novinarstvo s potpisom
Znao sam da Mido zna i poludjeti, ali baš toliko. Takvog ga dugo nisam vidio:
– Bolnica u Mostaru je bila spremna za koronavirus, problem je nastao kad su počeli stizati pacijenti, kaže njihov direktor, koji ne zaslužuje ni ime da mu se spomene. Kao uostalom ni onima koji su ga tu doveli i drže ga tu desetljećima. Koji idioti!
– Isto je i s Kliničkim centrom u Sarajevu – jedva dočeka moj drug. – Svi ti silni dugovi o kojima priča direktorica. Tko ih je napravio? Oni isti koji su nju doveli. I nisu procesuirani zbog milijunskih krađa. Problem je što nemaju opreme i stručnjaka. Tko je za to kriv? Isti oni koji su nju doveli? Koji su otjerali sposobne, a doveli poslušne na svim razinama društva. Oni koji su potrošili novac socijalnog i zravstvenog sustava u najbogatijem kantonu u BiH za automobile, npr., a ne za opremu i ulaganje u kadrove, pa sad traže donacije od građana…
Danas smo svi baš našpanani. Nervoza radi svoje, ali ne nervoza od izolacije, nego od nove poplave gluposti. Moram i ja koju reći:
– U isto to je vrijeme, zamislite, i Vlada Zeničko-dobojskog kantona sazvala sjednicu i prva točka nije virus, nisu oboljeli u kantonu, nisu gubici radnih mjesta, nego (zamislite!) financiranje političkih stranaka u ožujku.
No, ne da se Mido. Sad već sa smiješkom na licu:
– Vidite li gdje je problem? Da. Problem je u narodu, u pacijentima. Oni trebaju neki drugi, pametniji narod i, dakako, zdravije pacijente. Pacijente koji ne dolaze u bolnice. Ne, glupi narode, oni nisu problem! Kad ćeš to shvatiti? Upravo su dva glavna žarišta (oni vole reći klaster!) koronavirusa njihov proizvod, proizvod neodgovornih i nekompetentnih političara (Mostar i Konjic). Preko njih sad idu i nabavke medicinske opreme, preko njih će i europski novac za rješavanje ove krize…
– To, Mido jarane, konačno je i tebe uhvatio napad rječitosti – likuje moj drug, a meni drago.
A taj problem ili ti problemi nisu od jučer. Samo prava kriza ih zaoštri. A oni, ti problemi, nastali su kad su njihovi (nesposobni) uzeli vlast, pa njima (još nesposobnijima, svojim poltronima) dali da budu netko i nešto. Problem je nastao kad su odlučili izgraditi više crkava i džamija nego domova zdravlja, bolnica, vrtića, malih proizvodnih pogona…
Što mislite koliko se Srebreničanki moglo zaposliti za 25 godina da su, primjerice, (pre)kvalificirane za rad u malim proizvodnim pogonima? Ali, gdje ćeš dati svijetu da se obrazuje, pa makar i za krojačice. Lakše je ovako njima manipulirati.
– Zato se danas radujemo – moj će drug – kad cijeli svijet ide u novu recesiju da se kod nas ništa slično neće i ne može dogoditi. Jer, da nismo na vrijeme uništili svoju privredu, sad bismo trpjeli ogromne gubitke i prijetila bi nam recesija kao Americi i Njemačkoj. Ovako, što nam recesija može? Nije nam ništa mogla ni ona 2008.
– Kod nas ništa svjetsko ne može proći – verbalno se natječemo – ni običan autoput, a kamoli recesija, jer kod nas je za sve potrebno usuglašavanje, ako se dotada ne pokrade lova. E, sad, nije ni recesija toliko luda da čeka dok se oni izdogovaraju. Ode ona u Njemačku, Irsku, tamo gdje idu i Bosanci i Hercegovci.
A onda kad su naši zdravstveni stručnjaci vidjeli da imunitet, ojačan samo u nas poznatim imunološkim injekcijama (sadaka, sevap, inšalah), ne donosi očekivano, i da će biti ”što je suđeno”, uvode policijske diskriminacijske metode. To znaju, to je barem lako: od izborne, nacionalne, vjerske diskriminacije do ove sad dobne.
U čemu je problem? Političari se baš ne odlikuju pameću, oni drukčije ne znaju. Represija, restrikcija i diskriminacija kao odgovor vlasti na zdravstvenu krizu. Pa, kako drukčije i može kad su u kriznim štabovima nesposobni, u bolnicama nesposobni, kao što su i oni u politici, koji su ih tu postavili, nesposobni.
Okružili se ulizicama, poltronima, klimoglavcima, šupljim glavama…, pa već smo pisali o tome, mislim se. Oni vole naređivati, malo u stranci, malo u državi, jedino kod kuće ne smiju.
A koliko je nešto zakonito, gdje je pravna osnova, koji je kriterij za hvatanje ljudi po ulicama? Koga može zaraziti ili od koga može biti zaražen čovjek koji šeta noću sam, ili sa svojom ženom? Po čemu to na ulicu u po dana ne može izaći djevojka sa 17 godina, a može sa 18? Po čemu može u šetnju bračni par koji ima po 64 godine, a ne može onaj sa po 66? Što da radi bračni par gdje muž ima 66, a žena 64 godine?
A onda se dosjetili pa kažu, zamislite, da bi trebalo zasijati sve poljoprivredne površine, jer će poslije ovoga svega faliti… Tko da ih zasije? Oni od 18 do 65 godina?
Je li nam to uzor Vučić, kao što je njemu uzor Kina? Vidjeli smo kako Vučićeva policija automobilom presreće stariju gospođu koja ide s engleskog noću sama. I ne pita je treba li joj prijevoz nego… Kome je ta gospođa opasnost? Tko će je zaraziti ili koga će ona zaraziti na pustoj ulici?
Ne, nisu zabrane njihova briga za naše zdravlje nego za njihovu neznalačku i neosmišljenu politiku. A to je, baš to je njihova politika, jer oni, pobogu, drukčije ne znaju. Srednjovjekovnim terorom i diskriminacijom protiv bolesti 21. stoljeća.
I dok Svjetska zdravstvena organizacija govori ne nosite masku ako niste zaraženi, u BiH kažu da je maska obvezna (ne kažu kako je obavezno nešto čega nema, npr.), a direktorica, koja je inače ginekolog i nema žive veze ni s čim vezanim za koronavirus, slika se svaki dan za televizijske priloge u opremi kao da ide na susret s HIV-om, koronom, variolom verom, kugom i kolerom zajedno.
Političari koji preko veze guraju svoje najbliže u bolnice i izazivaju pomor zaraze, ne bave se onim čime bi trebali – donošenjem ekonomskih mjera za rješavanje problema koji dolaze uskoro. Ili su već tu. Kako će, kad oni to ne znaju.
Oni od svih ekonomskih mjera znaju samo kako sebi staviti u džep. I tako nesposobna država, nakon što je narod stavila u zatvore, proizvodi još više dalekosežnih socijalnih, političkih i ekonomskih problema… Pa zar im to nije od početka cilj? Što gore – to bolje!
Pa nismo baš svi nesposobni. Ponetko ponešto zna, čita, razumijeva. Ako za političara ne treba škola (mene je narod izabrao što će mi diploma – kažu), za neke struke treba i diploma i znanje. Pitajte naše liječnike otjerane iz medicinskih centara Sarajeva, Mostara, Banje Luke ili…
Provalija! – rekao bi Kolumbijac Fernando Valleja: ”Trapave, neznalice, ulizice penjale su se uz puzavicu birokratske hijerarhije kao što se bubašvabe penju po zidu.” I što ostaje iza njih? ”Kuće, ulice, škole, bolnice, univerziteti, putevi koje su obećali, sve to ostave kao mostove u vazduhu, da vise, između jedne i druge obale ničega.”
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.