Bojan Glavašević: ”Odreći se ćirilice znači odreći se i naše nedavne prošlosti”

Bojan Glavašević, pomoćnik ministra branitelja

Razgovarali: Zdravko Zima i Drago Pilsel

 

Bojan Glavašević je Vukovarac i često voli naglasiti da mu je duh još uvijek u tome gradu i, dakako, u masovnoj grobnici na Ovčari, iz koje je 1997. izvučen njegov mučki ubijen otac, odvažan i legendarni vukovarski radijski novinar Siniša Glavašević. Studirao je sociologiju i lingvistiku i kaže da to uz vjeru u tehnologije otvorena koda predstavlja njegov svjetonazor. Trenutačno je pomoćnik ministra branitelja Predraga Matića, još jednoga Vukovarca (što također voli naglasiti). Suprug je Sanji, tata Petru i Tjaši, voli Ramonese i Jethro Tull.

 

Natezanje oko ćiriličnih ploča u Vukovaru pretvara se u neugodnu trakavicu s nesagledivim posljedicama. Stanje je svakim danom sve teže jer se ideje samozvanih zaštitnika etnički deratiziranoga Vukovara šire zemljom poput zaraze.

– Moram reći da sam vrlo žalostan zbog trenutačne situacije u Vukovaru. Mojem Vukovaru. Vukovar je grad gotovo na granici s trima državama – Srbijom, Bosnom i Hercegovinom i Mađarskom – i do početka ratnih sukoba u njemu je mirno živjelo dvadesetak nacionalnih manjina, a sada određena skupina ljudi pokušava poništiti ne samo Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina nego i povijest našega grada. Žalosti me i činjenica da hrvatski građani, hrvatski branitelji pokušavaju osporiti hrvatske zakone za koje i uime kojih su se borili. A ja ne vidim veću potvrdu vlastite državnosti od mogućnosti da u svom parlamentu donosiš svoje zakone. Nakraju, žalosti me i činjenica da se protest iskazuje nasiljem ili više-manje eksplicitnom ratničkom retorikom. Dovoljno govori već to što se u nazivu te skupine građane nalazi riječ ”stožer”, a svi znamo iz kojeg konteksta dolazi ta riječ.

 

Sve to svjedoči o stanju u kojemu se umjesto sile argumenata upotrebljava argument sile. Dakako, ne treba dolijevati ulje na vatru, ali ignoriranje takva nasilja svojevrsni je vjetar u leđa onima koji ga potiču. Kako svemu tome stati na kraj?

– Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina se, naravno, treba provesti i o tome nema i ne smije biti rasprave. Ali često i u mnogo prilika isticao sam kako ćirilica nije stvarni problem, problemi su mnogo dublji. Mogu navesti samo nekoliko primjera: na nekim radiopostajama u gradu mogu se redovito čuti pjesme koje veličaju ne samo četništvo nego i pokolj u Srebrenici i Vukovaru, na nekim nadgrobnim spomenicima nalazi se ikonografija četničkoga pokreta i stihovi koji veličaju velikosrpsku ideologiju, velik je broj još uvijek nestalih osoba iz Vukovara i tako dalje. Nažalost, za mnoge od tih ljudi vrijeme je stalo i oni nemaju mogućnosti okrenuti se građenju svojega boljeg sutra. Ja to jako dobro razumijem i zato nikada neću reći nijednu ružnu riječ o tim ljudima, čak ni kada se ponašaju nedemokratski. Oni su moji Vukovarci, moram se potruditi pomoći im kako najbolje znam i mogu. Premda me zaboli svaki put kada mi netko od njih dobaci da sam ”izdajica svoje domovine”, kao što je bilo i uoči sastanka premijera i Vladina izaslanstva u četvrtak, na kojemu sam sudjelovao s predstavnicima Stožera u Vukovaru, neću ih zbog toga voljeti manje ni gubiti želju da učinim dobro za svoj grad.

 

Za dekonstrukciju svih opasnosti i opsjena koje nacionalizam postavlja pred nas dovoljna su samo tri uporišta. Koja to? Prvo uporište je politički pluralizam, pogotovo parlamentarni politički pluralizam koji uočava i prati sve društvene, političke i ekonomske probleme, a zatim kritički ”pretresa” zakonske prijedloge prije nego što ih uputi ”u život”. Drugo uporište su slobodni, neovisni i kritički osviješteni mediji koji funkcioniraju kao most do građana. I nakraju, posljednje i najvažnije uporište obrane od nacionalističkih opsjena jesu obrazovani, informirani i politički aktivni građani

 

Kakvu je strategiju vezano za taj problem zauzelo Ministarstvo branitelja?

– Želim prvo istaknuti da provedba Ustavnoga zakona nije u nadležnosti Ministarstva branitelja. Za njegovu provedbu nadležno je Ministarstvo uprave i Grad Vukovar. Međutim, budući da su u prosvjede protiv dvojezičnih natpisa u velikom broju uključeni i branitelji i budući da je ministar branitelja Vukovarac i vukovarski branitelj, ministar se uključio u posredovanje u komunikaciji između Stožera i predsjednika Vlade Zorana Milanovića. U tom smislu je ministar Matić nekoliko puta pokušao dogovoriti susret predstavnika Stožera s premijerom. Ipak, zahvaljujući premijerovoj političkoj odgovornosti i volji da se problem riješi te zahvaljujući ministrovu inzistiranju na razgovoru kao jedinom rješenju, premijer Milanović, ministar Kotromanović, ministar Matić i ja otišli smo 17. listopada u Vukovar te u uredu gradonačelnika Sabe u višesatnom razgovoru s predstavnicima Stožera ipak došli do određenih zajedničkih točaka. Za početak, dogovoreno je povlačenje policije i uklanjanje ograda s vukovarskih ulica kako bismo gradu vratili njegovu gradsku i građansku atmosferu i izgled te kako bismo bez ikakvih fizičkih i intelektualnih ograda pristupili konačnom rješavanju ovoga društvenog i političkog problema. Usto, dogovoren je i protokol komuniciranja i budućega sastajanja, čime su se i jedna i druga strana obvezale razgovorom tražiti izlaz iz krize. A ono što mogu reći iz prve ruke jest to da je Vlada već počela rješavati neke probleme o kojima sam govorio.

 

Ministar Matić primio je salvu uvreda na svoj račun. Znamo da niste njegov odvjetnik, ali ste njegov važan suradnik pa vas molimo da odgovorite na te uvrede. Zapravo, što bi trebalo poručiti onima koji traže Matićevu neopozivu ostavku i smatraju da je u Vukovaru persona non grata.

– Svima koji misle da bi ministar Matić trebao podnijeti neopozivu ostavku i da je, kako kažete, ”u Vukovaru persona non grata”, poručujem da se malo raspitaju među eksponiranim predstavnicima Stožera i braniteljskih udruga iz Vukovara pa će vidjeti koliko je ministar volje, energije i truda uložio u pronalazak rješenja. Osim toga, svima koji sumnjaju u ministrove dobre namjere prema Vukovaru, poručujem da provjere u čijem je mandatu pokrenut projekt Memorijalni centar Domovinskoga rata Vukovar te u čijem se mandatu intenzivnije nego ikada radi na tome da se pronađu svi zatočeni i nestali građani Vukovara i okolnih mjesta. Nakraju ću se i retorički upitati može li se olako zaboraviti nečiji doprinos u obrani našega grada samo zato što nam se ne sviđa politika Vlade čiji je on član?

 

Pet godina nakon Drugoga svjetskog rata, u svibnju 1950., donesena je Schumanova deklaracija (nazvana po njezinu inicijatoru, francuskome ministru vanjskih poslova), kojom su postavljeni temelji ujedinjenja i današnje Europske unije. Nakon rata u kojem su pobijeni milijuni Francuzima i Nijemcima trebalo je samo pet godina da krenu u proces pomirenja. S druge pak strane, 18 godina nakon rata i 21 godinu nakon međunarodnoga priznanja Hrvatske još ima onih kojima smeta ćirilično pismo. Znači li to da europske predrasude o Balkanu ipak nisu samo predrasude?

– Ma koliko vaše pitanje sugeriralo drugačiji odgovor, ja ću ipak odgovoriti kako vjerujem u to da Europa o nama ima predrasuda, jednako kao što ih i mi imamo o Europi. Ne samo kada je riječ o poštivanje prava nacionalnih manjina nego uopće. Naime, u nekim drugim hrvatskim gradovima, pa i na vukovarskom vrtiću, dvojezične ploče odavno su postavljene i to nikome nije bio problem. Zašto? Zato što je u tom slučaju ćirilica bila element segregacije po nacionalnoj osnovi i zapravo je bila u funkciji razdvajanja, a ne pomirenja.

 

Na jednome je mjestu Schopenhauer napisao da je nacionalizam ”najjeftinija vrsta ponosa” i da svaki jadnik koji nema ništa drugo na što bi mogao biti ponosan, prihvaća nacionalizam kao pojas za spašavanje. Kako takvo filozofski radikalizirano stajalište uskladiti ili uravnotežiti s etnocentričkim radikalizmom?

– Za dekonstrukciju svih opasnosti i opsjena koje nacionalizam postavlja pred nas dovoljna su samo tri uporišta. Koja to? Prvo uporište je politički pluralizam, pogotovo parlamentarni politički pluralizam koji uočava i prati sve društvene, političke i ekonomske probleme, a zatim kritički ”pretresa” zakonske prijedloge prije nego što ih uputi ”u život”. Drugo uporište su slobodni, neovisni i kritički osviješteni mediji koji funkcioniraju kao most do građana. I nakraju, posljednje i najvažnije uporište obrane od nacionalističkih opsjena jesu obrazovani, informirani i politički aktivni građani.

 

Ovih je dana Jelena Lovrić napisala da je antićirilična pobuna hrvatska varijanta ”balvan-revolucije”, barem u onom smislu u kojem su ekstremizmi jedan drugomu nalik kao jaje jajetu. Slažete li se komentatoricom Jutarnjeg lista?

– S usporedbom akcija Stožera za obranu hrvatskog Vukovara i ”balvan-revolucije” koju izvodi gospođa Jelena Lovrić mogao bih se složiti kada je riječ o sličnosti nepoštivanja ustavnopravnoga poretka Republike Hrvatske i instrumentalizacije jedne ideološke borbe za ostvarivanje vrlo specifičnih ciljeva jedne političke stranke. Smatram, međutim, da postoji i jedna važna razlika: prosvjednici protiv ćirilice u Vukovaru ipak su hrvatski građani, među njima je i mnogo hrvatskih branitelja i ne vjerujem da bi ikada moglo doći do ekstremizma kakav je sa sobom donijela ”balvan-revolucija”.

 

U akciji onih koji se predstavljaju kao Stožer za obranu hrvatskoga Vukovara ima nečega duboko iracionalnoga, agresivnoga, pa i samoubilačkoga. Možda je nepotrebno ponavljati da žrtve zaslužuju najveći pijetet, no je li moguće da je želja za antagoniziranjem – pa i ratom – i nadalje jača od svega?

– Još sam na početku ovoga razgovora istaknuo koliko sam žalostan zbog aktualnog stanja  u Vukovaru, a pogotovo zbog nasilja. Ovdje samo mogu dodati kako me žalosti i to što ništa nismo naučili iz ratne prošlosti, što nismo naučili koliko zla može donijeti svaki neodmjeren i nekontroliran potez. Posebno sam, pak, žalostan što se podjela koja je 90-ih postojala među Hrvatima i Srbima sada upisuje među same Hrvate; na one koji su sa Stožerom i na one koji nisu; na one koji su protiv ćirilice i na one koji nisu. I ovoj kao uostalom i svakoj drugoj ideološkoj borbi cilj je uspostaviti nas i njih, one koji Hrvatsku vole više i one koji je vole manje.

Jako sam žalostan zbog aktualne situacije u Vukovaru, a pogotovo zbog nasilja. Ovdje samo mogu dodati kako me žalosti i to što ništa nismo naučili iz ratne prošlosti, što nismo naučili koliko zla može donijeti svaki neodmjeren i nekontroliran potez. Posebno sam, pak, žalostan što se podjela koja je 90-ih postojala među Hrvatima i Srbima sada upisuje među same Hrvate; na one koji su sa Stožerom i na one koji nisu; na one koji su protiv ćirilice i na one koji nisu. I ovoj kao uostalom i svakoj drugoj ideološkoj borbi cilj je uspostaviti nas i njih, one koji Hrvatsku vole više i one koji je vole manje 

 

Što mislite što bi danas na sve ovo kazao vaš pokojni otac?

– Moj otac je prije svega moja osobna memorija i memorija moje obitelji. Nakon toga on je i memorija svih njegovih slušatelja, svih onih koji su u njegovu glasu pronalazili samo informaciju ili, a to je bilo često, luč nade. Poštujući čistoću sjećanja koje svi mi više ili manje imamo na njega, ne želim ime svoga oca uplitati u ovu priču. Ne želim dopustiti da ime i uspomena na moga oca postanu kartica za legitimiranje ovih ili onih društvenih akcija s ove ili s one strane. Ono što znam jest to da se u njegovim izvještajima nikada nije moglo čuti ”niskosti i mržnje”, kako bi rekao Vlado Gotovac.

 

Zašto ste prihvatili poziv da radite u Ministarstvu branitelja i što ste do sada postigli, točnije, što ste si zacrtali?

– Poziv da kao tajnik ministrova kabineta radim u Ministarstvu branitelja stigao je od samog ministra Matića i s velikim sam ga ponosom, ali i odgovornošću prihvatio. Prihvaćanjem poziva želio sam pomoći ministru Matiću u njegovu svakodnevnom obavljanju ministarskih dužnosti, ali sam isto tako želio pomoći i u kreiranju jedne racionalne, konzistentne, otvorene i iskrene politike prema hrvatskim braniteljima. Mislim da smo – ministar, svi ministrovi pomoćnici i svaki djelatnik Ministarstva – u tom pogledu napravili već mnogo bolji posao od prethodnika, ali prostora za kritiku i napredak dakako uvijek ima. Što se mene kao tajnik kabineta tiče, naravno uz golemu pomoć svojih suradnika, odradio sam velik dio pripreme za objavu Registra hrvatskih branitelja iz Domovinskoga rata, pokrenuo sam prelazak Ministarstva na otvoreni računalni kod i norme, a sudjelovao sam i u kreiranju Javne ustanove Memorijalni centar Domovinskoga rata. To su samo neki od većih projekata jer bi se opisivanje samo jednoga dana u Ministarstvu moglo otegnuti unedogled. Nakon što je potkraj prošle godine uhićen Dinko Mikulić, pomoćnik ministra za pravne i stambene poslove, imenovan sam za novoga pomoćnika ministra branitelja za pravne i stambene poslove. U vrlo kratkom roku trebalo je preustrojiti cijelu jednu upravu i mislim da sam tu, u smislu ljudskih potencijala, napravio prave izbore. Nadalje, uprava za pravne i stambene poslove prvi je put objavila listu prednosti za dodjelu stambenih kredita, a kao kruna zajedničkoga rada svih djelatnika došli su svi oni stanovi koje smo predali braniteljima na upravljanje. Neizmjerno važan cilj koji je trenutačno pred upravom jest donošenje zakona o pravima žrtava seksualnoga nasilja i mi očekujemo da će ga Hrvatski sabor donijeti do početka iduće godine. Istodobno sa zakonom o pravima žrtava seksualnoga nasilja radimo i na zakonu o dopunama Zakona o odlikovanjima i priznanjima Republike Hrvatske. Nakon toga je pred nama gradnja novih stambenih objekata za branitelje te donošenje nekoliko važnih zakona ili izmjena zakona.

 

Jezik je vaša struka, što je za vas ćirilica?

– Ćirilica je za mene kao akademski obrazovanoga lingvista jedno od nekoliko hrvatskih pisama koje ima svoju dugu povijest. Najtočnije i najpreciznije o povijesnoj prisutnosti ćirilice u hrvatskom narodu pisao je i piše akademik Stjepan Damjanović i ja samo mogu uputiti na njegove tekstove. Usto, ćirilica je i jedno od pisama koje je sve do Domovinskoga rata bilo dio nastave srpsko-hrvatskog jezika i koje se legitimno poznavalo i upotrebljavalo. U tom smislu, odreći se ćirilice, značilo bi odreći se i naše nedavne prošlosti, prošlosti naših školskih klupa. Nakraju, ćirilica je pismo koje se i danas upotrebljava u velikom dijelu svijeta i svakako preporučujem svima da ga što prije svladaju jer to ne samo da olakšava informiranje kada se zateknemo u novim gradovima i državama nego je oblik duhovne nadogradnje.

 

Stručno se kanite baviti i govorom mržnje. Koliko je ima u Hrvatskoj, koje vrste govora mržnje prepoznajete i kako joj doskočiti ili parirati?

– Govora mržnje u Hrvatskoj ima na svim društvenim razinama: u Hrvatskom saboru, u crkvama, na sveučilištu, u medijima, pa čak i u nevladinu sektoru, čiji je smisao upravo borba protiv govora mržnje u svim njegovim obličjima i tonalitetima. Hrvatski govor mržnje ni po čemu nije specifičan u odnosu prema ostalim govorima mržnje. I hrvatski je govor mržnje posljedica nerazumijevanja, stereotipizacija, predrasuda, neobrazovanosti i manjka dijaloga. Jedanput su meta govora mržnje spolne i rodne manjine, drugi put su to nacionalne manjine, treći put politički i ideološki suparnici, četvrti put su to sportski suparnici, a peti put je već nešto peto. Govoru mržnje može se doskočiti samo stalnim i beskompromisnim kritiziranjem i razobličavanjem lažne moći koju on nudi. Da bi se to ostvarilo, potrebni su nam neovisni i kritični mediji, potreban nam je kvalitetan obrazovni sustav i, nakraju, potrebni su nam pravi uzori s javne društvenopolitičke scene.

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora