Papa o migrantima i izbjeglicama: Svatko ima pravo na budućnost

Što je zajedničko ratu u Siriji, vojnim pobunama i Boko Haramu u Središnjoj Africi, suši u Podsaharskom pojasu, represalijama protiv Kopta u Egiptu te diskriminaciji kršćana na Bliskom Istoku, zidu prema Meksiku?

Izbjeglice, migranti, oni koji traže sigurnu  budućnost – to je zajednički nazivnik.

Izbjeglice i migranti su značajke 20. stoljeća, a u prva dva desetljeća 21. stoljeća migracija u svojim raznolikim oblicima postala je globalnim fenomenom. Migranti i izbjeglice se kreću u dva pravca: Jug – Sjever i Istok – Zapad, bježe iz zemalja u ratu, od diskriminacije, gladi, neimaštine – svi hrle prema bogatoj Europi i sjevernoameričkim zemljama.

Još u prvoj godini Prvoga svjetskog rata, 1914. godine, tadašnji papa Benedikt XV., neumorni posrednik primirja, je (dekretom ”Ethnografica studia”) za Katoličku crkvu proglasio Svjetski dan migranta i izbjeglica. Pod raznim sličnim nazivima (Dan migranata i izbjeglica, Dan migracije i sl.) su i Ujedinjene nacije (prvi put 2000. godine) proglasile Međunarodni dan migranata.

Datumi Svjetskog, odnosno Međunarodnog dana migranata i izbjeglica mijenjali su se na inicijativu raznih nevladinih udruga: godine 2018. se datum od siječnja prebacio na rujan. Ove godine će se Svjetski dan migranata i izbjeglica obilježiti zadnje nedjelje u rujnu (29. rujna)

Migranti i izbjeglice su zato već 105., odnosno 19. godinu u središtu pozornosti Katoličke crkve i svjetske organizacije, s time da je važnost toga spomen-dana iz godine u godinu postajala sve aktualnijom, zastupanje njihovih interesa i njihova zaštita sve akutnijom potrebom.

Datumi Svjetskog, odnosno Međunarodnog dana migranata i izbjeglica mijenjali su se na inicijativu raznih nevladinih udruga: godine 2018. se datum od siječnja prebacio na rujan. Ove godine će se Svjetski dan migranata i izbjeglica obilježiti zadnje nedjelje u rujnu (29. rujna).

Sveta Stolica je na molbu više mjesnih biskupskih konferencija još od 1991. godine, za pontifikata pape Ivana Pavla II., uvela običaj nekoliko mjeseci ranije odaslati papine poruke povodom toga dana.

Papa Ivan Pavao II. je mjesne crkvene zajednice zadužio da preuzmu skrb, odgovornost i dušobrižništvo za migrante i da svoju duhovnost usredotoče na promicanje duha zajedništva i solidarnosti s migrantima.

On je još 2003. godine pozivao na prevladavanje svake vrste rasizma, ksenofobije i oštrog nacionalizma i na promicanje integracije migranata iz raznih kultura. Papa Benedikt XVI. je teološki produbljivao ideju da migranti, pa čak i izbjeglice potrebite zaštite, imaju posebno poslanje naspram domaćina: oni mogu upozoriti na to da je kršćanstvo započelo misioniranje, jer su njegov utemeljitelj Isus i njegovi apostoli, poglavito apostol Pavao, živjeli kao izbjeglice, kao migranti i jer kršćansko poslanje, misioniranje, znači napuštanje sigurnog domaćeg ognjišta i iskorak u daleki svijet.

Papa Franjo je, sukladno svojoj specifičnoj duhovnosti, na migrante, poglavito pak na izbjeglice, gledao kao na braću i sestre, ali kao na ranjivija bića, te apelirao na kršćane da iz prihvate, pomažu, integriraju i štite. Naročito mu je stalo do toga da se migracije tretiraju kao osebujni društveni fenomen, a ne kao posljedica društvenih kriza.

Dana 27. svibnja je objavio svoju poruku za predstojeći, ovogodišnji Svjetski dan migranata i izbjeglica. Ove godine će to biti naglašeni apel upućen razvijenim, imućnim društvima da se okrenu skupinama naročito ”prekarne”, ranjive egzistencijalne (ne)sigurnosti, pojedincima i skupinama koje u posebnoj mjeri ovise o dobroj volji i solidarnosti imućnih.

Migranti su inače sinonim za ”ekonomsku migraciju”, tj. za samovoljno napuštanje domovine u potrazi za boljim životnim uvjetima. No današnji migranti migraciju ne biraju svojom voljom, nego se osjećaju prisiljenima pobjeći od neimaštine, nesigurnosti i pomanjkanja perspektive za bolju budućnost.

Migranti i izbjeglice su zato već 105., odnosno 19. godinu u središtu pozornosti Katoličke crkve i svjetske organizacije, s time da je važnost toga spomen-dana iz godine u godinu postajala sve aktualnijom, zastupanje njihovih interesa i njihova zaštita sve akutnijom potrebom

Papa ove godine koristi naročito ”teške” riječi za rašireni odnos bogatih zemalja prema migrantima iz nerazvijenijih predjela svijeta: kršćani se ne trebaju prepustiti ”logici svijeta”, svijesti o ”nadmoćnosti nad drugima”, prioritetu ”osobne koristi ili koristi moje skupine”, individualnom ili ”staleškom” egoizmu – da bi na kraju osudio ”globalizaciju ravnodušja”.

Želi upozoriti imućne zemlje da migracije nisu ”društveni fenomen” koji nastaje iznebuha, koji treba ”secirati” i ”analizirati” kao ”fenomen na marginama društva” i doći do nekog zaključka ”o migrantima”.

Ne, migracije su stanje marginalizacije, evidentna posljedica promašene ili neučinjene integracije.

Migracije su posljedica društvenih nevolja, a ne njihovi uzroci.

Migranti su proizvod ”kulture odbacivanja” ustvrđuje Papa, misleći pri tome i na druge skupine unutar društva koje su također osuđene na odbacivanje: starije osobe, bolesnike, invalide – u svoj svojoj raznolikosti nevolja.

Naposljetku, migranti, kao i sve druge skupine osuđene od ”kulture odbacivanja”, su prema Papinom mišljenju odraz ”nesposobnosti za susret s drukčijim od mene”.

Naša nevoljkost da se suočimo s njima uvjetuje ”naš način razmišljanja i djelovanja, čini nas nesnošljivima” podsjeća Papu na psihoanalitičku ”našu sjenu” koju radije prebacujemo na druge nego da se s njome suočimo.

Ono što pojedinac može učiniti za ljude koji u nevolji i potrebi zakucaju na naša vrata su geste prihvata iz ljubavi.

Izgleda da se Papa nadahnuo dvama specifičnim iskustvima: prvo je nedavno natezanje nekih bogatih zemalja oko prihvaćanja UN-ovog Pakta o migracijama (Global Compact For Safe, Orderly and Regular Migration). Drugo, aktualno, su izbori za Europski parlament – već se odavno moglo nazrijeti jačanje antimigracijskih, antiglobalističkih stranaka i pokreta, zbog kojih je lanjske godine Papa hrvatskim političarima, napose desničarima, zadao velike muke.

Marakeš, ekonomski centar Maroka, odskočna daska mnogih izbjegličkih avantura na putu preko Sredozemnog mora, bio je živo zainteresiran da bude domaćin susretu. Reguliranje migracije, razlučivanje izbjeglica – legalnih od ilegalnih – te suzbijanje svih pojava koje prate ilegalne migracije Maroku je u interesu – premda bi ta tematika trebala biti u fokusu interesa i susjednim državama na sjevernoj obali Sredozemnog mora. Povijest pokazuje da se migracije ne daju zaustaviti.

Iz povijesti rijetko tko nešto nauči. Papina poruka za pripremu Svjetskog dana migranata i izbjeglica kao da je osmišljena za situaciju u Europi uoči izbora za Europski parlament – i nije trebalo proročanskih, vidovnjačkih sposobnosti za zaključak da će ”migracije i izbjeglištvo” usmjeriti potencijalne glasače diljem Europe.

Papa Benedikt XVI. je teološki produbljivao ideju da migranti, pa čak i izbjeglice potrebite zaštite, imaju posebno poslanje naspram domaćina: oni mogu upozoriti na to da je kršćanstvo započelo misioniranje, jer su njegov utemeljitelj Isus i njegovi apostoli, poglavito apostol Pavao, živjeli kao izbjeglice, kao migranti i jer kršćansko poslanje, misioniranje, znači napuštanje sigurnog domaćeg ognjišta i iskorak u daleki svijet

Papa je ispravno naslutio, predvidio, osmislio svoju poruku: desničari su dobili zamah, premda manji nego što se očekivalo, ali ipak…

Jaki su i dalje će osjetno utjecati na raspoloženje u Europi nasuprot ekonomskim i demografskim pokazateljima prema kojima migranti, pa i uspješno integrirane izbjeglice iz stranog kulturnog konteksta, nisu samo sinonim za strah, nesigurnost, potrebitost i egzistenciju na rubu društva, nego pridonose ekonomskom rastu i koriste se svim dostignućima ravnopravno s domaćinima.

Svejedno razni ”suverenisti”, ”identitari”, ”borci za nacionalne interese” i slične skupine uspijevaju nametati svoje fobije od ”drukčijih”, svoj strah od zakidanja ”(hrvatskih) nacionalnih interesa” (Glas Koncila predvodi ”borbene odrede” onih koji pretendiraju na točno poznavanje onoga što je ”hrvatski nacionalni interes” – molim za informaciju!).

Zabrinutost za ”nacionalni interes”, za svoj ”identitet i suverenitet” u krajnjoj konzekvenci doveo je do (retoričkog) pitanja ”Spasiti ili pustiti da potone”. Doslovce, ne u prenesenom smislu.

Treba li brodove s ilegalnim migrantima, koji se otisnu od južnih obala Sredozemnog mora, krcate ljudima koji unatoč opasnosti od brodoloma i potonuća krenu prema Europi, zaustaviti i gdje?

Treba li te prastare krntije prepustiti njihovoj sudbini bez obzira na to što će s njima potonuti nekoliko stotina Afrikanaca?

Diskusija se ne vodi u radikalnim i ekstremističkim kružocima, nego u Europskom parlamentu, u europskim institucijama.

Ondje se nevladine udruge denunciraju da svojim spasilačkim brodovima podupiru i potiču ilegalni prijevoz migranata, čak se čuje da NGO-ovi surađuju s udruženim krijumčarima, sumnja se da pomažu ne baš sasvim nesebično.

U studenom 2018. godine u europskim se tijelima raspravljalo o donošenju zabrana humanitarnim udrugama da opreme brodove za spašavanje brodolomaca.

Migranti su inače sinonim za ”ekonomsku migraciju”, tj. za samovoljno napuštanje domovine u potrazi za boljim životnim uvjetima. No današnji migranti migraciju ne biraju svojom voljom, nego se osjećaju prisiljenima pobjeći od neimaštine, nesigurnosti i pomanjkanja perspektive za bolju budućnost

Brod za spašavanje ”Aquarius 2” blokiran je već nekoliko mjeseci luci u Marseilleu, jer je Panama izbrisala brod iz svojeg registra. Spasitelji sada nastoje pridobiti neku drugu državu koja će brodu dopustiti prometovati pod svojom zastavom.

Španjolska organizacija ”Proactiva Open Arms” plovi i nastavlja spašavati. Talijanski ministar za unutarnje poslove Salvini je nakon mjeseci natezanja oko dozvole ipak propustio brod s migrantima, Malta malo dopušta, malo zabranjuje … i nevladini spasitelji se(be) i javnost pitaju: ”Zar trebamo gledati kako brodovi tonu i izbjeglice se utapaju?”

Ovozemaljska je logika da država ne smije pretjerano opterećivati općine zbrinjavanjem ”prekomjernih kontingenata” izbjeglica. Države se zaklinju na temeljno pravo na azil – a s druge strane ”znaju” da rješenje ne može biti u prihvaćanju stanovništva cijeloga jednog kontinenta u cilju rješavanja osnovnog poticaja za izbjeglištvo – siromaštva.

Dakle: ili otvorene granice  ili ”tvrđava Europa”?

Recepti nisu baš originalni: točno razlučivanje izbjeglica i migranata. Protiv toga je činjenica da je razlučivanje nemoguće, jer se i izbjeglice i migranti doslovce nalaze u istom brodu. Što da se radi kad i izbjeglica (onaj koji traži zaštitu od progona) i migrant (u potrazi za boljim životom) zatraže azil?

Logika ljubavi svakako nije ubrzano rješavati zahtjeve za azil i izlučiti one koji stižu iz sigurne ”treće zemlje”. Njih treba deportirati – a za deportacije je nužno sklopiti sporazume sa zemljama koje se do sada ustručavaju repatrirati svoje građane koji kao ekonomski emigranti iseljavaju iako nemaju šanse dobiti dozvolu boravka.

No praksa koju primjenjuje talijanski ministar unutarnjih poslova Matteo Salvini – zapljena brodova nevladinih udruga – kreće se na rubu međunarodnog prava, konkretno Ženevske konvencije o izbjeglicama.

Ulazak u talijanske luke je zbog Salvinijeve odluke postao neatraktivan. Izbjeglica stiže manje, ali je stopa smrtnosti veća.

Blokiranje izbjegličkih ruta funkcionira preko leđa i na štetu ljudskih života. Nevladine udruge moraju shvatiti da se njihov moral besramno iskorištava. One spašavaju ljude, što je visoka moralna vrijednost – no istovremeno se upliću u aktivnosti koje nisu stopostotno u njihovim rukama. I one moraju postati svjesne ambivalentnosti svojih akcija spašavanja.

Svijet cijeni zalaganje ovoga Pape, koji vjerodostojno utjelovljuje ”Opciju za siromašne”. On ima na umu pojedinca – onog potrebitoga, ali i onoga koji može pomoći – i kudi te pripadnike razvijenog svijeta, zamjera im da okreću glavu i da su spremni iz egoizma žrtvovati ljudske živote.

Svejedno razni ”suverenisti”, ”identitari”, ”borci za nacionalne interese” i slične skupine uspijevaju nametati svoje fobije od ”drukčijih”, svoj strah od zakidanja ”(hrvatskih) nacionalnih interesa” (Glas Koncila predvodi ”borbene odrede” onih koji pretendiraju na točno poznavanje onoga što je ”hrvatski nacionalni interes” – molim za informaciju!)

Pomalo nediferencirano i previše općenito – Papa zaboravlja koliki je angažman dobrovoljaca – ta što su nevladine udruge koje ne dovode u pitanje svoju odlučnost da i dalje spašavaju, a da raznim pravnim farizejima ne daju povod za optužbe zbog kršenja međunarodnog  prava.

Za ovogodišnji Međunarodni dan migranata i izbjeglica željela bih baš od Pape, ako već ne recept, onda barem svijest i osvrt na dilemu koja muči svakoga tko se bavi pitanjem migracije: pomagati, a da se nitko previše ne optereti i da se vodi računa o izdržljivosti sustava.

To nije egoizam i zatvorenost, nego dužnost i odgovornost država.

Papa je dokazao da je svjestan te odgovornosti, o kojoj je govorio državnicima u Bugarskoj, u Makedoniji i u Maroku: Tada je naglašavao važnost Pakta o migracijama kojem – po njegovim riječima – Crkva pridaje značaj prvog međunarodnog dokumenta koji se voljan uhvatiti u koštac sa svim problemima koje migranti imaju s državama prihvata, a zemlje domaćina s migracijama i izbjeglicama.

A svi ustvari imaju isti cilj: osigurati svakome pravo na sigurnu budućnost.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Pokušaj da shvatimo papu Pija XII. sine ira et studio
    •  Tko je svet? Kanonizacije su problematične
    •  Svjetska biskupska sinoda – proces samorefleksije
    •  Nihil obstatili kako vjernike voditi žedne preko vode
    •  Papa na strani migranata – no treba čuti i drugu stranu
    •  Nimalo blagdanske misli o svetkovini Marijinog uznesenja
    •  Otvorenje OI u znaku povrijeđenih osjećaja vjernika
    •  Slavimo one koji su dio ljudi kojim je Antigona prva heroina
    •  Socijalni tjedan, Trst: Oduševljenje i iritacije
    •  Novi dokument o rimskom biskupu: ni revolucija ni evolucija

> Svi tekstovi ovog autora