Pismo Basari, dvadeset šesto

na Bogoljavljenje po jednom, Badnji dan po drugom kalendaru 

Ne, Basara, nije to bio Nikola Koljević. Uostalom, mislim da on nema ulicu u Beogradu. Ali pustimo sad to. Neka mrtvi sahranjuju mrtve. A u toj priči s moralnim i intelektualnim posrnućima i preobražajima prethodno dostojnih i dostojanstvenih ljudi meni, moram priznati, element njihova kolektivnog pripadanja, srpskog ili hrvatskog, ne znači mnogo.

Nije dovoljno objašnjenje to da su Srbi (ili Hrvati) nesolidan i nepouzdan svijet, ili da u ime nekog kolektivističkog fantoma naokolo rasprodaju moral i talent. Naprosto, ja u to ne vjerujem. Ili ja to možda ne razumijem. Naime, nikada se u životu nisam osjetio dijelom ikakvog kolektiva zbog kojeg bih bio spreman zatajiti sebe. Nema pouzdanije potvrde o nepripadanju kolektivu od te da kolektiv traži da se odrekneš sebe.

Inače, bili smo i ove godine o katoličkom Božiću u Beogradu. Čini mi se da je sad već dvadeset godina kako dolazimo. Izostali smo samo one godine kada se nije moglo putovati zbog pandemije. U tih dvadesetak godina nekoliko smo puta bili na ponoćki, uvijek u Crkvi svetog Ante, kod bosanskih franjevaca. Ove godine smo, međutim, išli s naročitom razlogom. Naime, od ljetos u samostanu pri crkvi živi fra Ivan Šarčević, profesor s nedavno ugašene Franjevačke teologije u Sarajevu i jedan od najmudrijih ljudi u Bosni, te vjerojatno i najzanimljiviji teološki pisac među današnjim našim katolicima. I naš prijatelj.

Pješačili smo ususret božićnoj noći od Bajlonijeve pijace do Crvenog krsta i do Bregalničke ulice u kojoj se crkva nalazi, i ta mi je hodnja veoma prijala. Kao što će mi prijati i šetnja nazad, negdje u dva nakon pola noći. Ana je, iz nekog meni nerazumljivog straha, predlagala da se vraćamo taksijem, ali sam je nekako uspio ohrabriti i odgovoriti.

Ne znam jesi li ikad bio pred tom crkvom i u njoj. Većina mojih beogradskih poznanika ne znaju ni da postoji, premda je riječ o jednom od značajnijih spomenika moderne arhitekture u Beogradu, remek-djelu čuvenoga slovenskog arhitekta Jože Plečnika. Istina, skrivena je ta crkva i skrajnuta, oko nje je izgrađeno mnoštvo betonskih i mramornih nakarada, uglavnom stambenog tipa, koje je nagrđuju, ali svejedno nije nevidljiva. Ako za crkvu i znaju, onda to nije ni po Plečniku, ni po svetom Antunu Padovanskom, ni po bosanskim franjevcima, nego po tornju koji se nakrivio, pa je po tome ušao u turističke prospekte i vodiče.

Franjevci su se u Beogradu pojavili u XV stoljeću, stoljeće kasnije već su tu imali samostan, koji je stradao od Turaka. Pa još jedan, koji je također uništen. Godine 1727. sagradili su i crkvu i samostan, te ih posvetili svetom Ivanu Kapistranu, ali su trinaest godina kasnije već bježali preko u Zemun, pred još jednom turskom opsadom. A onda 1926., na poziv beogradsko-smederevskog nadbiskupa Rafaela Rodića, ponovo dolaze u Beograd, kupuju zemlju između Bregalničke i Pop Stojanove ulice, i odmah grade samostan, a tri godine kasnije započinje izgradnja crkve.

Plečnika je fratrima predložio Ivan Meštrović, te je izgradnja započela u vrijeme prvog samostanskog gvardijana i župnika fra Arkanđela Grgića, ali će glavni dio posla biti obavljen za župnikovanja fra Josipa Markušića, jedne od općenito najzanimljivijih bosanskih franjevačkih figura u dvadesetom stoljeću.

Fratrima se veoma svidio Plečnikov projekt, ali niti su oni imali te novce, niti je takva bosanska franjevačka crkva u Beogradu mogla imati razumnog opravdanja. Naime, tako lijepe, moćne i impresivne crkvene građevine nisu oni ni u Bosni imali. Pa iako su vremena bila grdna i sve grdnija, fra Josip Markušić nije odustajao, nego je, u komunikaciji s Plečnikom, nastavljao gradnju koja će potrajati dugo, sve do Drugoga svjetskog rata, pa i poslije rata, tako da će crkva u nedovršenom stanju na kraju nadživjeti i projektanta, i investitora. Srećom, o svemu je sačinjena i sačuvana bogata dokumentacija, pa bi neki ludi romanopisac, ili povjesničar specijaliziran za male povijesti, oko Crkve svetog Ante mogao isplesti veliku priču: o našem dvadesetom vijeku, o bosanskim franjevcima, o Plečniku i Markušiću, te o Beogradu i o Srbiji u tom vremenu.

“Crkva ne mora biti bogatstvo, ali mora biti umjetnina. I, ako nije umjetnina, nije crkva.” Tako je u jednom pismu fra Josip Markušić pisao Plečniku. Njihova korespondencija uglavnom je sačuvana i u dvotomnoj knjizi objavljena. Knjigu pisama objavio je Franjevački samostan svetog Luke u Jajcu, tako da je, na žalost, nema u prodaji. Jedan su drugom pisali pisma i nakon što se Markušić vratio u Bosnu i već dugo nije bio nadležan za izgradnju crkve na Crvenom krstu.

Fratar se arhitektu obraćao uglavnom s “gospodine profesore”, a ovaj je njemu uzvraćao s “velečastiti gospod”. Zanimljiv je jezik njihova dopisivanja: Markušić je pisao na lijepom temeljito načitanom hrvatskom jeziku, koji je, sklon humoru, a katkad i klauneriji, obogaćivao svojim zavičajnim narodnim mudrolijama; Plečnik mu je odgovarao na slovenskom, s tek ponekom njemačkom rečenicom, ali ne samo da su se korespondenti međusobno savršeno razumjeli, nego je i knjiga njihova dopisivanja čitatelju u svakom času lako razumljiva. 

U Beograd je malokoji od fratara iz Bosne odlazio po nagradi. Češće se išlo po kazni. Ali opet, da bi se tu bilo župnikom ili gvardijanom (često bi se te funkcije objedinjavale u jednoj osobi), moralo se biti od pameti i višestrukog dara. Ujedno, meni se čini da je takav često neželjeni premještaj (ili prekomanda) za te ljude na neki poseban način morao biti i ljekovit.

Dolazili su iz Bosne, gdje je oduvijek sve bilo jasno raspoređeno i gdje su se vjerski identiteti fatalno nedvosmisleno i jednoznačno poklapali s nacionalnim ili etničkim identitetima, i stizali u Beograd, na Crveni krst i Zvezdaru, gdje je njihov vjernički put bivao sastavljen s koca i konopca, i gdje konačno jedna vjera nije značila i jednu naciju.

Konačno, i u kulturno-identitetskom smislu, ta njihova crkva, koja zaista jest fantastična umjetnina, kakva se rijetko viđa u našim novcem i duhom siromašnim krajevima, nije nimalo jednoznačna. S jedne strane, stvorena je trudom, pameću i novcem njihove bosanske franjevačke zajednice, koja se u narodnom ili nacionalnim smislu identificira s Hrvatima, ali s druge je strane ta crkva u Beogradu, u zemlji Srbiji, urasla u nju tako da smo slobodni reći da je, barem kao umjetnina, ali i kao duhovno središte, ta crkva – srpska. Kao što je, na primjer, manastir Srpske pravoslavne crkve Krka, jedno od čudesnijih mjesta u današnjoj Hrvatskoj, zapravo hrvatski.

Tako to jest i tako će biti, ako se ne dogodi čudo pa jedne noći Crkva svetog Ante sa Crvenog krsta ne preleti negdje u Kreševo, Fojnicu, Kakanj. Samo, takva se čuda događaju samo u onoj mitskoj pretpovijesnoj prošlosti.

Ove godine navršava se sto godina samostana na Crvenom krstu i sto godina od franjevačkog povratka u Beograd. Za tu malu zajednicu riječ je o velikom događaju. Po mom računanju stvari trebao bi to biti i značajan događaj za Beograd. Manje zbog onog češće spominjanog insistiranja na brizi oko dobrobiti manjinske zajednice, a više zato što su takve male zajednice, i njihove male neobične i razglavljene pozornice, s ovakvim čudnim prizorištima, savršena ogledala proteklog vremena. Tu se, bolje nego drugdje, prepoznaje beogradski dvadeseti vijek, skupa s ovih frtalj stoljeća sljedećeg nevremena. Konačno, po tom skrivenom Plečnikovom remek-djelu, Beograd je velegrad, a ne po širokim bulevarima, pravoslavnim hramovima i inim znakovima većinskog identiteta.

Dan nakon Božića našli smo se s fra Ivanom Šarčevićem na kavi, u Laguninoj knjižari na Knez Mihailovoj. Pitao sam ga kako mu izgleda Beograd, kakvi su ljudi, šta ga je iznenadilo, a on je onda pričao. Bilo mi je dragocjeno to što je rekao, jer je svježim očima gledao nešto čega sam se ja već toliko nagledao da mnoge stvari više i ne primjećujem. A onda se žalio na toranj koji se sve više krivi, vjerojatno i zato što su mu komšije, gradeći svoje kuće, potkopali temelje. Trebalo bi nešto učiniti, govori, ali ni on ni ja nismo zidari. Toranj Svetog Ante u Beogradu se krivi, pa bi ga netko trebao osigurati.

U neko drugo vrijeme, na drugom sam mjestu poznavao čovjeka zaduženog za takve stvari. Ali ni on više nije živ. Zvao se Miljenko Domjan, nikad nismo zajedno popili kavu, niti uživo duže razgovarali, ali smo sate i sate proveli u telefonskim razgovorima. Po struci bio je povjesničar umjetnosti, po cjeloživotnom zvanju konzervator.

Godinama je, u ona najgora poslijeratna vremena, bio glavni državni konzervator, pa je tako pod njegovom komandom kamen po kamen vraćano ono što se u naletima bijesa i mržnje rušeno. Sam je određivao prioritete, a kako je u tom ratu u Hrvatskoj rušeno bilo na raznim stranama i od različitih rušitelja, često na vrlo bliskim mjestima, stvar je bivala delikatna čije će se prvo popravljati.

On se, međutim, nije obazirao ni na kakve druge okolnosti, nego mu je njegov konzervatorski i graditeljski kriterij uvijek bio jedini relevantan. Pritom, čovjek nije želio biti pravednik ni svetac, niti se inače dičio nekim naročito visokim načelima u odnosu s drugim i drukčijim. On je samo kako treba radio svoj posao. Pa se tako dogodilo da pred kraj karijere, te 2016. bio je sedamdesetogodišnjak, ali još uvijek na imperatorskoj dužnosti glavnog državnog konzervatora, bude i odlikovan. U samo mjesec dana razmaka čašćen je, od tadašnje predsjednice, Redom kneza Branimira s ogrlicom, što je jedan od najviših ordena u Hrvata, i Ordenom svetog Save drugog reda, od Svetog sinoda Srpske pravoslavne crkve.

Nikada se, pretpostavljam, više neće dogoditi da SPC i hrvatski predsjednik u isto vrijeme odlikuju istoga čovjeka, koji je pritom još i savršeno ispravan. A zašto je Domjana odlikovao Sveti sinod može se vidjeti ako se po Hrvatskoj, naročito na mjestima na kojima se nekad ratovalo, obiđu pravoslavne crkve i samostani.

Znam da ćeš mi se vjerojatno sad narugati, ali ja stvarno mislim da u Beogradu postoji isti takav čovjek kakav je bio moj imenjak, koji bi bio spreman sve učiniti da osigura toranj crkve na Crvenom krstu. Samo bi ga trebalo naći. Ali ono što mi se sviđa jest da se u određenom smislu tradicija i tu nastavlja.

Fra Ivan razgovara sa mnom brinući se o crkvi na način na koji su se o istoj crkvi, velikoj, lijepoj i skupoj, brinuli i njegovi prethodnici, premda sam ja sasvim nepodesan u cijeloj stvari, ne znam se o građevinama brinuti. Premda ni s brigom o ljudima ne stojim mnogo bolje.

Inače, upravo čitam knjigu “Zar je ovo bio život?”, Tomáša Halíka, češkog katoličkog teologa, svećenika i pisca, jednog od važnih sudionika Baršunaste revolucije. Zanimljiv čovjek, karizmatičan i duhovan, zainteresiran za druge i temeljito načitan i nadahnut europskom umjetničkom avangardom i undergroundom dvadesetog stoljeća. Nemoguće je takvog zamisliti u ovim našim zemljama, kulturama i crkvama.

Ali nešto drugo mi je zanimljivo. U knjizi “Zar je ovo bio čovjek”, autobiografiji u kojoj se bavi svim i svačim – recimo, i opisom vlastite seksualnosti; heteroseksualne, odmah da kažem – on govori o nečemu o čemu jedva da sam išta znao: o tajnoj Crkvi i tajnim zaređivanjima u vrijeme komunizma. Naime, u Češkoj postojala je dvostruka crkvena struktura: ona koju je podupirala država (i Partija), i koja se smatrala režimskom i kontroliranom, i ona tajna, čiji su svećenici bili ljudi drugih građanskih zanimanja, za koje Partija nije smjela znati, a tajne su ih službe krvavo progonile. Halik je bio jedan od tih tajnih svećenika, inače psiholog po zanimanju.

Na jednom mjestu on kaže kako su mnogi od tih režimskih konfidenata, javnih crkvenih ljudi, partijskih crkvenih ljudi, nakon dolaska demokracije postali najžešći kritičari prethodnog režima, i da ih se u njihovom radikalizmu i konzervativizmu nije više moglo prepoznati.

Prvo sam gotovo refleksno pomislio kako je kod nas vladala sloboda vjeroispovijesti, pa eto, nije bilo potrebe za tajnim svećeničkim redovima. Onda mi je na um palo da to možda i nije bilo tako, nego obrnuto. Možda Crkva (ili crkve?) u nas nisu imale duhovne i intelektualne kapacitete za stvaranje autentičnih, od Partije neovisnih struktura. I to je u nas onda definiralo Crkvu nakon 1990, i učinilo je tako odvratno nalik prethodnim ideološkim komisijama Centralnog komiteta SKJ. I tako odvratno nacionalističkom.

U svakom slučaju, vrijedi čitati Halika, barem da bi se uspoređivalo neusporedivo.

Živio,

m 

Miljenko Jergović 30. 01. 2026.

 

(Nije dopušteno preuzeti ovaj sadržaj bez autorova odobrenja. Prenosimo ga s autorova književnog podlistka Ajfelov most).

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Kako razumjeti majku ili anatomija jednog očaja
    •  Erich von Däniken, varalica
    •  O ljudima i gamadi: mržnja, riječ 2025. godine u Hrvatskoj
    •  Velika bijela košulja - Božićna priča
    •  Tko su, u što vjeruju i za koga glasaju ubojice žena?
    •  Nije svako mjesto na kojem se trguje knjigama knjižara
    •  Edo Maajka, umjetnik je dijete koje se rodilo u tuđini
    •  Vrijeme kada djeca postaju roditelji svojim mrtvim očevima
    •  Zohran Mamdani, prvi gradonačelnik svijeta
    •  Kako je docent Žižić objavio da fašizma u svijetu više nema

> Svi tekstovi ovog autora