Palestina – konstruiranje (ne)prijatelja

Prethodno su razmijenili imena. Ime taksista bilo je toliko neobično i strano i mada se trudio nikako ga nije mogao upamtiti. Zapodjenuvši kurtoaznu ćakulu taksist je Umbertu Ecu postavio nesvakidašnje pitanje, zapravo više pitanja u jednom – da odakle je, koliko vas ima i tko su vam neprijatelji?

Zatečen, Umberto nije znao odgovoriti – nismo ni sa kim u ratu – odvratio je kratko. Taksist nije bio zadovoljan. Zanimalo ga je tko su vječni neprijatelji naroda kojemu pripada, s kojim narodima imaju neriješenih i nepomirljivih zavada oko ovozemaljskih dobara, teritorija, zemlje, vjere, i tome slično. Htio je znati tko su ”naši” povijesni protivnici, tko nas a koga mi ubijamo. Umberto se trudio objasniti kako nisu ratovali posljednjih pedesetak godina, kako nemaju takvih sporova i da ”njegovi” nemaju ”vječnih neprijatelja”.

Taksist nije odustajao od vlastite sumnje i nevjerice, jer, da tako nešto nije moguće, a naš putnik iz auta je izašao s osjećajem nedorečenosti. Manjkav je bio odgovor, u to je bio siguran, ali u datom trenutku ništa pametnije nije mu se obraćalo pa nije niti mogao drugačije, poučnije, a znao je da želi kazati nešto daleko mudrije, i pitanje je bilo takvo, zanatski provokativno.

Kao sveučilišni profesor i pedagog razmišljao je da bi oko ove teme valjalo iznijeti kudikamo obuhvatnije stajalište. Naknadna pamet, kao što uvijek i biva obratila mu se kad je već bilo kasno. Sjetio se – pored vanjskih postoje i unutarnji neprijatelji.

Za prve se kaže, ako ih nema valja ih izmisliti kao trajnu prijetnju. Za druge, unutarnje – prema potrebi – valjda centar moći procjeni kada izvanjska opasnost nije dovoljna pa se dade u potragu za neprijateljima u vlastitim redovima.

Dotle, dok jedan te isti centar moći dominira moguće je kontrolirati i izmišljenog vanjskog neprijatelja. Međutim, sve se naopako okrene i neobuzdano izmakne kontroli kada vanjski suparnik postane dovoljno moćan da se suprotstavi. Najednom neprijatelj prestaje biti izmišljen; sada je to stvarnost koja se više ne da kontrolirati. I šta onda?

Glumci u geopolitičkoj predstavi, iako grčevito i očajnički nastoje ostati u ulozi, naprosto su neuvjerljivi, izgubili su povjerenje svijeta, nitko im više ne vjeruje, a igrokaz u kojem su glumili vodeću ulogu više ne servisira apologiju poretka, u stvarnost se upisuju i drugi autori dok željeni ishod biva neuhvatljiv.

Gubitak moći, utjecaja i kontrole za posljedicu ima to da svi izmišljeni neprijatelji, i vanjski i unutarnji, postaju stvarnost koja prestaje biti samo naše vlasništvo kojim raspolažemo kako hoćemo – više nam ne ide u prilog. Igrokaz stvarnosti je prokazan. Laž o stvarnosti sad je neodrživa.

Samo, to nije cijela priča, zaplet je u njezinu drugom dijelu.

Naime, centar moći ne konstruira i izmišlja isključivo neprijatelje, centar moći konstruira i izmišlja i prijatelje – zašto – zato što ih nema, ne može ih ni imati, a niti ih želi imati.

Prijatelji su mu bespotrebni jer prijatelji i prijateljstva stvaraju se ne iz pozicija moći. Centar moći priznaje samo interes koji učvršćuje i čini poziciju još moćnijom, a prijatelji, odnosno privid prijatelja na tome i takvom putu mogu biti i jesu samo kulisa, dio igrokaza o stvarnosti.

Privid prijatelja potreban je kako bi se laž o sebi mogla prodati svijetu, kako bi se ostatak svijeta izmanipulirao, uvjerio da je poželjan.

Privid prijatelja kontradikcija je bez koje centar moći ne može, ali istovremeno i nagovještaj njegove propasti. Ako dovoljno pažljivo i slojevito iščitavamo, sasvim precizno i nadasve lijepo tome nas podučava Etaf Rum, palestinska i američka književnica čiji život utjelovljuje upravo opisanu proturječnost.

Rođena je u Americi. Njeni roditelji, djedovi i bake živjeli su i preživjeli palestinske izbjegličke logore. Spas su pronašli u istoj toj Americi, jedinoj državi koja sada, iz ovih stopa da želi može zaustaviti biblijsku patnju i muku Palestine i Palestinaca. Naočigled cijeloga svijeta Amerika čini suprotno.

U razgovoru za novine (Večernji list) autorica sama kaže da biti Palestinac znači nositi tugu, ljutnju i sjećanje na gubitak predaka dok, istodobno, biti Amerikanka znači živjeti u zemlji koja financira i naoružava sile koje tu tugu uzrokuju.

Takva egzistencijalna proturječnost može koegzistirati i biti pomirena samo u čovjeku koji se odlučio ružni svijet razumijevati kroz empatiju. Sadašnji, trenutačni američki centar moći to nije u stanju budući da od svijeta ne želi da mu bude prijatelj već zahtjeva privid prijatelja. Dezorijentiran intoksikacijom moći, pažnji mu izmiče da taj privid više nema publiku.

U ovoj priči Mi smo taj centar moći, politika SAD-a, politika Izraela, politika Evrope, politika kolektivnog zapada, Mi smo Laž, a Palestina i Palestinci – Istina našeg doba.

Palestina i Palestinci nedvosmisleno su i nepovratno razotkrili, do srži razobličili namjeru i volju, prijetvornost i podlost, onaj najdublji, ujedno i najstrašniji i najmračniji sadržaj centra moći na kojem počiva ovaj naš cjelokupni predatorski, osvajački, ratoborni, izrabljivački, licemjerni, bezosjećajni i beskrupulozni, neljudski način života, dok njegov najvrsniji izdanak, Benjamin Netanjahu – djeluje poput sadiste koji se trudi pokazati kako i koliko uživa u monstruoznosti kojom zapovijeda i predvodi.

Nastave li, i Izrael i Amerika ostat će sami – siledžija koji neće imati više koga maltretirati, neće imati više ikoga nad kime će se moći iživljavati jer ih nitko više neće htjeti, ostat će napušteni i odbačeni, izolirani, od ostatka svijeta prezreni.

Obmanuti vlastitom iluzijom mislit će da mogu tako, sami, zaboravljajući da su dio svijeta, a da su postignuća suvremenog doba posljedica združenog i umreženog globalnog društva.

Umberto Eco ostao je zbunjen pitanjem taksista s početka teksta. Čini se da bi mu Etaf Rum, odgojena i formirana proživljenim obiteljskim nasljeđem i vlastitim iskustvom odgovorila veoma poučno – što bi bila velika sreća, jer čovjek izložen takvim nesrećama više nije siguran gdje pripada, a gdje ne pripada, gdje je prihvaćen, a gdje nije, i je li zajednica u kojoj je odrastao samo privid zajedništva.

Etaf Rum odgovor je taksistu, put kojim valja poći.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Izmišljena poetika ustaškog pozdrava
    •  Kameni cvijet raste
    •  Evropa nestaje zajedno s Ukrajinom, a ne mora
    •  Sijelo zagrebačko
    •  Šta je sve zabranio gradonačelnik Sinja, Miro Bulj
    •  Kako biti Srbin u Hrvatskoj?
    •  Linč Srbina građanina i sahrana za građansku Hrvatsku
    •  Hrvatski politički kaput
    •  Vlasnici rata i njihovi glasnogovornici žele rat protiv Rusije
    •  Ivan Malenica – motivi s one strane zakona?

> Svi tekstovi ovog autora