Opasna previranja za Europu

“Ova zemlja, srećom, nikada neće postati diktatura jer je previše raznolika”, rekao je tokom našeg razgovora u veljači ove godine Leonid Kožara, tada već bivši ukrajinski ministar vanjskih poslova u zadnjoj Janukovičevoj Vladi.

 

Ta rečenica odmah me podsjetila na susret sa još jednim bivšim političarom. Naime, koncem 2001. godine doputovao sam u Kairo da bi razgovarao i sa Hosnijem Mubarakom, dugogodišnjim, tek nedavno svrgnutim egipatskim liderom. Bilo je to neposredno uoči američko-britanske invazije na Sadamov Irak i, naravno, predsjednik Mubarak je želio pričati o implikacijama tog napada. Bio je žestoki protivnik Bush-Blairovog nauma da se oružanim putem konačno treba obračunati sa iračkim gazdom.

 

Ali ne zbog simpatija koje bi eventualno gajio prema bagdadskom kolegi. “Ne”, rekao mi je, “mi arapski lideri uglavnom ne trpimo Sadama. Međutim, svjesni smo stare dileme koja se duboko vezuje za način i prostor njegove vladavine.” Pitao sam o čemu se radi. “Vidite, nije jasno je li Irak brutalna diktatura zbog karaktera Sadama Huseina ili je on brutalni diktator zbog komplicirane strukture samog Iraka?!”

Ono što mene intrigira je kako i u kojoj mjeri procesi koji su doveli do političkih sukoba u Ukrajini i Egiptu mogu utjecati na razvoj odnosa u postizbornoj Europskoj uniji. Ostavljajući po strani analizu koliko heterogenost (i da li samo ona) ključno doprinosi (ne)održivosti nekog državnog ustroja, valja zaključiti kako posljednjih godina svjedočimo postupnim promjenama percepcije, kao i koncepcije međunarodnih odnosa resetriranih još padom berlinskog zida prije četvrt stoljeća

 

Dakle, ono što, pored svega ostalog, dijeli dvojicu mojih sugovornika, jest razilaženje u stajalištu da li šarolikost neke političke zajednice postavlja temelje za diktaturu ili pak demokraciju.

 

Ipak, ono što mene intrigira je kako i u kojoj mjeri procesi koji su doveli do političkih sukoba u Ukrajini i Egiptu mogu utjecati na razvoj odnosa u postizbornoj Europskoj uniji. Ostavljajući po strani analizu koliko heterogenost (i da li samo ona) ključno doprinosi (ne)održivosti nekog državnog ustroja, valja zaključiti kako posljednjih godina svjedočimo postupnim promjenama percepcije, kao i koncepcije međunarodnih odnosa resetriranih još padom berlinskog zida prije četvrt stoljeća.

 

Polazište za takvu ocjenu ne nalazim isključivo u rezultatima svibanjskih izbora za Europski parlament koji su legitimirali retradicionalizaciju dobrog dijela europskog političkog prostora i zahtjeve za jačanjem institucija klasične nacionalne države nasuprot zajedničkim u Bruxellesu.

 

Pretpostavke nalazim u zbivanjima s ove i one strane granica EU; u rezultatima turskih predsjedničkih izbora i inaguraciji Recepa Tayyipa Erdogana kao mogućeg novog, ali konzervativnog i na međunarodnoj sceni prodornijeg Atatürka, u postojanim Putinovim naporima za novom demarkacijom prema Zapadu u trajniju rusku korist, kao i izborima potvrđenim (nacionalističkim) konsenzusima oko europskih “državnika novog kova”, danas Viktora Orbana, a sutra vjerojatno Marine Le Pen.

 

Imam dojam da se EU danas suočava sa zamjetnim procesima zasad lokalnog, no postupnog odustajanja od liberalnih, demokratskih i laicističkih tekovina inauguriranih još europskim prosvjetiteljstvom i američkom emancipacijom 18. stoljeća.

 

To je možda najpregnantnije izložio baš mađarski premijer Orban prije samo dvadesetak dana u obraćanju svojim pristašama: “Mislim da nas naše članstvo u Europskoj uniji ne sprječava da izgradimo novu neliberalnu državu temeljenu na nacionalnim osnovama.

Imam dojam da se EU danas suočava sa zamjetnim procesima zasad lokalnog, no postupnog odustajanja od liberalnih, demokratskih i laicističkih tekovina inauguriranih još europskim prosvjetiteljstvom i američkom emancipacijom 18. stoljeća

 

Danas svijet pokušava razumjeti sustave koji nisu zapadni, nisu liberalni, vjerojatno nisu niti demokracije, ali su uspješni”, rekao je i spomenuo Singapur, Kinu, Indiju, Rusiju i Tursku kao primjere.

 

Ono što nas u Hrvatskoj treba također zanimati, ali i prestati čuditi je ideja po kojoj se “Mađarska nalazi u zanimljivoj geostrateškoj situaciji kojom može odigrati poveznicu u regiji. Mađare izvan granica treba iskoristiti kao važnu sponu, budući da oni čine treću najveću nacionalnu manjinu u regiji. Naša država treba sjediti u sredini paukove mreže“.

 

Nije još sasvim jasno kakve će dugoročne posljedice za samu Tursku i njeno sve nestabilnije okruženje imati vladanje prvog neposredno izabranog predsjednika, ali njegove već više puta ponovljene izjave skiciraju moguću vanjskopolitičku agendu: “Danas je pobijedila nova Turska, liderska, napredna Turska. Ali, ne samo Turska, danas su pobijedili Kabul, Bejrut, Sarajevo i Skoplje. Danas su pobijedili Damask, Ramallah, Gaza i Jeruzalem.”

 

Vidi li i Erdogan sebe, poput Orbana, u središtu neke paukove mreže, s tim da ne računa na tursku manjinu kao instrument utjecajnije politike nego na kombinaciju povijesnih identifikacija i financijskih stimulacija na područjima nekadašnje Otomanske imperije?

Bez obzira na razvoj prilika u Rusiji i Turskoj, sve navodi na zaključak da europski projekt može očuvati značaj i vitalnost u 21. stoljeću samo ako EU razradi i ponudi novi strateški pristup o trilateralnoj, a ne tripolarnoj Europi imajući u vidu parafrazu Lorda Ismayja – kako pomoći da EU ostane ujedinjen, Rusija postimperijalna, a Turska europska

 

Pregovori o članstvu Turske u EU započeli su 2005. ali je jedva trećina od 35 poglavlja otvorena do sada. Uz to, istraživanje u pet zemalja EU koje je prije nekoliko godina provelo Bogazici sveučilište u Istanbulu, Granada sveučilište i Neovisno sveučilište u Madridu, pokazuje da bi 64 posto ljudi u Francuskoj i 62 posto u Njemačkoj reklo ”ne“ Turskoj da se održava referendum o njenom članstvu.

 

Turska, dakle, frustrirana načinom na koji neke države EU-a blokiraju pristupne pregovore, a što je u kontrastu sa njenom sve snažnijom ekonomijom, sve više slijedi novu vanjsku politiku i traži veću ulogu na Balkanu, Kavkazu i Bliskom istoku. Na kraju, razmišljajući o sve krvavijoj krizi u Ukrajini čini se dobivamo odgovore na pitanja kako će dalje teći postsovjetska tranzicija ne samo u Rusiji nego u njenom geopolitičkom okruženju.

 

Mislim da se danas na tzv. periferiji, odnosno u neposrednom susjedstvu EU odvijaju jednako važni procesi za daljnji razvoj europske ideje kao i u Bruxellesu. Namjerno sam rekao europske ideje, a ne EU jer smo suočeni s problemima koji nadilaze iznose trgovinske razmjene ili trenutne odnose snaga u političkoj areni.

 

Bez obzira na razvoj prilika u Rusiji i Turskoj, sve navodi na zaključak da europski projekt može očuvati značaj i vitalnost u 21. stoljeću samo ako EU razradi i ponudi novi strateški pristup o trilateralnoj, a ne tripolarnoj Europi imajući u vidu parafrazu Lorda Ismayja – kako pomoći da EU ostane ujedinjen, Rusija postimperijalna, a Turska europska.

 

Još idealniji rasplet bi značio da EU povezanost sa svojim istočnim susjedstvom vremenom podigne na razinu koju danas ima sa transatlanskim partnerima na Zapadu.

 

(Prenosimo s portala Večernjeg lista).

> Svi tekstovi ovog autora