Opasna retorika relativizacije nadbiskupa Križića

Nadbiskup Zdenko Križić ponovno je izazvao sablazan i zaprepaštenje svojim izjavama o slučaju Đakovačko-osječkog svećenika Pave Martića, pravomoćno osuđenog za pedofiliju.

Nakon odslužene zatvorske kazne, Martiću su u Gospićko-senjskoj biskupiji povjerene dvije župe. Mnogi su u nadbiskupovom komentaru za HTV od 16. veljače 2025. očekivali jasnu i odlučnu osudu zlostavljanja, no umjesto toga svjedočili smo mlakom stavu, brojnim lažima i pokušaju relativizacije kaznenog djela.

Jedan od ključnih problema u nadbiskupovoj komunikaciji jest relativizacija težine zločina i manipulativno kadriranje informacija (engl. framing of information). Umjesto da otvoreno i jasno osudi pedofiliju kao teški zločin, nadbiskup se fokusira na formalne aspekte: svećenik je ”odslužio kaznu”, ”nije imao kontakt s mladima”, ”premješten je u novu župu zbog manjka svećeničkog kadra”… Na taj način pažnja javnosti skreće se s pravog problema: činjenice da je osoba osuđena za seksualno zlostavljanje djece ponovno stavljena u pastoralnu službu, gdje neizbježno dolazi u kontakt s ljudima, uključujući i djecu.

Dok bi najvažnija trebala biti zaštita djece, iz nadbiskupovih izjava jasno je da mu je prioritet ugled institucije, zaštita crkvenih kadrova i obrana vlastitih poteza.

Problem nije samo u onome što je nadbiskup rekao, već i u onome što nije rekao. U njegovu govoru nema ni istinske osude pedofilije ni iskrenog suosjećanja sa žrtvama.

Relativizacija kazne i umanjivanje zločina 

Najočitija i najspornija izjava u njegovom govoru jest tvrdnja da na terenu Gospićke biskupije ”svećenik nije radio s djecom i mladim”. Ovo je, bez ikakve sumnje, svjesna laž. Priroda svećeničkog rada na župi podrazumijeva neizbježan kontakt s djecom, bilo kroz vjeronauk, liturgijske aktivnosti (ministranti), pripreme za sakramente ili svakodnevni život u župi.

Na Facebook stranici župe sv. Jelene Križarice u Rakovici, koja mu je povjerena, Martić se hvalio radom s djecom i mladima, što su potvrđivale i brojne fotografije.

No, stranica je ubrzo uklonjena nakon što je tjednik Novosti razotkrio ovaj skandal.

Psihološki gledano, Križić se ovdje služi tehnikom negacije stvarnosti, svjesno manipulirajući informacijama kako bi umirio javnost i zaštitio instituciju.

Neverbalni znakovi prilikom izgovaranja ove tvrdnje, poput suptilnog stezanja usana i blagog spuštanja pogleda, indikatori su unutarnje napetosti, ali i nesigurnosti u vlastite riječi.

Također, nakon iznošenja laži često slijedi brzo skretanje na drugu temu, što je klasičan verbalni obrazac kod osoba koje žele izbjeći daljnju analizu sporne tvrdnje.

Posebno zabrinjava što nadbiskup Križić smatra da je svećenik Martić ”odradio svoje”, budući da mu je ”presuđeno pred civilnim vlastima”, pa se može vratiti normalnom životu i radu. Međutim, kad je riječ o pedofiliji, ne može se govoriti o ”odrađivanju” kazne, takav zločin ne prestaje s istekom zatvorske kazne, već ostavlja duboke, trajne i često neizlječive traume na žrtve i njihove obitelji.

U usporedbi s drugim državama, od SAD-a do Australije, jasno je vidljivo da su Crkva i društvo usvojili nultu toleranciju prema pedofiliji. U takvim se sredinama svećenici počinitelji trajno udaljavaju iz svih službi koje uključuju kontakt s djecom. U Hrvatskoj, međutim, Križićeve izjave odaju dojam da su interesi institucije, zaštita ugleda i izbjegavanje skandala važniji od sigurnosti djece i odgovornosti prema zajednici.

Emocionalna distanciranost i psihološki mehanizmi obrane 

Čitajući ili slušajući izjave nadbiskupa Križića, teško je ne primijetiti potpunu odsutnost empatije prema žrtvama.

Umjesto iskrene osude, doživljavamo hladno, gotovo birokratsko ”pojašnjenje” da je svećenik bio pod nadzorom iskusnog duhovnika. Ovakav način komunikacije može se povezati s nekoliko psiholoških mehanizama:

1. Samoodržanje i obrana sustava: Kao visokopozicionirani crkveni dužnosnik, nadbiskup osjeća potrebu zaštititi sustav kojem pripada. U obrani Crkve spreman je ublažiti ili iskriviti činjenice kako bi očuvao privid moralne ispravnosti institucije.
2. Minimiziranje odgovornosti: Jasna i oštra osuda pedofilije podrazumijevala bi priznavanje velikog propusta, čime bi i sam nadbiskup morao preuzeti dio krivnje. Umjesto toga, svjesno bira retoriku relativizacije kako bi zaštitio vlastitu poziciju.
3. Lažna vjera u rehabilitaciju: Križićev stav sugerira da vjeruje kako se problem može riješiti ”pokorom i Božjom milošću”. Međutim, stručnjaci za mentalno zdravlje upozoravaju da se pedofilija ne može ”izliječiti”, već zahtijeva dugotrajnu, strogo kontroliranu terapiju i doživotni nadzor.

Prisjetimo se slučaja krčkog svećenika Drage Ljubičića, koji je također bio osuđen za pedofiliju te je tijekom odsluženja zatvorske kazne bio podvrgnut kemijskoj kastraciji na vlastiti pristanak. Ovaj slučaj samo dodatno potvrđuje da rehabilitacija nije jednostavna, a povratak takvih osoba u pastoralni rad jednostavno nije moguć jer predstavlja ogromni sigurnosni rizik za djecu.

Retorika nadbiskupa Križića pokazuje da crkveni vrh i dalje koristi uvijene fraze, ignoriranje činjenica i iskrivljena opravdanja, umjesto da nazove stvari pravim imenom. U društvu koje želi i mora zaštititi djecu, ovakve izjave ne bi smjele proći nezapaženo niti ostati bez konkretnih posljedica.

Dužnost je i vjernika i svakog građanina reagirati na manipulativne i relativizirajuće poruke. Dok god se problemi pedofilije u Crkvi budu ”gurali pod tepih”, povjerenje u instituciju i njezine poglavare nastavit će se urušavati.

Istina, otvorenost i iskrena briga za žrtve jedini su način da se uspostavi istinska pravda. No, za tako nešto potrebno je mnogo više od onoga što je nadbiskup Križić pokazao.

Samo beskompromisna zaštita žrtava i javna prozivka pojedinaca koji pokušavaju umanjiti težinu ovog zločina mogu pomoći društvu da se obrani od budućih zlostavljanja i osigura zdraviju i odgovorniju budućnost za svu našu djecu.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Nadbiskup Zdenko Križić prkosi odredbama pape Franje
    •  Licemjerje Crkve kao modus operandi
    •  Glas biskupice protiv šutnje Crkve
    •  Opasnost vjerovanja i čitanja Biblije bez razumijevanja
    •  Inkvizicija u Dubrovačkoj biskupiji: krivi ispit savijesti
    •  Licemjerje vjere u politici
    •  ''Svećenička djeca'' i paradoks vjere koja ih (ne) priznaje
    •  Zašto Crkva zatvara oči pred potrebama mladih svećenika?
    •  Zašto je HBK provocirala ostavku nadbiskupa Matu Uzinića?
    •  Teološka istina i nedostatak Kutlešine empatije

> Svi tekstovi ovog autora