Papa Franjo bi trebao dobiti Nobelovu nagradu za mir

U utorak, 10, prosinca, na dan kada je preminuo Alfred Nobel i na Dan ljudskih prava, u Oslu se uručuje Nobelova nagrada za mir. Odluka o ovogodišnjem dobitniku objavljena je u norveškom Institutu Nobel u Oslu: japanska organizacija Nihon Hidankyo osvojila je Nobelovu nagradu za mir 2024. godine “zbog napora da oslobodi svijet nuklearnog oružja te za svjedočanstva preživjelih da se nuklearno oružje nikada više ne smije upotrijebiti”.

Organizacija je utemeljena kao odgovor na napade atomskom bombom na Hirošimu i Nagasaki u kolovozu 1945., a pretvorila se u globalni pokret čiji su članovi neumorno radili na podizanju svijesti o katastrofalnim humanitarnim posljedicama korištenja nuklearnog oružja. Rekli bismo, zasluženo.

Situacija je zrela da nagradu dobije i Papa. Istaknuti katolici su već dobivali Nobelovu nagradu za mir (redovnica Majka Tereza, na primjer, 1979. ili argentinski laik i borac za ljudska prava Adolfo Pérez Esquivel, 1980.), a dobivali su ga i drugi kršćani (anglikanski nadbiskup Desmond Tutu, 1984.) i vjerski lideri (Tenzin Gyatso, XIV. Dalaj lama, 1989.), ali ni jedan papa tu nagradu nije dobio, kažu, jer je u komitetu bilo predrasuda.

Kazat će te mi da nisam objektivan, ni kao Argentinac ni kao osoba koja je bila u kontaktu s Jorgeom Bergogliom, ali situacija je zrela da Nobelovu dobije konačno i jedan papa, ovaj, papa Franjo.

Bila bi to potvrda da se, nagradivši jednog šefa države (a Franjo to jest), ipak ne nagrađuje sila koju ta osoba predstavlja koliko nada koju slavodobitnik nudi i pobuđuje.

Intenzivno lobiranje da se zaustavi rat Rusije protiv Ukrajine ili sva sila kontakata u korist Palestinaca u Gazi (Papa u novoj knjizi otvara mogućnost da su možda u pravu oni koji tvrde da se tamo vrši genocid) prilika je da se još jednom vidi kako je potrebno dati prostora nadi, unatoč svim lošim vijestima koje nas pritišću i tjeraju u malodušnost. Papa Franjo, uvjeren sam, nudi jasnu političko-etičku i oslobodilačku perspektivu nade.

Pokojni teolog Jürgen Moltmann (8. travnja 1926. – 3. lipnja 2024.), jedan od najznačajnijih i najplodnijih teologa našega vremena (koji daleko nadmašuje okvire luteranizma u kojima se kretao), rekao mi je u jednom razgovoru, kada sam ga zamolio da ukratko predstavi sintezu njegove teologije nade, da ta oslobodilačka perspektiva, kako ju ja nazivam, počinje s povjerenjem ili vjerom, ali se u prvom redu tiče nade. Polazi od ljubavi, ali se tiče punine života.

Uvijek postojimo na rubu naših mogućnosti, rekao mi je Moltmann. Te mogućnosti istražujemo s pomoću imaginacije a nada nam pomaže da ulovimo prilike za napredak i dobro. Kao realni ljudi znamo da moramo imati osjećaj za stvarnost. Nada nas uči kako ćutjeti mogućnosti. Bez nade gubimo, to jest, uzaludno trošimo život. Bez nade smo u opasnosti da izdamo sami sebe.

Nema nade u društvu u kojem su najvažnija razonoda i zabava, u društvu u kojem samo važe bogati i lijepi. Najčišća nada u oslobođenje se nalazi među siromašnima i obespravljenima. Među pogaženima. Oni se ne uzdaju u lažna božanstva bogatstva već u pravog Boga, poentirao je uvaženi profesor.

Pratim međunarodnu politiku Svete Stolice i pape Franje pa se mogu uživjeti kao kad je stupio u sjedištu Ujedinjenih naroda na East Riveru u New Yorku kako bi upozorio svjetsku organizaciju da je težak prijestup zloupotreba UN-a za legitimaciju ratova, a onda i da ruča s beskućnicima u jednoj newyorškoj župi.

U svim tim prigodama Franjo svjedoči o sućuti koja pokreće. O nadi.

U njegovoj sam školi sredinom osamdesetih učio da teologija križa (razapeti Isus je inkarnirana sućut na najvećoj mogućoj potenciji) nije važna da bi se kršćanstvo smatralo ili činilo važnim. Ona nam služi da bismo suživjeli s patnjama nevinih, kako bismo nosili nepodnošljivu krivnju koja nas tišti, ako smo iole svjesni svijeta i okruženja u kojem živimo, i kako bismo, unatoč toga, mogli ljubiti život, u nadi.

Samo Bog koji pati može pomoći, napisao je Dietrich Bonhoeffer u svojoj zatvorskoj ćeliji prije nego što će ga nacisti smaknuti. Ako pred sobom imamo sliku Boga kao nebeskog Gospodina, apatičnog i hladnog, kojeg ne diraju ni potresaju ljudska patnja i ljudska krivnja, i mi ćemo se pretvoriti u apatične osobe, nećemo suosjećati ni s kime i prestat ćemo živjeti pravim životom.

Bog tradicionalne metafizike jest biće koje je apatično i koji ne zna za bol. Bog Biblije, pak, je Bog s velikim emocijama.

Kristova pasija nam priopćava Božju muku. Njegovu strast prema vlastitim stvorenjima i koliko ga pogađaju čovjekova proturječja. Ako nas takav Bog dira, možda se i mi možemo pretvoriti u ljude koje će imati sposobnost strpljenja i sutrpljenja.

Čovječanstvu treba stalna, stvarna i trajna (r)evolucija u prevrednovanju, obnavljanju i uvijek ponovnoj izgradnji svih temeljnih ljudskih vrednota. To osobito vrijedi u naše doba kad se i nadalje u životnoj praksi obezvređuje, ponižava i posvuda gazi ljudska osoba. Tu nije riječ ni o kakvoj novoj ili staroj ideologiji, nego o danas prijekoj potrebi nove prakse, konkretne duhovne i društvene zauzetosti i založenosti za jedan istinski čovječniji i bratskiji svijet te za što potpuniji i ispunjeniji ljudski život u njemu.

U temelju sadašnjih socijalnih, gospodarstvenih i financijskih nevolja koje potresaju svijet stoji, pak, dubinska duhovna kriza, kriza samoga čovjeka i njegovih temeljnih vrednota. To ozbiljno krizno stanje traži okupljanje svih demokratskih i brigom za čovjeka zauzetih snaga, kojima su vrhovna vrednota ljudska osoba, njezina dobrobit i dostojanstvo, kao i human život, dostojan čovjeka.

Poslije teških i tragičnih iskustava cjelokupne prošlosti čovječanstva ljudi dobre volje svih svjetonazora i uvjerenja, koji dijele sličnu viziju dostojanstva i vrijednosti ljudske osobe, stoje danas pred prijelomnom povijesnom zadaćom njezine rehabilitacije i afirmacije. Papa Franjo sve to shvaća, sažima i pretvara u djelo.

Kada papa Franjo govori kao glasnogovornik migranata a protiv egoizma koji toliko traži materijalno da ide u razaranju ekosistema, kada se zalaže da hendikepirane i marginalizirane, kada prihvaća odgovornost Crkve za nepostojanje veće razine solidarnosti, ne samo prema siromašnima nego prema svim stvorenjima, kada u sjedištu UN-a proziva kulturu odbacivanja onih na rubu ili zahtjeva da se poštuju načela donesena osnutkom UN-a, načela pravde i mira, on ništa drugo ne čini doli zagovarati sutrpljenje i sućut, empatiju i milosrđe. Nadu.

Nobelova nagrada se daje osobi ili grupi koja je napravila nešto iznimno na određenom polju. Ako bi je Franjo dobio, bio bi šesti tako nagrađeni Argentinac i treći moj sunarodnjak koji to dobiva za mirotvorna nastojanja.

Zagovaram nagradu za Papu jer pravi progres postoji samo u okviru ekološke pravednosti. Sadašnji surovi kapitalizam, protiv kojeg Franjo sustavno progovara, nije znak napretka već organizirana nepravda protiv prirode i protiv čovječanstva. Važna nam je pravda u ime Boga koji je sam po sebi pravedan. Važna nam je nada.

Važan nam je papa Franjo, što jači papa Franjo. Jer će on djelovati i nakon što ode u mirovinu ili u krilo Abrahamovo. Nada nije važna samo kada nam je dobro. Imati nadu možemo i kada nam je jako teško, kada umiremo. Bog nije netko tko sve sređuje, nego netko tko sve nosi. On s nama nosi sve breme života. Bog pape Franje je jedan od onih koji nas čekaju. Bez obzira tko smo ili gdje smo. On nas čeka.

Bog nije samo naša nada. Mi smo njegova nada, kaže Papa. Zato ni u koga od nas ne gubi nadu. Sve, pa i ono što se smatra izgubljenim, ima nade u Bogu.

Nobelova nagrada za mir papi Franji bi podsjetila na pomanjkanje nade u Boga koji je sućutan, koji grli sav svijet i koji dolazi i čini sve novo. Ako još sumnjate, nemojte više, papa Franjo je zaslužio to odlikovanje.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  HDZ i Crkva, partneri u otimačini Lakišića harema u Mostaru
    •  Neka s mons. Vukšićem ne završi povijest Kotorske biskupije
    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?

> Svi tekstovi ovog autora