Pitanje kune je i nedostatak mentalne higijene

Polemike koje su se proteklih dana vodile u virtualnom prostoru potaknute plagiranjem fotografije kune zlatice za hrvatsku kovanicu eura, vrlo su brzo kliznule u ostrašćene ideološke rasprave s parcijalnim sagledavanjem, a često i nepoznavanjem vlastite povijesti.

Nesporno je da je kuna kao samostalna novčana valuta postojala samo i jedino u NDH. No životinja kuna, koja je i dio slavonskog grba, a bila je i na kovanici srednjovjekovne novčane valute banovca, nije zbog toga prohibirana. Uostalom, sad će životinja kuna krasiti novčanicu druge valute, eura, što je bliže njenim tragovima u povijesti, na banovcu.

Ako ćemo biti do kraja iskreni, kunu kao valutu je 1939. predložio HSS, kao drugu ravnopravnu valutu jugoslavenskom dinaru, službenoj valuti Kraljevine, no nedostajalo mu je političke snage da to i ostvari. Ideju je ukrao Pavelić i kunu proglasio službenom valutom NDH.

Vrijeme za osporavanje kune kao službene valute, i natječajnih propozicija HNB-a u ime onih koji su stradali pod Pavelićevim režimom bilo je 1993., i tada se (opravdano) digla bura prigovora, koji nisu imali previše učinka.

Kažem opravdana, jer zaista je nesretno i nespretno, za službenu valutu uzeti onu koju je imao kvislinški ustaški režim, i koja se kovala u Trećem Reichu.

Ako ćemo biti do kraja iskreni, kunu kao valutu je 1939. predložio HSS, kao drugu ravnopravnu valutu jugoslavenskom dinaru, službenoj valuti Kraljevine, no nedostajalo mu je političke snage da to i ostvari. Ideju je ukrao Pavelić i kunu proglasio službenom valutom NDH

Sjećam se kako se moja baka osjećala, vraćajući se u vrijeme kad je iskovana NDH kuna, vrijeme kada su njeni kovači (ne možemo reći idejni tvorci, jer ideja je, ponavljam, bila HSS-ova prije NDH) u zoru ratne Cvjetne nedjelje 1944., odveli moju prabaku, baku i cijelu obitelj Eisinger, i razdvojili ih. Baku su kao maloljetnu odveli u Staru Gradišku, ostale u Jasenovac, odnosno dio Eisingera i deportirali za Njemačku. Preživjela je samo ona.

Mnogo je obitelji koje su se tako osjećale i već zbog jasnog odmaka od kvislinškog Pavelićeva režima nije se smio dopustiti utjecaj emigrantskih lobija na odabir te valute RH.

No što je tu je, pa je sad naricanje za prolivenim mlijekom uzaludno, Njemačka se s pravom nakon poraza Hitlerovog režima, odrekla svoje Reichsmarke, koju je imala i nakon Prvog svjetskog rata, a koja je zamijenila Renten Marku, koja je nakon hiperinflacije zamijenila Papieren Marku.

Naravno, nakon Drugog svjetskog rata zapadne savezničke okupacijske sile imale su svoje novčane i bankarske interese, valuta više nije imala pokriće u bruto nacionalnom proizvodu, a stanovništvo joj nije vjerovalo, što je, osim što se htjelo raskrstiti s monetom Trećeg Reicha, najpresudnije utjecalo na odluke njemačke bankarske unije da 1948. uvede Deutsche Marku, koja je ostala valuta do 2001. i uvođenja eura.

Bilo bi puno sretnije, da smo, želeći slijediti svoju povijest novca, uveli srednjovjekovni banovac ili neku izvedenicu iz toga, jer, ako pratimo novčanu povijest europskih valuta, možemo vidjeti da su gotovo sve zemlje našle poveznicu sa svojim srednjovjekovnim ili renesansnim kovanicama.

Austrijski šiling je zamijenio austrougarsku krunu. U srednjem vijeku, oko 1200-te pojavljuje se bečki pfening, koji potiskuje babengerski, Leopolda III.

U srednjem vijeku svuda su bile u optjecaju srebrne kovanice novca, tzv. srednjovjekovne srebrne grivne, a veće jedinice od šilinga su na području austrijskog Podunavlja bile funta (250 pfeninga) i šiling (30 pfeninga).

Tako je banovac imao svoju sitniju kovanicu, kunu, koja je mislim bila pedesetina srebrnog banovca, kao sada lipa kuni ili para dinaru. Kuna na kovanici je bila identična onoj u grbu Slavonije.

U ovoj kolumni nemamo prostora baviti se svim utjecajima koji su doveli do toga da 1993. napravimo nespretan izbor kune kao glavne valute, no stavljanje kune na manju novčanu jedinicu eura, ima sasvim solidnu podlogu u povijesti novca na hrvatskim prostorima.

Polemike koje su se proteklih dana vodile u virtualnom prostoru potaknute plagiranjem fotografije kune zlatice za hrvatsku kovanicu eura, vrlo su brzo kliznule u ostrašćene ideološke rasprave s parcijalnim sagledavanjem, a često i nepoznavanjem vlastite povijesti

Upravo zato zapanjuje količina ideologizacije koja se mogla pročitati na društvenim mrežama. Nije valjda i kuna, kao životinja, prohibirana zato što ju je u jednom povijesnom kontekstu (zlo)upotrijebio fašistički sluga?

Je li onda prohibiran bilo koji motiv koji se eto, povijesnom igrom slučaja kao tema našao na nekoj kovanici iz NDH (osim naravno grba s bijelim poljem i slovom U i profila Ante Pavelića kojeg nećemo, nadam se, ugledati više nikada i nigdje)?

Umjesto da se bavimo meritumom stvari, dakle sramotnom količinom neinventivnosti, osrednjosti i društvene klime koja prihvaća plagiranje već u obrazovnom sustavu, od najnižih do najviših instanci, pa je plagiranje fotografije kune škotskog fotografa i ignoriranje struke logična posljedica takve društvene klime (pa bi takva plagirana fotografija na maloj kovanici eura sjajno ocrtavala klimu i stanje svijesti u novopridruženoj članici eurozone Hrvatskoj), dalo se pročitati nebuloznih izjava da će nas zbog kune na kovanici eura EU smatrati profašističkom državom, te nam sigurno neće produljiti rok za povlačenje sredstava (a ne zbog notorne korupcije i preko 400 istraga u vezi korištenja EU novca iz fondova koje je otvorila Laura Kövesi i nevladavine prava u skladu s EU pravnom stečevinom), a mogli bi i tražiti neke ustupke (?!?).

Iako odavno na FB prostranstvima ne polemiziram s ideolozima, ni desnim ni lijevim, niti se na svom zidu bavim političkim temama, nisam mogla odoljeti ne pročačkati malo po utemeljenosti takvih mišljenja u komentarima.

Naravno, krenula sam s arheološkim navodima i slikama kovanica banovca s kunom, pa kunom u grbu Slavonije (hoćemo li je i odande brisati?), pa zapisima putopisaca iz 1150. godine o plaćanju kožicama kune, koja je bila isključivo novčana jedinica u slavenskim zemljama, ponegdje optočena olovnim utežićima i popravljana olovom i bakrom, pa do toga da nas sigurno zbog kune na kovanici EU-a neće smatrati profašističkom, niti nas smatra.

Francuska mi je pradomovina, za nju sam vezana i poslovnim i emotivnim vezama, pratim redovno tamošnju politiku i sasvim sigurno, Macron ne bi dao podršku profašističkoj zemlji niti joj prodao avione.

Da, Rafale, a ne neke druge avione smo kupili radi spašavanja Plenkovićevog obraza i ulaska u eurozonu da bi Macron svojim utjecajem neutralizirao Nizozemsku i Finsku koje su bile oštro protiv, smatrajući da je naša borba protiv korupcije samo fingiranje i da Hrvatska nije zemlja s vladavinom prava.

Naravno, Macron ima svoj interes u EU-ovom obrambenom savezu na Mediteranu, obzirom na situaciju između Grčke i Turske koja stalno narušava grčki pomorski prostor, a obje su članice NATO-a, a Amerika se jasno izjasnila da se ne bi miješala u sukob dviju članica NATO-a, od kojih jedna je, a druga nije članica Europske unije. Naravno da mu se Plenkovićeva pat pozicija s korupcijom uklopila u taj plan.

No da smo profašistička zemlja, ne bi sigurno, niti dao podršku niti prodao Rafale.

Jasno da nam treba još čvršći i jasniji odmak od NDH i sankcioniranje svega što je u javnom prostoru priziva i na nju asocira, kako to čine susjedi Austrijanci.

Bilo bi puno sretnije, da smo, želeći slijediti svoju povijest novca, uveli srednjovjekovni banovac ili neku izvedenicu iz toga, jer, ako pratimo novčanu povijest europskih valuta, možemo vidjeti da su gotovo sve zemlje našle poveznicu sa svojim srednjovjekovnim ili renesansnim kovanicama

Tamo ”nemreš mjeriti kukuruz” niti vikati ZDS, pod izgovorom da su se HOS-ovci time služili u Domovinskom ratu, jer je HOS jasno proklamirao u svom statutu da se želi boriti za Hrvatsku u granicama NDH, tj. povratak Hrvatske na istočne granice NDH. Dakle, i taj je poklič u Domovinskom ratu pozadinsku HOS ideologiju. I to Austrijanci dobro znaju.

No upravo zbog takvog jasnog odmaka od fašističke ideologije, na austrijskim grobljima možete normalno vidjeti spomenike s profilima vojnika u šljemovima i natpisom ”Svim austrijskim vojnicima poginulim u blitz-kriegovima od 1914. do 1918. i od 1939. do 1945.”.

Jedan od takvih grobova nalazi se u malom idiličnom mjestu St. Wolfgang, i mjesna uprava grob uređuje. Nalazim li to čudnim? Ne. Iako je jasno da Austrija i Njemačka ni u Prvom ni u Drugom svjetskom ratu nisu bile na ”sunčanoj strani ulice”, masa ljudi koja poginula, bili su vojnici koji su mobilizirani, i nisu imali izbora, neki su i iskreno vjerovali da se bore za dobro svoje zemlje, a tek je manji broj stvarnih ideologa zla koji su vukli konce tuđih života.

To se događa kad raskrstiš s ideologijom i imaš solidnu mentalnu higijenu koja Hrvatima kronično nedostaje, ne samo po pitanju povijesti, već i po pitanju znanja i meritokracije, te moralnih uzusa u vlastitom društvu.

Da nije tako, umjesto te životinjice na kovanici bavili bismo se plagijatorskim meritumom i neinventivnošću zbog koje smatramo da Europi na kovanicama možemo ponuditi samo – geografski oblik, faunu i znanstvenika koji je, kao znanstvenik američki jer mu je jedina Amerika ponudila uvjete za znanstveni rad, a njegova baština pripada svijetu, ma koliko se male balkanske zemlje prepirale oko njegovih krvnih zrnaca i mjesta rođenja, pa Teslino smještanje na kovanicu upravo s time ime veze.

Vidimo da su druge zemlje stavile na kovanice svoja znanstvena, umjetnička i graditeljska dostignuća (a nije da nemamo graditeljske i nematerijalne baštine na UNESCO-voj listi, i izumitelja koji su bitni u svjetskim razmjerima), no ako mentalna higijena ne postane naša svakodnevna navika i modus vivendi, dalje od mediokritetstva, banalizacije i osrednjosti ideologiziranog društva koje je izgubilo moralni kompas nećemo odmaći.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Tragične smrti i promašeni Milanovićevi sastanci
    •  Sarajevo, ljubavi moja
    •  Turbulentna prosvjetarska jesen
    •  U Alsaceu sam učila o ljudskosti, prevladavanju traumi i napretku  
    •  Plodovi jednostavnosti
    •  Adieu, mon amie la Rose
    •  Što bismo sve, da hoćemo, mogli naučiti od Baby Lasagne?
    •  Zašto ne vjerujem u pravdu Zorana Milanovića?
    •  Učenici prve i druge klase i inkluzija kao ideološka parola
    •  Sindikalni prosvjedi i rasjedi

> Svi tekstovi ovog autora