA sa okruglim naočarama, vjetrovkom i uprtačima, uhvaćenog u Gorankin objektiv pošto je očigledno odudarao od sredine u kojoj su se oboje našli.

Vojnik, dakako, nije bilo ko: radi se o Dejanu Knezu, jednom od osnivača Laibacha, sklonjenom u JNA u Beograd nakon prvog od Laibachovih krawalla u zavičajnom im Trbovlju, a koji se u Beogradu zadesio upravo kada se negde oko pravoslavnog Vaskrsa 1982. godine LP ”Odbrana i poslednji dani” pojavio u izlozima i na policama prodavnica ploča.

Tih dana – u maju – u Srećnoj novoj galeriji beogradskog SKC-a uslijedio je i performance Laibacha koji je u prestonici privukao daleko manje pažnje nego u Sloveniji, ali je označio početak jedne stvaralačke veze koja traje još i danas.

U toj vezi, od ”Odbrane i poslednjih dana” je Dejan Knez dobio ono što je Dragan Ambrozić uobličio u zaključak teksta koji prati reizdanje ”Odbrane…” u 2022. godini: ”U poznim godinama Jugoslavije, odmah posle Titove smrti, glavno pitanje postalo je ‘pitanje identiteta’ u novim istorijskim okolnostima – kako celih socijalnih kolektiviteta, tako i svakog pojedinca”.

Dok je Laibach u svojoj početnoj fazi ispitivao kolektivno, totalitarno i industrijsko, on je od ”Odbrane…” počeo ispitivati svoj nacionalni i duhovni identitet, što je prvi put bilo definisano epohalnim polutajnim nastupom u dvorani Malči Beličeva u predgrađu Ljubljane 21. decembra 1984. godine (na Staljinov rođendan, kada je i osnovana Prva proleterska brigada, pa je posljedično to bio i Dan JNA do 1948.), a potom dostiglo svoj vrhunac u Gesamtkunstwerku Neue Slowenische Kunst ”Krst pod Triglavom”, iznesenim na scenu prvi put u Cankarjevom domu u Ljubljani februara 1986. godine, koji je prvi i jedini put prikazan van Slovenije na beogradskom BITEF-u iste jeseni.

Koliko god ”fascinacija religioznošću” na ”Odbrani…” mogla, po Ambrozićevim riječima, da se ”ukazuje kao još jedna fantazija”, ”čija spektakularna živopisnost samo ilustruje isprazne unutrašnje tokove i neumitan pad našeg junaka”, ovaj LP predstavlja istinski kopernikanski obrat u jugoslavenskoj pop-kulturi.

Dok se Bog u njoj do tada p(r)ojavljivao letimično (”kojem Bogu treba da se molim?” pitao se Dado Topić na prvom albumu ”Time”), ”Odbrana…” već dolazi od liturgijski i bogoslovski upućenih stvaralaca koji svoj smislen ili nesmislen odnos s Bogom ostvaruju unutar Pravoslavne Crkve. Kada Srđan Šaper na kraju ”Moja si” poje pripjev drugog antifona liturgije na Duhove (a LP će mu se 1995. zvati ”Nedjelja na Duhove”), to je jednostavno dio iste kulture u kojoj zavjerenici imaju dogovor da jurnu da ubiju romejskog cara Lava V. kada on zapjeva irmos devete pjesme kanona u crkvi na Božić 820. godine. Byzantine, u svakom značenju te riječi.

Pritom, za svoju hrabrost većma hvaljeni izdavač ”Odbrane…”, Jugoton, u stvari je – pokajnik: jedna od najvećih afera u jugoslavenskoj pop-kulturi izbila je kada je isti Jugoton 1979. godine isprva odbio da objavi povratnički LP Bijelog dugmeta nakon Bregovićevog povratka s vojnog roka, iz dvaju razloga: prvi je bio ”nasilnički” omot Dragana S. Stefanovića koji se u stvari savršeno uklapao u niz omota studijskih albuma Dugmeta, te je ploča izašla sa mnogo nasilnijim omotom Jugotonovog kućnog dizajnera; drugi je razlog za cenzuru bio stih iz pjesme ”Sve će to, o mila moja, prekriti ruzmarin, snjegovi i šaš” u kome je bilo rečeno ”a Hrist je bio kopile i jad”.

Da li zbog takve bogohulničke izjave o Hristu ili zbog pojave Hrista u tekstu uopće – što još nije riješeno, a bilo bi zanimljivo da se to uradi – pjesma se pojavila sa osjetno-upiranim umetkom ”a on (On?) je bio kopile i jad”, dok je Jugoton stekao cenzorski obol koji je tek hrabrim objavljivanjem ”Odbrane…” počeo da se zaboravlja.

Pritom, jedini stvarni bastard u toj konstrukciji bio je – jezički. Izraz ”Hrist” skovan je nekad u jugoslavenskim planinama usuda od grčke i latinske verzije izraza za Pomazanika (Mesiju), odnosno njihove srpske i hrvatske inačice – Hristos i Krist.

Jugoslavenizam ”Hrist” je kao takav tavorio po marginama općeg socijalističkog bogoslovskog neznanja, više na istoku nego na zapadu, dok ga afera s ”Bitangom i princezom” nije lansirala – uglavnom istočno od Une i južno od Save i Dunava – u nerazdruživ dio vokabulara našeg poluintelektualca, koji obično ide ”na Hilandar”, kao da je limar koji će da popravlja manastirske krovove ili naglašava riječ patrijarh na prvom slogu kao da se radi o nekom Mađaru.

Čak ni živopisna knjiga pokojnog vladike hercegovačkog Atanasija ”Hristos a ne Hrist” nije pomogla, jer – ko je Atanasije pored Bregovića da nas (balkanskog kvazi-intelekta) uči teologiji?

Kako god bilo, Jugoton će već naredne 1983. godine izdati s ćiriličnim omotom i prvi LP beogradskog sastava drevne muzike Renesans ”Muzika stare Srbije”, prelomnu ploču kada je riječ o recepciji vizantijske muzike u nas.

Razlog zašto je album izašao u Jugotonu je bio isti kao sa Idolima – ploča u zavičajnom Beogradu nije naišla na razumijevanje. Na LP-u Renesansa našao se, između ostalog, i kratki prokimen (psalamski stih koji se u pravoslavnoj liturgici koristi pred čitanjem apostola ili jevanđelja i na večernjoj službi) ”Vaskliknite gospodevi…” – ”Usklikni Gospodu…” koji će, opet godinu dana potom, postati uvodna sekvenca veličanstvene pjesme skopsko-ohridskog benda Padot na Vizantija ”Konjanici, konjanici”, na način po svemu sličan onome na koji se duhovski pripjev ”Spasi nas, utješitelju blagi, koji ti pojemo: Aliluja” našao na kraju ”Moja si” sa ”Odbrane i poslednjih dana”.

No ovde počinju značajne razlike: kao što ”Remain In Light” Talking Heads na koji se Dragan Ambrozić s pravom poziva kao na mističnog parnjaka ”Odbrane…” počiva na LP-u ”Afrodisiac” Fele Kutija, tako i ”Odbrana…” počiva na romanu Branislava Pekića ”Odbrana i poslednji dani” utoliko što on na površini priziva srpski građanski kontekst, a iza koga se u ironijskom obratu promaljaju William S. Burroughs i Philip K. Dick.

S druge strane, kada od Padot na Vizantija, koji su nestali odsviravši svoj posljednji koncert u Banjoj Luci jula 1985. godine, krene čitav niz grupa orijentisanih ka vizantijskom duhovnom i kulturnom prostoru, od Mizara, Telo-nauke soveršene i Arhangela do Anastasije i njenih biblijskih dosega, biće jasno da su ”Odbrana i poslednji dani” u ovim grupama porodili jednako neočekivan plod kao što je bio Laibach.

Mnogo manje nego nacionalno, ovaj plod je sa ”Odbrane…” požnjeo romejsko, vizantijsko, nasljeđe koje koliko god naglašeno sigurno ne dominira ”Odbranom…” potpuno, i u čijem habitusu ironijski otklon ima mnogo manje mjesta no u samoj ”Odbrani…”, u matičnom joj Pekiću ili u Neue Slowenische Kunstu.

A kada se je Goran Trajkoski u ”Preminu” (Passover, Prelazak, Pasha) 1990. godine zapitao ”Je li ovo ta zemlja po kojoj je On hodio?” jasno je bilo da se ”On” vratio među nas, ali i da je njegov oreol prvo, izdaleka ali jasno, zasjao na ”Odbrani i poslednjim danima”.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Pavelić je podigao desnicu i uzviknuo ''Slava Ukrajini!''
    •  Stradanje u Jugoslaviji se više istražuje van našeg prostora
    •  Rađanje muzike iz duha holokausta?
    •  Herojska misija – nekad i sad
    •  Stručnjaci za holokaust slabo poznaju Pravoslavne crkve
    •  Zašto su visoke avangarde pop-kulture slijepe za holokaust
    •  Predvodi li Izrael još uvijek istraživanje holokausta?
    •  Važno vraćanje holokausta u kontekstu Drugog svjetskog rata

> Svi tekstovi ovog autora