Odnos Srbi-Hrvati je teološko mjesto

Zahvalna sam aljmaškom vjerniku čija me je izjava u emisiji Mir i dobro u nedjelju 2. kolovoza provocirala da artikuliram ovaj tekst. Njegova izjava glasi, citiram prema videosnimci s interneta: ”Ako smo vjernici, Bog od nas traži da oprostimo i neprijatelju. Međutim, ako vas nitko oproštenje ne traži, onda opet mislite, a kome da opraštam kada se nitko ne osjeća kriv.”

I ovaj put je izjava o oprostu na način ”da, ali“ prenesena u medijima ustima laika vjernika, što može stvoriti dojam da su vjernici neprosvijećeni, pa govore o temeljima svoje vjere otprilike. No sveopća klima opreza prema oprostu, uvjetovanja oprosta nije samo rezultat nepoznavanja teologije.

Problem je dublji: laici daju izjave koje su naučili ne iz govora, nego iz ponašanja onih koji su za njih u pravilu jedini izvor znanja o vjeri. A to su klerici, teolozi, svi koji u javnosti govore s pozicija svog katoličkog identiteta o temi oprosta.

Laici daju izjave koje su naučili ne iz govora, nego iz ponašanja onih koji su za njih u pravilu jedini izvor znanja o vjeri. A to su klerici, teolozi, svi koji u javnosti govore s pozicija svog katoličkog identiteta o temi oprosta

Kao kod svake pedagogije, mnogo više utječe na vjerski stav njihovo ponašanje i djelovanje negoli same njihove korektne riječi. To se može pratiti u navedenoj emisiji Mir i dobro, u kojoj nadbiskup Hranić, nekoliko minuta prije citiranih riječi aljmaškog vjernika, drugačije govori o oprostu: ”Tko iskusi oproštenje i prihvaćanje, tko otkrije ljubav, taj pronalazi smisao i nadahnuće svog života”.

Dakle, nema govora o uvjetovanosti priznanjem krivnje onog drugog za moje opraštajuće ponašanje, nego o iskustvu, i smislu i nadahnuću. Njegova izjava fokusirana je na subjekt oprosta.

Tako i treba biti budući da kada govorimo o vjernicima koji opraštaju, onda je model koji ih obvezuje u kršćanskom kontekstu Krist.

U Očenašu molimo da naše oproštenje dođe u sukladnost s oproštenjem Božjim. A to Božje oproštenje je uslijedilo prije kajanja, ”dok smo još bili grešni” (usp. poslanicu Rimljanima – Rim 5,6-8).

Izjava citiranog Aljmašanina je korisna da nam predoči u čemu smo se po mom sudu udaljili od kršćanskog shvaćanja oprosta. Njen prvi dio potvrđuje ono što kao kršćani trebamo, dok drugi dio opravdava zašto to ne radimo.

Taj skok i ubacivanje priznanja krivnje u tumačenje kršćanski motiviranog oprosta je izmišljotina. Toga nema u originalu jer u kršćanskom shvaćanju nema takvog pogađanja s oprostom.

Konstrukcije ”ako”, ”onda”, ”kriv” i ”nevin” dolaze iz nekog drugog svjetonazora, koji nema podršku u Kristovom primjeru niti se može naći u evanđeoskoj poruci.

Nema izjava koje jasno pokazuju da nakon krvavog Domovinskog rata kao katolici hodamo prema svojim neprijateljima priznali oni ili ne priznali krivnju. Odnos Srbi-Hrvati je teološko mjesto u temi oprosta, a ne u temi državne suverenosti. Koja i nije teološka tema

Oprost Evanđelja je poziv na samoostvarenje vjernika, kršćanina. Kao što se Bog očituje u oprostu, kršćanin se očituje u oprostu. O tome govore citirane riječi nadbiskupa Hranića.

Nažalost, njegove riječi ne rađaju plodom jer iza njih nema djelovanja koje ih afirmira.

Nema protesta zbog opravdavanja neopraštanja. Nema protesta zbog izostanka oprosta u našoj svakodnevnici u kontekstu ratnog sukoba.

Nema izjava koje jasno pokazuju da nakon krvavog Domovinskog rata kao katolici hodamo prema svojim neprijateljima priznali oni ili ne priznali krivnju.

Odnos Srbi-Hrvati je teološko mjesto u temi oprosta, a ne u temi državne suverenosti. Koja i nije teološka tema.

Novinarka navedene emisije postavlja pitanja koja zapravo dolaze iz nekog drugog, a ne kršćanskog vrijednosnog sustava. Kako inače tumačiti pitanje ”Nakon svega proživljenog je li bilo moguće oprostiti kao vjernik vjerniku?“

Kršćanski je neshvatljivo da se postavlja pitanje vjerniku je li moguće oprostiti.

Zato što opraštanje pripada temeljima kršćanskog identiteta. Mogu pitati što da radim da mogu oprostiti, mogu javiti smetnju da još nisam spremna oprostiti. Ali mogućnost oprosta staviti u pitanje ne pripada vrijednosnom okviru koji se temelji na Evanđelju.

Kao ilustraciju dodajem primjer nakon Drugog svjetskog rata. Naime, deset godina su njemački biskupi čekali susret pomirenja s poljskim biskupima. Nijemci su ponudili susret, Poljaci su odgovorili da im je to preteško. I tako deset godina. Kada su se našli nakon deset godina, Poljaci su se Nijemcima ispričali zbog tako dugog čekanja. Svijest o identitetskoj obveznosti oproštenja ako nosiš kršćansko ime je u njima i dalje bila živa.

Deset godina su njemački biskupi čekali susret pomirenja s poljskim biskupima. Nijemci su ponudili susret, Poljaci su odgovorili da im je to preteško. I tako deset godina. Kada su se našli nakon deset godina, Poljaci su se Nijemcima ispričali zbog tako dugog čekanja. Svijest o identitetskoj obveznosti oproštenja ako nosiš kršćansko ime je u njima i dalje bila živa

Imam dojam da u kontekstu traženja priznanja kao uvjeta za oproštenje postoji strah od gubljenja svog jasnog identiteta žrtve, pa onda i gubljenja vrijednosti za koje se borilo.

Kao da bi oprostom bilo rečeno: Sve je to isto, nije vrijedilo tolike žrtve. Kao da bi oprost značio zanemariti sebe i svoju slobodu, izgubiti svoje ja, zanemariti svoju bol i žrtvu onih koji su poginuli za slobodu.

Nema govora o gubljenju suvereniteta kada opraštaš, nego se radi o oslobađanju od navezanosti na prošlost. Umjesto navezanosti na prošlost nudi se navezanost na nadu koja nam je pokazana u primjeru Krista.

Upravo je oprost put/mehanizam kojim se postiže suverenitet. Traženja pravde nisu u suprotnosti s oprostom. Ali oprost je duh u kojem se jedino pravda može zaista ostvariti. Da je tome tako, svjedočimo kao građani i građanke ove zemlje koja vapi za slobodnim životom i suživotom, a grca u živom pijesku neopraštanja koje se održava i vjerničkim stavom ”da, ali” prema oprostu.

    •  Otvoreno pismo Momiru Karinu: pozovite kompetentne ljude
    •  Ustrajati u nenasilnoj viziji Evanđelja
    •  Pravda za Davida
    •  Molitva za jedinstvo kršćana – oslobođenje od ropstva
    •  Vjernici za mir: Naša šutnja vrišti
    •  Tko je mučenik u Katoličkoj crkvi ''u Hrvata''?
    •  Potreban je angažman katolika, a ne politiziranje vjere
    •  Kršćane treba ''zaraziti'' nenasiljem
    •  Mir se gradi odozdo
    •  Ne možemo zatvoriti put izbjeglicama žicom i vojskom

> Svi tekstovi ovog autora