Picasso i Miró vraćaju patinu staroj dami hrvatskog turizma

Opatijska izložba Picassovih i Miróovih grafika, litografija, bakroreza, gravura, drvoreza – oko stotinjak radova iz privatnih kolekcija, možda nije postavljena i organizirana na profesionalnom nivou kakvoga podrazumijeva muzejsko izložbeno galerijska struka, ali, naravno, kada je riječ o djelima ovako vrhunskih umjetnika, čovjek uistinu može zažmiriti na neke stvari koje – u sučeljenju s magijom, snagom doživljajnosti kakvu mu je u stanju otvoriti jedno vanvremensko djelo – u ovome slučaju već i prost, nehajan (katkada dakako samo tako djeluje) Picassov crtež – sve uokolo postaje nebitno.

Doživljaj prekriva trajanje ne samo jednoga trenutka, tijekom kojega se dobrodušno podastire ljudskome oku, već ostaje kao vrhunska zapremina sačuvana u ćelijama mozga, kao ono izdvojeno što pojedine trenutke života zakriva aureolom sakralnosti, čineći da stvari koje uz pomoć takvih doživljaja nadrastamo, također krenu zadobivati svoj zaokruženi smisao.

Trpljenje i životne boli, ili tek samo jednoličnosti i sputanosti, kakvima je čovjek tijekom najvećeg dijela realnoga života determiniran, uistinu, umjetničko djelo – poput religijskog, transcendentalnog uvida, pokazuje kao ravnopravan, nekada se doima i potreban dio ljudske stvarnosti…

Osobno, nije me zasmetala neprilagođenost uvjeta važnosti i vrijednosti ove izložbe u prostoru, izvana uistinu predivnom, smještenom uz opatijsku rivu, nedaleko od kipa Miroslava Krleže (čak pomalo i groteskno ironičnog, diskretno podrugljivog u stereotipnom elitno turističkom opatijskom kontekstu), izvanredan rad kiparice Marije Ujević-Galetović

No to je samo pri susretu s ovako izvanrednim djelima, koja posjeduju naročitu ljepotu i snagu, u kojima, kao u nekom staklenom odrazu, promatramo i ono najviše, što je moguće da kao bića iznesemo izvan i iznad sebe, ali često i ono niže, nagonsko ili zatomljeno, kao dio kompleksne, nerazmrsive ljudske prirode, koja ne smije zaboraviti na naličje svoje budne stvarnosti, na ono iracionalno, na područje sna kao područje stvaranja druge, često dublje doživljajnosti, koja odražava strahove, žudnje, ambicije čovjeka, što nisu samo uvjeti, začetništvo prokletstva njegove prirode, već i tajni motori, generatori za dosezanje onoga višeg.

O tome, između ostalog, govore Picassove slike, izložene, pomalo samozatajno, na paravanima razvučenim unutar malenog objekta (Umjetnički paviljon Juraj Šporer, podignut koncem 19. stoljeća uz opatijsku crkvu svetog Jakova, u vrijeme austrijske uprave, isprva u namjeni kao Konditorei Pavillion, slastičarnica), iza kojih posjetitelji škljocaju mobitelima u nadi da ih osiguranje neće zamijetiti, dok kradu svoj dio pamćenja na radove slikarskoga genija.

Osobno, nije me zasmetala neprilagođenost uvjeta važnosti i vrijednosti ove izložbe u prostoru, izvana uistinu predivnom, smještenom uz opatijsku rivu, nedaleko od kipa Miroslava Krleže (čak pomalo i groteskno ironičnog, diskretno podrugljivog u stereotipnom elitno turističkom opatijskom kontekstu), izvanredan rad kiparice Marije Ujević-Galetović.

Svakako da ovi radovi dvojice velikih slikara, ne samo 20. stoljeća, zaslužuju da budu viđeni uz bolju stručnu prilagodbu, predstavljeni unutar većega prostora, ali naše vrijeme katkada i suviše velik naglasak (često i nerazumno ogromna materijalna sredstva) daje na uređenje izložbenih prostora i njihovu upečatljivost, pa se dogodi da se djela u njima izložena pokažu kao suviše nedorasla, da bi preuzela nit pažnje posjetilaca, koji sa izložbe odlaze s onim unutarnjim osjećanjem, kao što se katkada odlazi iz lošeg, a veoma glasno hvaljenog i skupog restorana – tanjur na kojemu je bila poslužena riba bio je veoma dojmljiv i nedvojbeno ogroman, a kao palac maleni file ribljega mesa bio je postavljen na sredini, malo ukoso, s nešto upečatljivog zeleno žutog preljeva u valovima posutog dijagonalno…

Drugim riječima, i onaj tko nije bio veoma gladan, nakon ovakve izložbe ili večere nenadano će se tako osjetiti…

U tekstu koji prati izložene Picassove radove (izgleda da je riječ o prijevodu s nekog od europskih jezika, koji ide u ”paketu” sa slikama) ima i jedan humorističan moment.

Onaj tko je ”sređivao” ovu slikarovu biografsku skicu primjećuje, između ostalog, kako je Pablo Picasso ”praznovjerno vjerovao da mu slikanje produžava život”.

Zanimljiv pogled tog pisca kratke popratne biografije, njegova trezvenost i krajnja nepovezanost s onim na čijem je predstavljanju radio, natjerali su me da se nasmijem.

A moguće da se tim ”zemljanim” pogledom samo želio prilagoditi elitnoj izložbenoj publici, koja vjeruje isključivo u materijalno opipljive stvari i novac, a svaku primisao na povezanost duha i materije smatra ”umjetničkom blesavoćom”, na razmišljanje o kojem ne vrijedi tratiti vremena.

Ljepota secesionističke Opatije još uvijek ima svoju neodoljivost, kao u vremena kada su ovdje navraćala glasovita imena europske i svjetske povijesti i umjetnosti (među umjetnicima, neki od gostiju Opatije, bili su i Gustav Mahler, koji je ovdje zbog liječenja dolazio u više navrata, skladao svoju 4. simfoniju, skicirao čuvene 5. i 6. simfoniju, Henryk Sienkiewicz, Salvatore Quasimodo, Ivo Andrić, Isadora Duncan, Anton Pavlovič Čehov, Ivan Cankar, Ferenc Molnár, Giacomo Puccini, Antun Gustav Matoš, Giorgio de Chirico i mnogi drugi).

Šteta da danas, šećući ulicama Opatije, tražeći, među izlozima jednoličnih butika, koji nude samo modu za sredovječne dame, kao i među vrtovima restorana, onaj dah prošlih vremena, koji je ipak sačuvan negdje na trošnim fasadama i u oblicima dekadentno lijepih starih vila i kuća (pogled mi se zaustavio na lijepoj kući u kojoj je rođen književnik Viktor Car Emin), ne možemo pronaći više toga što bi, u danom kontekstu, živjelo kao jedna vrsta unutarnje tajne poveznice s onim vremenima…

Doživljaj prekriva trajanje ne samo jednoga trenutka, tijekom kojega se dobrodušno podastire ljudskome oku, već ostaje kao vrhunska zapremina sačuvana u ćelijama mozga, kao ono izdvojeno što pojedine trenutke života zakriva aureolom sakralnosti, čineći da stvari koje uz pomoć takvih doživljaja nadrastamo, također krenu zadobivati svoj zaokruženi smisao

Tako nešto je, svojevremeno, bio i Festival židovske kulture, koji se ovdje održavao, i gdje su dolazili zanimljivi gosti, razglabajući o temama vrijednim naprezanja radoznalog uha…

Svakako da bi atmosferi i napretku ovoga grada doprinijelo više ovakvih izložbi, o galerijama i antikvarijatima, o mjestima gdje bi čovjeka sačekao zapuh starih knjiga, pomiješan sa svjetlošću i abažurom zagonetnih lampi i nahtkasli, da i ne govorimo.

Uostalom, sudeći po mondenim novinskim tekstovima iz suvremenog zagrebačkog života, takve su stvari opet šik i u modi, zar ne?

Možda netko u Opatiji u sličnoj vrsti poduhvata ugleda nekakav tajniji, dugovječniji smisao, korist. To bi također, uz kvalitetne manje koncerte i druge kulturne programe doprinijelo duhovnoj opstojnosti prostora.

Uostalom, nisu svi naši turisti polupismeni moroni – za vjerovati je da među njima još uvijek ima i onih drugačijih potreba, koje bi, među inim domaćim preživjelim stanovništvom, voljele biti uslišene.

Ove su činjenice zacijelo svjesni i u splitskoj Galeriji umjetnina, gdje ovih dana otpočinju sa svojim ljetnim programom Katamaran Art, na relaciji Split – Jelsa, a u sklopu kojega ovoga ljeta izlažu velike majstore hrvatske moderne umjetnosti – Krstu Hegedušića, Ljubu Ivančića i Edu Murtića.

Zacijelo, uz skoru retrospektivu Ivana Kožarića, koju priprema zagrebački Muzej suvremene umjetnost, i još uvijek aktualnu izložbu priređenu u čast 100. godišnjice rođenja Ede Murtića u Zagrebu, još jedan prvorazredan likovni događaj.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Dnevnik Witolda Gombrowicza
    •  Naši ''europejci''
    •  Duh starog europskog slobodarstva: priče Sławomira Mrożeka
    •  Stranci na privremenom radu kao naš domorodački spas i nada
    •  Camusova ljeta u Alžiru
    •  Sanatorij pod klepsidrom
    •  Osam i pol, jedne ljetne večeri
    •  Kakva sada MORA biti naša domovina?
    •  Hrabrost nijanse Jeana Birnbauma
    •  Sitni prevaranti i vrijeme Divljeg zapada

> Svi tekstovi ovog autora