novinarstvo s potpisom
PELELIU
Do kraja 1943. godine inicijativa na Pacifiku bila je čvrsto u američkim rukama što je jamčilo da će Amerikanci biti oni koji će birati vrijeme i mjesto budućih bitaka. Tako je bilo odlučeno kako će postojati dva pravca napredovanja; jedan koji će ići kroz središnji Pacifik i koji će se odvijati pod zapovjedništvom admirala Chestera Nimitza u kampanji koja će ostati upamćena pod nazivom ”kampanja žabljih skokova”[i] i drugi pravac koji će se odvijati na Novoj Gvineji i Filipinima pod zapovjedništvom generala Douglasa MacArthura koji je tom kampanjom namjeravao ispuniti obećanje dano u ožujku 1942. godine kako će se vratiti na Filipine s kojih se na zapovijed predsjednika Roosevelta tada morao evakuirati uslijed nezaustavljivog japanskog napredovanja.
U svrhu osiguravanja iskrcavanja na Filipinima, američko zapovjedništvo odlučilo je kako mali koraljni otok Peleliu sa svojom zrakoplovnom bazom mora biti zauzet. Nakon trodnevnog bombardiranja otoka s mora i iz zraka, Prva divizija marinaca iskrcala se tamo 15. rujna 1944. godine.
Robert Leckie opisuje scenu desanta: ”Otok – ravan i gotovo bez ikakvih obrisa, bio je poput oltara na kojem se spremalo žrtvovanje sedamnaest tisuća ljudi. …Avioni su ga izbombardirali. Silna pomorska armada teških krstarica i bojnih brodova tukla je koraljnu tvrđavu danima prije našeg dolaska. Mali atol – osam kilometara dug i možda širine tri kilometra na najširem dijelu, bio je skriven velom dima.”[ii] Leckie nastavlja: ”Neprijatelj nas je pozdravljao. Dočekali su nas vatrom iz minobacača i topništva. Deset tisuća ljudi toliko hrabrih, odlučnih i vještih poput nijedne posade od početka umijeća ratovanja. Da – vještih, jer njihova strašna kiša olova ostavljala je užasne posljedice prije nego što smo uopće dospjeli do plaže.”[iii]
Pokazat će se da su japanske snage na otoku bile gotovo neokrznute američkim bombardiranjem prethodnih dana. Postojao je dobar razlog za to: ”Japanci su držali Peleliu dva desetljeća i za to vrijeme su minirali koraljni otok tako da su izgradili mrežu međusobno povezanih pećina i tunela.”[iv]
Japanci su otočje Palau eksploatirali zbog nalazišta fosfata i u tu su svrhu na tamošnjim otocima (npr., na otoku Peleliu), izgradili opsežnu mrežu rudarskih okna i tunela. U iščekivanju američkog napada, japanska vojska iskoristila je i unaprijedila postojeću infrastrukturu na otoku u svrhu obrane. Kao što će Amerikanci otkriti, otok Peleliu bio je tvrđava sačinjena od stotina bunkera i pećina dobro naoružanih teškim strojnicama te minobacačima i topovima raznih kalibara.
Općenito, Japanci su u ovoj fazi rata promijenili taktiku koju su primjenjivali u obrani pacifičkih otoka od amfibijskih iskrcavanja. U prošlosti svoje su napore bili koncentrirali na obranu plaža nastojeći gurnuti neprijatelja u more. Također, često su se oslanjali na napade masovnim ljudskim valovima (banzai napadi). Kako se pokazalo, uslijed bombardiranja koja su prethodila iskrcavanju Japanci su trpjeli velike gubitke među trupama smještenim na samoj plaži. Nadalje, banzai napadi pokazali su se potpuno neučinkovitima dok su istovremeno brzo iscrpljivali ljudstvo koje je bilo na raspolaganju za obranu. Zato je japansko vrhovno zapovjedništvo odlučilo kako će se prestati s banzai napadima. Također, bilo je odlučeno kako će se odustati od obrane plaža do posljednjeg čovjeka.
Nova strategija zalagala se za obranu u dubinu koja će se oslanjati na dobro utvrđena i kamuflirana uporišta koja će se unakrsnom vatrom biti u stanju međusobno podržavati. Cilj tog novog pristupa bio je da se Amerikanci uvuku u bitke iscrpljivanja koje će trajati dugo i koje će odnositi visoku cijenu u životima i materijalu, a sve u nadi da će Amerikanci zbog toga pristati na mirovne pregovore.
Još jedan veliki izazov na Peleliu bila je vrućina (do 46 °C) dodatno naglašena činjenicom da na malom otoku nije bilo izvora slatke vode te da su zalihe vode koje su marinci nosili sa sobom bile kontaminirane naftom. Leckie piše: ”Bijeli pijesak pekao je kroz našu odjeću. Isijavao je vrućinu koja je bila nalik onoj u sauni. … Voda u našim čuturama bila je vruća i kada sam je svu ispio, napunio sam čuturu prljavom kišnicom kojom su bili ispunjeni krateri bombi. Japanci su sakupljali vodu u cisternama okrenutim prema nebu. Naše zalihe bile su dopremljene u bačvama koje neka budala od časnika u opskrbi nije dala očistiti od ostataka nafte. Kako je zaudarala i imala okus goriva, nije bila za piće.”[v]
Drugog dana bitke, 16. rujna 1944. godine, Leckie je bio ranjen udarom eksplozije nakon što je minobacačka granata izravno pogodila spremište streljiva u čijoj se blizini on zatekao. Tako je završio njegov ratni put. Odmah je bio prebačen na bolnički brod koji je nekoliko dana kasnije započeo put prema Sjedinjenim Državama gdje ga je čekao dugi oporavak. Leckie sažima ishod bitke koje je potrajala sve do 27. studenog 1944. godine: ”Bitka je bila dobivena. Istrebljenje je zateklo japanskih deset tisuća na otoku, a moja Prva pukovnija lizala je rane na plaži. Od moje bojne – jedinice od nekih 1.500 ljudi, ostalo je ništa manje nego 28 vojnika sposobnih za borbu kada im je prije povlačenja s linije bilo naređeno da izvrše posljednji napad na mrežu pećina i bunkera uklesanih u ”Greben krvavog nosa”[vi] – u ljudstvu, krvi i patnji naskuplje plaćenom komadu zemlje na cijelom Pacifiku.”[vii]
EPILOG
Nakon osvajanja Iwo Jime (ožujak 1945. godine) i Okinawe (svibanj 1945. godine), put za invaziju samog Japanskog otočja bio je širom otvoren američkim snagama. Ono što je, međutim, bio izvor strepnje američkim stratezima jest činjenica da je u bitkama za navedena dva otoka poginulo više od 18.000 njihovih vojnika. Projekcije žrtava koje bi bile potrebne za osvajanje Japana penjale su se do nekoliko stotina tisuća.
Istovremeno, po završetku rata u Europi u svibnju 1945. godine, Crvena armija pokrenula je veliku ofenzivu u Mandžuriji početkom kolovoza te godine kojom je za svega nekoliko dana razbila tamošnje japanske snage. Istovremeno, Sovjeti su pokrenuli operacije kojima su zauzeli Sahalin i Kurilske otoke čime se otvorila mogućnost da zauzmu Hokkaido – najsjeverniji od četiri glavna japanska otoka.
Tako je između dvojnog pritiska neprihvatljivih gubitaka i geopolitičkog pozicioniranja nakon rata bila donesena odluka o upotrebi atomskih bombi protiv Japana. Iako je vjerojatna posljedica toga bilo spašavanje milijuna života vojnika i civila te sprječavanje podjele Japana na komunistički sjever i proamerički jug nalik scenariju koji se odvio u Koreji, ostaje vječno pitanje moralnosti toga čina kao takvog. Tako se i danas mogu čuti kritike kako je upotreba atomskog oružja od strane Amerikanaca ”najveći ratni zločin u povijesti”[viii]. Pri tome se zaboravlja kako je u kontekstu Drugog svjetskog rata bilo puno razornijih i jednako nediskriminatornih upotreba ”konvencionalnog oružja” protiv civilnog stanovništva (npr., američko masovno bombardiranje Tokija zapaljivim bombama u ožujku 1945. godine). Naravno, kao razlikovni element ostaju posljedice tog razornog oružja (npr., radijacija i društvena stigma pa i diskriminacija) kojima je, prema službenoj evidenciji japanske vlade, u različitoj mjeri i na različit način bilo pogođeno preko 650.000. ljudi[ix].
Robert Leckie, koji se u to vrijeme još uvijek oporavljao u bolnici, u knjizi ovako opisuje svoju rekaciju na upotrebu atomskih bombi: ”Kako se znak gljive uzdizao nad svijetom, tako sam se ja smanjivao u svome krevetu – ja koji sam se šćućurio pred udarnim valom bombe od 250 kg sada sam svjedočio tom čudnom, hladnom, nerazumljivom žargonu megatone. Netko je sagriješio protiv života i to sam osjećao svojim bićem. Potom sam i ja sagriješio. Iznenada – potajno i skrovito, radovao sam se jer dok sam ležao u toj bolnici bio sam suočen s turobnom mogućnošću povratka na Pacifik i u rat s njegovim zakonom prosjeka. Sada sam, međutim, znao da će Japanci morati položiti oružje. Rat je bio gotov. Preživio sam.”[x]
Leckie – koji je tijekom rata izgubio vjeru, na kraju upućuje molitvu da u ime suboraca koji su podnijeli velike patnje, a mnogi od njih i krajnju žrtvu bude uslišana njegova molba za oprost zbog čina upotrebe atomskog oružja: ”Toj Žrtvi čiji se znak uzdigao nad svijetom prije dvije tisuće godina obraćam se skrušenom molitvom iz svijeta koji se našao pod prijetnjom ovog drugog znaka koji se sada uzdizao. Ja, kojega si vidio kao bezbožnog i bezvjernog, sada se molim u ime ”Šaljivčine” (Chuckler), ”Indijanca” (Hoosier), ”Tekliča” (Runner), ”Golobradog” (Smoothface), ”Gospodina” (Gentleman), ”Amiša” (Amish), ”Zdepastog” (Oakstump), ”Elite” (Ivy-League), ”Šire Slike” (Big Picture) i svih onih koji su patili na plažama i u džunglama – od Anzija do Normandije, i u ime žrtvovanih: ”Teksašanina” (Texan), ”Rutherforda”, ”Sramežljivog” (Chicken), ”Hvalisavca” (Loudmouth), ”Umjetnika” (Artist), ”Bijelca” (White-Man), ”Suvenira” (Souvenirs), ”Dorata” (Racehorse), ”Neustrašivog” (Dreadnought) i ”Komandosa” (Commando) – u ime svih njih i drugih, dragi Oče, oprosti nam za taj užasni oblak.”[xi]
______________________________________
[i] Na engleskom: Island hopping campaign. Strategijom žabljih skokova nastojalo se zaobići jaka japanska uporišta tako što su se zauzimali slabije branjeni otoci koji su potom mogli poslužiti kao baze za planiranje daljnjih operacija.
[ii] Leckie, R., Helmet for My Pillow, Ebury Press, 2011., str. 278.
[iii] Ibid., str. 279.
[iv] Ibid. str. 284.
[v] Ibid.
[vi] U originalu: Bloody Nose Ridge.
[vii] Op. cit. u bilj. 2, str. 299. Cijena u američkim životima također je bila visoka; procjenjuje se da je poginulo preko 1.600 Amerikanaca dok ih je oko 8.000 bilo ranjeno. Peleliu naposljetku neće biti od velikog strateškog značaja za nastavak vođenja rata na Pacifiku. Odluka da se otok uopće napadne bila je zato žestoko kritizirana od tadašnje američke javnosti i do danas ostaje izvor kontroverze.
[viii] Vidi: S. B., Puhovski: Oluja nije bila genocid, ali ideja o čistoj vojnoj pobjedi je perverzija, Nacional, 2022., dostupno na: https://www.nacional.hr/puhovski-oluja-nije-bila-genocid-ali-ideja-o-cistoj-vojnoj-pobjedi-je-perverzija/, posljednji posjet stranici 27. prosinca 2024.
[ix] Termin koji se koristi za označavanje onih koji su preživjeli napad atomskom bombom jest hibakuša. Doslovni prijevod glasio bi ”ljudi pogođeni eksplozijom”.
[x] Op. cit. u bilj. 2, str. 303.
[xi] Ibid., str. 305.
(Kraj članka).
MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.