novinarstvo s potpisom
Predrag Lucić preminuo je tmurnog dana, punog južine koja već danima puše u Splitu, najavljujući upravo ovakve tužne vijesti. Bilo je nažalost pitanje dana. Otišao je divan čovjek, glas otpora i Ferala, ali i nekog drugog Splita kojeg opća destrukcija nije ni u čemu pokolebala.
Iako je čitav život posvetio novinarstvu, od zajebantskog ”Le spizda” i ”Omladinske iskre” iz osamdesetih, preko Slobodne i Nedjeljne Dalmacije, vrhunca karijere u ”Feral Tribuneu”, do posljednjih godina u riječkom ”Novom listu”, Lucić je istovremeno bio trajno inficiran teatrom, zbog čega je i upisao režiju.
Ostao je ipak vjeran tradiciji feralovskog trojca, utemeljenoj u dogovoru da nitko ne smije zgotoviti studij kojeg su praktično sva trojica priveli kraju.
Lavirajući između te dvije profesionalne ljubavi, na neki način ih je spojio u jedinstvenom cabaretu s kojim su Boris Dežulović i on posljednjih godina nastupali diljem jugoslavenskog prostora, šireći nevjerovatne količine pozitivne energije i iskrenog dječjeg ludila.
U vremenima kad smo ostali bez Fearala, taj njihov cabaret predstavljao je kanal za istiskivanje negativnih emocija, šaljući istu poruku svojoj publici, o tome kako nisu sami.
Bez obzira na tužnu prigodu povodom koje nastaje ovaj tekst, poželite li bilo kada sebi uljepšat dan, pronađite na YouTubeu njihovu izvedbu ”Nevenke”, s Predragovim recitalom, posvećene legendarnom snijegu u Splitu i izjavama Nevenke Bečić i ništa vam više neće biti tmurno tog dana.
Kao i obično, kad čovjek ode, bit ćemo zasuti redakcijski korektnim vijestima o njegovoj smrti i najvažnijim stvarima koje je ostavio iza sebe. Štoviše, upravo dok ovo pišem, slušam tu vijest na drugom programu radija. No, kao što to obično biva, sredina se počne na primjeren način odnositi prema čovjeku, onda kad je za to debelo kasno. Iako ovo vrijedi za društvo u cjelini, to se posebno odnosi na njegov Split.
Lucić je imao more čitatelja i poklonika te vjernu publiku koja ga je pratila, ali je u životu službenog Splita svjesno potisnut na marginu, gotovo prešućen. Kao i sva trojica pokretača Fearala uostalom. Stoga je čekao gotovo cijelo desetljeće da se predstava po njegovom tekstu ”Aziz ili svadba koja je spasila Zapad”, postavi na Splitskom ljetu ove godine, zasluženo dobivši ”Juditu” i konačno priznanje kakvo je Split uporno izbjegavao.
Predrag je toliko stvari napravio i napisao, od Feral Tribunea i njegove nenadmašne biblioteke, koju je pokrenuo i osmislio, preko ”Antologije hrvatske gluposti” s Dežulovićem, do brojnih nadrealnim historijskih čitanki. No, mislim da nam je svoju dušu i nevjerovatan talent do kraja otvorio u jedinstvenoj zbirci pjesama ”Mjesec iznad Splita”.
Ta romantično-melankolična posveta gradu, njegovim marginalcima i redikulima, vremenima koja su prošla i kojih se više nitko ne sjeća, varoškoj ”Maloj Moskvi” i mediteranskom duhu Splita, predstavlja vjeran odraz Predragove ličnosti i talenta.
Istovremeno nježan, precizan i ubojit kad treba, istančanog osjećaja za satiru i ulični teatar, no i prije i poslije svega načitan, obrazovan i talentiran, Lucić je dokazao da Split može biti puno veći i bitniji grad, no što je danas.
Na isti način, na koji je društveno-politički pejzaž Hrvatske, ali i čitavog postjugoslavenskom prostora, značajno osiromašio gašenjem ”Feral Tribunea”, još je veći udarac u kulturnom smislu označio nestanak Feralove biblioteke, koju je Predrag pokrenuo, osmislio i vodio.
Najveća je šteta što je tragično mali broj ljudi to prepoznao. Mimo svega ovdje napisanog, Predrag je bio izrazito marljiv, privržen i uvijek spreman pomoći svakome tko bi ga za pomoć zamolio.
Duboko predan ideji da se plemeniti čovjek uvijek bori za unaprijed izgubljene ciljeve, ostao je s Viktorom Ivančićem do zadnjeg broja Ferala, da zajedno zaključe priču koju su davno započeli.
Kad sam prije nekoliko godina odlučio izaći na lokalne izbore u Splitu, dva dana uoči izbora, u prepunoj Kinoteci, Lucić i Dežulović su, zajedno sa Sašom Antićem koji ih je pratio na harmonici, održali svoju cabaretsku večer u znak podrške toj ideji.
Povučeni u ghetto, u doslovnom i metaforičkom smislu, svjedočili smo te večeri na pozornici koncentraciji najboljega što je Split dao u posljednjih pola stoljeća, ako ne i uopće.
Tužno je što je Predrag otišao prerano, no sve ono što je ostavio iza sebe, trajat će dok god bude postojalo sjećanje, kultura i društvo kao takvo.
U to sam prilično siguran.
(Prenosimo s portala Telegram)