novinarstvo s potpisom
Iako je objavljen 12. prosinca, vjerojatno će malo ljudi čitati dugu poruku koju je napisao papa Franjo u povodu Svjetskog dana mira, 1. siječnja 2017. (koju smo mi donijeli, opaska uredništa Autografa).
Sigurno je neće čitati ni Putin, ni Erdogan i ni Assad, a da ne spominjem al-Baghdadija.
Stoga ćemo ovdje navesti barem nekoliko redaka: “Tim povodom bih se želio usredotočiti na nenasilje kao stil politike mira i molim Boga da nam svima pomogne da svatko od nas posegne za nenasiljem u dubini svojih osjećaja i osobnih vrijednosti. Neka naš put u međuljudskim, društvenim i međunarodnim odnosima jednih s drugima vode ljubav i nenasilje. […] Neka nenasilje bude, bilo na razini lokalnog svakodnevnog života ili na razini svjetskog poretka, karakterističan stil naših odluka, odnosa, našeg djelovanja i politike u svim njezinim oblicima!”
Utopija? Iako se njegov tvrdoglavo ponavljan koncept “svjetskog rata na rate” može činiti malo mutnim, isusovac Papa je vrlo konkretan.
Predstavljajući mir kao pokret koji počinje u nama i oko nas, papa Franjo poziva na “hod stazom nenasilja na prvom mjestu u obitelji”, u bračnim odnosima, između roditelja i djece, braće i sestara.
Svatko od nas zna kako taj zadatak može biti težak, bolan, ponekad jednako obeshrabrujući ljudskom shvaćanju kao i mir između nacija. To je, možda, ono što vam najviše želim sada kada vam se obraćam, zajedno s redakcijom časopisa La Vie, čestitajući Vam ovu 2017.godinu.
Osim te osobne dimenzije, ne može se zanemariti stalni napor Katoličke crkve da posreduje u sukobima i to otkad je papa Pavao VI. nazvao mir “jedinim i pravim smjerom ljudskog napretka“. Proročku riječ prati i vrlo realan angažman.
Bivši nadbiskup Buenos Airesa, a sadašnji papa je na dobrom mjestu da zna kako je Vatikan mogao riješiti – na zahtjev Argentine i Čilea, još za vrijeme Ivana Pavla II. – sukob između dviju zemalja oko pitanja kontrole kanala Beagle.
U mnogim ratovima, kao nekada u Libiji ili trenutno u Siriji, apostolski nuncij je često jedan od posljednjih diplomata koji ostanu u zemlji zahvaljujući neutralnom položaju Svete Stolice.
U neposrednoj blizini Vatikana zajednica Sant’Egidio jamči da nakon nekoliko desetljeća mnogih diskretnih ili tajnih pregovora neki okončaju mirovnim sporazumom, te uvjerava o naporima da se oni očuvaju, kao u Mozambiku.
Ovo je poluslužbeni zadatak koji osobno obavlja Mario Giro, voditelj međunarodnih odnosa te zajednice, koga je nedavno ponovo imenovao državnim tajnikom talijanski premijer nakon što je postao dio Renzieve vlade.
Papa se može osloniti na osobnu karizmu, na svoj latinoamerički legitimitet i svoje diplomatsko iskustvo u Svetoj Stolici.
Mi znamo da je Rim odigrao ključnu ulogu u mirenju između Obame i braće Castro.
Nakon referendumskog odbacivanja povijesnog mirovnog sporazuma između kolumbijske vlade i FARC gerile Franjo je primio u audijenciju predsjednika Santosa, koji je 2016. dobio Nobelovu nagradu za mir, i njegovog prethodnika i glavnog protivnika Álvara Uribea.
Diplomacija je radila mjesecima na krhkom građanskom miru u Venezueli. A da i ne govorimo o Africi!
Uz to ovih zadnjih dana visoki dužnosnici Katoličke crkve, vodeći biskupi su pokušali smiriti situaciju u DR Kongu, gdje je na vlasti Joseph Kabila.
Ukratko, Papa zna što govori i zašto nam to govori.
(Izvorno objavljeno u časopisu La Vie)
S francuskog prevela: Judit Raffai