novinarstvo s potpisom
Ovih dana navršilo se osam godina kako je papa Franjo – nakon dragovoljnog odreknuća od službe pape Benedikta XVI. – preuzeo službu vođenja Katoličke Crkve.
Skrupulozni kroničari zabilježit će da je papa Franjo u papinskoj službi (13. ožujka 2013. do danas) nešto više negoli je to bio papa emeritus Benedikt XVI. (19. travnja 2005. – 28. veljače 2013.) koji je sada već dulje u mirovini negoli je bio ”pravi” papa (28. veljače 2013. – 25. ožujka 2021.).
Obljetnice su stoga uvijek prigoda da se urade i određene usporedbe, ovaj put usporedba između dvojice u mnogim stvarima jako različitih, ali i u mnogim stvarima jako sličnih papa – pape emeritusa Benedikta XVI. i pape Franje.
Također, ova obljetnica bila je prigoda mnogim analitičarima da progovore o svakome od njih i o njihovu pontifikatu pojedinačno, i da usporede koji je od njih dvojice više doprinio reformama unutar Crkve, ali i reformama odnosa Crkve prema vanjskome svijetu.
Zavisno od toga komu je po svojim stavovima bliži papa Benedikt XVI., a kome papa Franjo, tako se vrednuje i njihov doprinos općem stanju Crkve, teologiji i tumačenju nauka Isusa Nazarećanina, kao i njihov odnos prema ljudima, prema čovjeku.
Govoreći o Ratzingeru kao teologu, složit ćemo se s ocjenom mnogih, pa čak i ocjenom onih koji nisu prihvaćali njegove teološke postavke, da je bio i da jest vrstan katolički teolog, jedan od najvećih, teolog čiji cjelokupni teološki rad, kako navodi Roland Juchem, vatikanski urednik-dopisnik njemačke Katoličke novinske agencije (KNA) ”prožima odnos vjere i razuma, biblijske objave i zapadnog mišljenja”.
Drugi će, prema tom istom tumačenju, smatrati da takvo teologiziranje u današnjemu vremenu i nije toliko važno, koliko je važna neposredna komunikacija s čovjekom pojedincem kod njegovog traganja za istinom, za Bogom.
A to traganje za istinom drukčije od pape emeritusa Benedikta XVI. promovira papa Franjo.
Njemu će zbog toga mnogi prigovoriti jer ponekad svojim iskazima zna uzburkati javnost, dovesti je u nedoumicu, posebno kada iz kršćanske katoličke perspektive govori o homoseksualcima, pričesti za razvedene i ponovno oženjene, pobačaju, rađanju većeg broja djece itd.
No papa Franjo se ne osvrće na to, on mirno i bez uzrujavanja i zabrinutosti nastavlja ići dalje svojim vlastitim putem, zbog čega ga, kako pomalo sarkastično navodi Juchem, mnogi kojima se ne sviđa njegov način vođenja Crkve i zovu debelokošcem, čovjekom debele kože kojemu je svejedno što drugi okolo njega pričaju o njemu i njegovim stavovima.
A ta, rekli bismo južnoamerička vedra i razdragana bezbrižnost i nezabrinutost za ono kako će drugi reagirati mnoge je osvojila ”na prvu” već njegovim nastupom nakon izbora 13. ožujka 2013. i pozdravom buona sera.
Pomislili su, evo nekoga tko neće biti preozbiljan i odbojan u nastupu, nekoga tko će voljeti susresti se s ljudima, pozdraviti ih, zagrliti i izići im ususret bez obzira na okolnosti u kojima se nalazili i griješili, nekoga tko se neće bojati uhvatiti u koštac u rješavanju najtežih pitanja u Katoličkoj Crkvi kao što su pedofilija i šutnja o njoj, celibat, homoseksualni brakovi, ređenje žena, netransparentno poslovanje Rimske kurije, ”Vatikanske banke” kao i odnos Katoličke Crkve prema drugim kršćanskim crkvama (pravoslavnim i protestantskim), zatim drugim svjetskim religijama kao, primjerice, islamu, ali i drugim modernim ideologijama individualizma, egoizma, nacionalizma, šovinizma, homofobije itd.
Svi ti problemi bili su prisutni u pontifikatu pape Benedikta XVI., čak i ranije dok je on bio na čelu Kongregacije za nauk vjere. Znajući njihovu dubinu i težinu, Benedikt XVI. će u reforme ulaziti, ali bojažljivo, sa strahom, bojeći se što bi se na kraju moglo i dogoditi, zbog čega je – smatram i dalje – i odstupio prije vremena.
Papi Franji sve to bilo je poznato kao i drugima, ali se odlučio nastaviti reforme koje je bio započeo njegov prethodnik unatoč snažnim protivljenjima. Stoga će u rješavanju gore spomenutih problema ići toliko daleko koliko je to u danim okolnostima moguće provesti, uzimajući u obzir trenutnu situaciju.
S druge strane, postavši papom, profesor Ratzinger će odahnuti. Ponovno je ”postao” profesor teologije i ponovno je imao prigodu naučavati. Prestao je biti inkvizitor, strogi nadglednik ispravnog naučavanja katoličke vjere.
Time će, kako navodi urednik Juchem, prestati nositi i nadimak, titulu ”Panzerkardinal”, kojeg su mu dali novinari engleskoga govornog područja. A taj naziv je dobio jer je gotovo 24 godine bio na čelu Kongregacije za nauk vjere i gorljivi branitelj crkvenog nauka i sve što je odudaralo od toga mirisalo je na herezu.
Dakle, kad je zasjeo na Petrov stolac, osjetio je potrebu da bude profesor. Franjo, pak, s druge strane volio je učenički saslušati i potom ne određivati što i kako raditi, nego poticati da se stvari promijene.
Kad je riječ o dvojici papa kao crkvenim pastirima, već spomenuti Juchem, po svemu sudeći Benediktov obožavatelj, uradit će jednu zanimljivu, ali veoma slikovitu usporedbu ove dvojice papa.
Za papu emeritusa Benedikta XVI. reći će da se ponaša kao klasični pastir/čuvar ovaca: ide naprijed, određuje put i pravac i diktira tempo, dok, s druge strane, papa Franjo nastupa kao klasični pastir/čuvar koza, ulazi (umiješa se) u krdo, životinjama je poznat i pusti ih da rade što hoće – iako ne uvijek.
Istina, i papa Franjo, navodi on, kao čuvar koza pokazuje pravac kretanja, daje poticaje, ali ne pravi stazu kuda će se krdo kretati, ne daje, dakle, točan pravac putovanja.
No na kraju ovog letimičnog i nepotpunog pregleda u povodu osme obljetnice izbora pape Franje, osme obljetnice kako je papa Benedikt XVI. postao emeritus i podsjetnik na osam godina koliko vremena je papa Benedikt XVI. bio papa, potrebno je reći da sve ostaje po starom, samo malo drukčije upakirano, a to znači sljedeće: svećenici se neće moći ženiti, žene se neće smjeti koristiti kontracepcijom, neće se moći rediti kao ni oženjeni muškarci, istospolni brakovi će i dalje – unatoč protivljenju mnogih katolika – ostati bez crkvenog blagoslova, rodna ideologija ostat će u Crkvi i dalje neprihvatljiva jer razara temeljno tkivo obitelji kao osnovne jedinice društva itd.
Također, jedan i drugi papa pokazuju da su skloni ekumenizmu i međureligijskom dijalogu, Ratzinger više na teorijskoj teološkoj, a papa Franjo na praktičnoj osnovi, pa i u odnosu prema islamu.
Proslava osme obljetnice izbora pape Franje u Hrvatskoj
Kad je riječ o našemu podneblju, ostaju neriješena još uvijek neka važna pitanja, među kojima ono najvažnije: proglašenje svetim Alojzija Stepinca kao i s time povezano upućivanje poziva hrvatskih (nad)biskupa papi Franji da posjeti Hrvatsku.
Nerješavanje toga pitanja mogao bi možda biti razlog, ali i ne mora, zašto se u Hrvatskoj od 13. ožujka 2021. nisu slavile svete mise u povodu osme obljetnice izbora pape Franje za papu, a što se dogodilo, na primjer, u Subotici, u Subotičkoj biskupiji ili, pak, u Sarajevu, u Vrhbosanskoj nadbiskupiji.
Na toj misi u Sarajevu papinski nuncij u BiH, mons. Luigi Pezzuto, koji je predslavio misno slavlje, podsjetio je ”Sjećamo se također njegova apostolskog putovanja u Bosnu i Hercegovinu, kad je imao jednu jedinu postaju upravo ovdje, u glavnom gradu Sarajevu. To je pohod koji je sigurno učvrstio usku osobnu povezanost s papom Franjom, kao što je prije toga bilo s Ivanom Pavlom II. u njegova dva putovanja, vrlo značajna za poznate prošle ratne događaje u ovoj zemlji”.
Stoga bi barem zbog znatiželje bilo zgodno znati što je ove godine spriječilo papinskog nuncija u Hrvatskoj mons. Giorgioa Linguae da, ako je bio u Zagrebu, predvodi uobičajeno misno slavlje u povodu osme obljetnice izbora pape Franje za papu, kad je prošle godine u povodu sedme obljetnice izbora dao intervju za IKU.
Odnosno, što je spriječilo ostale hrvatske biskupe i nadbiskupe da i oni učine ono što su učinili mnogi biskupi po cijelome svijetu, da slave svetu misu u povodu osme obljetnice izbora pape Franje i da to objave na službenim stranicama (nad)biskupija?
Zanimljivo, papa Franjo nije zaboravio 19. ožujka 2021. u povodu blagdana sv. Josipa čestitati imendan kardinalu Josipu Bozaniću.
Sve gore spomenuto govori da je papa Franjo već potrošio strpljenje mnogih u Hrvatskoj. I dalje je jako vitalan (unatoč problemima s išijasom) i ne sustiže ga korona da bi ga zaustavila u bezbrižnom vođenju Crkve što on čini dječački razdragano i uvijek nasmijano. Usprkos svima!
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.