novinarstvo s potpisom
Zacijelo je među sudionicima ”Hoda za život“ mnogo kršćana koji doista misle da ”hodaju“ za život, za ”poštivanje svakoga ljudskog bića“. I čine to iskreno, ne razmišljajući pritom i o tomu kako i plemenita nakana može biti predmetom nečije manipulacije u političke svrhe.
Naši, zapravo još mladi i u startu pod prismotrom velikih političkih sila, koraci u demokraciji lišeni su potpore prosvjetiteljskih orijentirnih točaka demokracije te teturaju između ”festivala demokracije“, u kakvom demokratski procesi postaju sredstvima za postizanje vladavine uglavnom nemisleće većine, i demokrature u kakvoj voditelji toga ”festivala“ umiju manipulirati takvom većinom pod parolama kršćanskih vrijednosti.
A da je takva manipulacija moguća, i nije tako teško povjerovati. Iz niza razloga.
Premda je retorika cijele akcije pomno domišljena kao pozitivna, u njoj se često manipulira činjenicama i emocijama: od religijskog argumenta da ne samo život, nego i ljudski život počinje od začeća, koji i sam kroz povijest teologije nije bio jednoznačan, a koji se nudi kao znanstveni argument, sve do plakata na kojem je prikazana žena u visokoj trudnoći pred dilemom da pobaci svoje dijete, što joj je u zemljama gdje je pobačaj legaliziran legalno nemoguće učiniti.
Izmanipuliranima se osjećaju i oni kršćani koji ne mogu pristati na takvu retoriku, ali se njihovo nepristajanje razumije kao izraz nekršćanskoga stava.
Kao što pobačaj ne može biti pravo jer prava proizlaze iz temeljne dužnosti ljubavi, tako ni dužnost ljubavi nije da se zalaže za donošenje zabrana, nego da ne osuđuje one koje su, iz njima znana razloga, odlučile pobaciti.
Zabrana se najvjerojatnije neće dogoditi, ali se pristup pobačaju može otežati na niz razina: od cijene do nedostatka ginekologa koji će, često i pod pritiskom, prizivajući se na savjest, neće biti voljni ženama omogućiti siguran pobačaj. A da o dostupnosti kontracepcije i o odgoju o odgovornom seksualnom ponašanju koji bi mogli spriječiti neželjene trudnoće da i ne govorimo!
Mogućnost da žene imaju izbor, premda težak i mučan izbor, politiziraju oni koji su nesposobni uvjeriti većinu ljudi da je pobačaj etički pogrešan izbor. Umjesto toga usredotočuju se na to što je ilegalno.
Zar bi se zbog zabrane smanjio broj pobačaja? Bi, ali samo onih sigurnih.
Zapravo o samom problemu pobačaja teško da je isključivo riječi.
Broj pobačaja znatno se smanjio u razdoblju od proglašenja neovisnosti Hrvatske do danas: statistike kažu da ih je 1989. registrirano 40.000, a 2015. oko 3600.
Osim toga, kako problem uopće može biti tako važan društveni, moralni i pravni problem da se za ”Hod za život“ u vrijeme ekonomske i političke krize usidrene u strukturalnom nasilju neoliberalizma, mobiliziraju kršćani koje se legalizacija ili zabrana pobačaja ne bi trebale ni ticati budući da bi, po definiciji, trebali nastojati živjeti po moralnim učenjima Crkve?!
Zar ćemo djecu odgajati strahom od kazne? Ako će oni sami u slobodi savjesti odabrati da svaki začet život dovedu do punine ljudske osobe, čemu će im zabrane?
I ne bi li Crkva trebala oblikovati savjesti a ne dopustiti pravu i politici da nametne jedan jedini mogući izbor time vršeći nasije nad onima koji takav izbor u nekom trenutku ne mogu prihvatiti? Nije li oblikovana savjest ne samo ona koja poštuje određene, slobodno odabrane moralne norme, nego i ona koja poštuje savjest drugih?
Zabrana pobačaja ne bi bila tek zabrana nasilja nad fetusima, nego kadikad i nasilja nad mogućnošću da se bira život koji, zacijelo, ne počiva na binarnoj opoziciji.
Nije li temeljna kršćanska pozicija staviti se u poziciju čovjeka koji trpi?
Možemo li barem zamisliti žene koje je tkogod u braku ili izvan njega silovao te bila primorana roditi dijete koje će ju, premda ono samo nedužno, trajno podsjećati na čin nasilja kojim je začeto?
Ili mladu djevojku što je ostala trudna u obitelji koja ju nije željela prihvatiti kao majku i koja joj nije omogućila da završi školovanje?
Ili ženu koje sama odgaja teško hendikepirano dijete i živi od male plaće i neznatne socijalne pomoći?
Ili siromašnu, nezaposlenu ženu s mužem alkoholičarom i mnoštvom djece?
Ako možemo, razumjet ćemo da ne možemo drugima nametnuti ono što bismo sami, ako smo iskreni, unatoč povjerenju u Boga, s mukom prihvatili.
Ako možemo, svim snagama ćemo se boriti da se u društvu stvore takvi uvjeti da do takvih situacija neće ni dolaziti.
Nitko ne bi smio osuđivati žene koje su počinile pobačaj prije nego se i sam ne bi našao u istoj situaciji kao ona pod prinudom da ga učini.
Bog govori, ali, čovjek je onaj koji odgovara. Taj odgovor sučelice životu i smrti ovisi o osobnoj slobodi. Bog kakvog opisuje Biblija i kakvog nam je posvjedočio Isus, takav Bog tu slobodu poštuje.
Pobačaj, koliko god bio težak, nesretan čin, iz niza medicinskih, psiholoških, pravnih, socijalnih razloga, nije moguće jednostavno okarakterizirati kao ubojstvo, a niti žene koje su pobacile samim tim kao ubojice.
Ako li smo već protiv ubojstva, kako to da se to odnosi samo na ljudska bića, kao da smo izdvojeni, neovisni i superiorni nad drugim neljudskim bićima te možemo dopustiti da ih se mučki ubija za našu hranu, odjeću, pokuse?
Uvede li se kojim slučajem zabrana pobačaja, što ćemo time dobiti? Katoličku državu u kakvoj se prisilom nameće moralni nauk Crkve manjini koja ga ne prihvaća i većini koja ga prihvaća samo nominalno?
I sam problem određivanja prema pitanju o zabrani pobačaja krivo je postavljen kao binarna opozicija: prava nerođena djeteta koje je u utrobi žene suprotstavljene su pravima te žene, čime žena postaje moralnim objektom, ukidajući joj se pravo da bude moralni subjekt. Tko ima prava odlučivati u ime žene i nerođeno dijete suprotstavljati ženi?!
Ta binarna opozicija: žena – fetus, ne samo da njih dvoje odvaja kao dva suprotstavljena moralna objekta o kojima bi valjda trebali odlučivati država i Crkva, nego ženu vraća u vrijeme kada je bila vlasništvo i fetus čini simboličkim kapitalom. Možemo čak govoriti o fetišizaciji fetusa. Karl Marx je koristio taj pojam ”fetišizam“ kako bi opisao važnu komponentu kapitalizma – fetišizam robe.
Cijela retorika oko pitanja pobačaja počiva na binarnoj opoziciji ”za“ ili ”protiv“ u koju su se dale uvući i pojedine skupine koje su protiv zabrane pobačaja, što je proizvelo stanovitu, umjetno izazvanu podjelu u društvu, i to oko simptoma, a ne i uzroka zbog kojih žena može razmišljati o odluci da pobaci i možda se na to i odlučiti. Zar je pravo fetusa na život tek pravo da se rodi? Ne živi li svako peto dijete u Hrvatskoj na rubu siromaštva?
Nije li možda pitanje pobačaja tek dobar simbolički potencijal? Upravo dobar okidač za nove podjele u društvu? I sve to u jeku tegotne borbe za demokratskim dijalogom u kontekstu nesmiljene neoliberalne politike. A u pukotine podjela u društvu lako se uvuče veća mogućnost – kontrole.
Zar je političarima doista do demografske politike ili im zapravo treba biračko tijelo?
I dok se mi zabavljamo hodom za život ili pravom na izbor, ne dopuštamo li političarima da nama iza leđa odlučuju o rasprodaji općih dobara? Poveća li se broj Hrvata, tko zna čiju će vodu piti?!
Ako li danas, recimo, zabranimo pobačaj, nećemo li sutra ohrabrivati žene da ostanu nezaposlene kako bi mogle odgajati djecu, a onda jednoga dana tražiti od njih da svoju djecu ustupe državi šaljući ih u vojsku gdje će, dođe li do rata, biti ubijeni od ljudi koje je država prozvala svojim neprijateljima i u kojoj Crkva kaže da je u tzv. pravednom ratu opravdano ubiti?
Nastavimo li živjeti spavajući, dopuštajući da drugi odlučuju o našim životima, neoliberalizam će nas kad-tad potpuno iscrpiti. Gdje ćemo u beznađu tražiti one koji će nam ponuditi iluziju spasa? U Crkvi? U nacionalizmu? Nje li nam spas tražiti u odnosu prema Bogu, u sebi, u međusobnoj solidarnosti, u – otporu?!
Činjenica da smo svoju pomnju posvetili pitanju pobačaja, simbol je uništenja politike kao zajedničkoga traženja općega dobra. Pobačaj nije i ne bi smio biti političko pitanje.
Od fetišizacije fetusa kao simboličke robe do fašistizacije društva, nažalost, nije golem korak. Nije li Hitler došao na vlast demokratskim putem? Nije li fašizam bio odgovor na krizu kapitala?
Ne misle tako samo ”agresivni ljevičari“, ”jugonostalgčari“, ”beskrupulozne feministkinje“, ”žene ubojice“, nego i brojni šutljivi kršćani koji se jučer nisu pridružili ”Hodu za život“.