Pitanje prekida trudnoće i ograničenja priziva savjesti

Prema članku 1. i 2. Rezolucije Vijeća Europe 1763 o pravu na priziv savjesti u zdravstvenoj zaštiti, niti jedna osoba, bolnica ili ustanova ne smije biti prisiljena, smatrana odgovornom ili diskriminirana na bilo koji način zbog odbijanja obavljanja, smještaja, pomoći ili podvrgavanja pobačaju, izvođenja pobačaja kod ljudi, eutanazije ili bilo koje radnje koja bi iz bilo kojeg razloga mogla uzrokovati smrt ljudskog fetusa ili embrija.

Parlamentarna skupština Vijeća Europe naglašava potrebu afirmacije prava na prigovor savjesti uz odgovornost države da osigura pacijentima pravodobni pristup zakonitoj medicinskoj skrbi.

Dakle, mislim da su brojni stručnjaci zadnjih dana jasno rekli koji je zakonodavni okvir u Republici Hrvatskoj što se tiče prekida trudnoće. No ono što se treba također naglasiti je kako pravo na prekid trudnoće i pravo na priziv savjesti ne smiju biti međusobno isključivi.

Dakle, prekid trudnoće je reguliran, reguliran je i priziv savjesti kao individualno pravo, a ne institucionalno.

Dakle, moramo osvijesti činjenicu da ako su bolnice, odnosno zdravstvene ustanove akreditirane za određene medicinske zahvate, onda ih moraju i obavljati. A kako svi imamo pravo na zdravstvenu zaštitu koja je dopuštena, svi imamo pravo tu uslugu i dobiti.

U redu je da se pojedini liječnici pozivaju na priziv savjesti što je regulirano i Kodeksom medicinske etike i deontologije.

No bitno je znati što točno piše u Kodeksu. Liječnik ima pravo na priziv savjesti ako time ne uzrokuje trajne posljedice za zdravlje ili ne ugrožava život pacijenta. O svojoj odluci mora pravodobno obavijestiti nadređene i pacijenta te ga uputiti drugom liječniku iste struke. Liječnik se ne smije upuštati u osobne ili obiteljske probleme pacijenta niti pokušavati utjecati na njega izvan onoga što zahtijeva njegovo liječenje.

Ovdje moram reći nešto što ne mogu uvijek, a to je da su mjerodavni zakoni i pravilnici jasni.

Još nešto moram naglasiti, a to je, da osim postojanja prekršajne odgovornosti za neobavljanje onih usluga za koje je ustanova akreditirana, postoji i kaznena odgovornost. Kaznena odgovornost u Hrvatskoj moguća je i za pravne osobe, a ne samo fizičke.

Dakle, sukladno članku 134. Kaznenog zakona, tko drugome uskrati ili ograniči pravo iz mirovinskog ili zdravstvenog osiguranja ili osiguranja od nezaposlenosti utvrđenog zakonom ili uskrati uplatu doprinosa za zapošljavanje osoba s invaliditetom, ako time nisu ispunjena obilježja nekog drugog kaznenog djela, kaznit će se kaznom zatvora do jedne godine.

Ako je moje pravo iz zdravstvenog osiguranja i pravo na prekid trudnoće, meni se to, sukladno propisima mora omogućiti.

Liječnicima se mora omogućiti, također pod uvjetima propisanim mjerodavnim aktima, pozivanje na priziv savjesti.

Ali ravnatelji nemaju taj luksuz, dakle oni moraju omogućiti obavljanje onih djelatnosti za koju je njihova bolnica akreditirana. Dakle, sklapanjem ugovora s onim liječnicima koji će te zahvate obavljati.

E sad, tko to na kraju plaća, ili bi trebao plaćati, posebno je pitanje.

Još nešto nam Rezolucija govori u svom članku 4. Države članice Vijeća Europe su pozvane da izrade sveobuhvatne i jasne propise koji definiraju i reguliraju prigovor savjesti u pogledu zdravstvenih usluga, a koji jamče pravo na prigovor savjesti u vezi sudjelovanja u predmetnom medicinskom postupku; osiguravaju da pacijenti budu pravodobno obaviješteni o svakom prigovoru savjesti i upućeni drugom pružatelju zdravstvene skrbi; osiguravaju da pacijenti dobiju odgovarajući tretman, posebno u hitnim slučajevima.

Sigurno ne želimo 2022. završiti pred Europskim sudom za ljudska prava jer nismo u stanju provoditi ono što je već odavno i u našem zakonu vezano uz reproduktivna prava – a to je ostvarivanje prava na prekid trudnoće sukladno propisanim zakonskim preduvjetima.

Slučajevi Tysiac, R. R. i P. i S. protiv Poljske ne bi smjeli, niti nisu ikada bili, hrvatski slučajevi gdje je nađena povreda članka 8. odnosno ponegdje i članka 3. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava.

Švedski slučaj, Grimmark protiv Švedske također je relevantan jer, uzevši u obzir švedsko zakonodavstvo, Europski sud za ljudska prava nije našao povredu kada je uskraćen rad u bolnici jer je iskazan priziv savjesti.

Presuda P. i S. protiv Poljske, uz negativnu obvezu države – da ne ometaju pristup pobačaju kontradiktornim informacijama koje daju vladina tijela i odgađaju postupak (na primjer, zbog prigovora savjesti), također je potvrdila pozitivnu obvezu države – uspostaviti učinkovite postupke za odlučivanje o pobačaju.

Obveza države u provođenju prigovora savjesti, mora biti i istovremeno osiguravajući da isto ne ometa uživanje prava žena na medicinske usluge na koje imaju pravo po zakonu.

Procedure moraju biti učinkovite, neovisne i pravovremene za utvrđivanje prava na pobačaj i rješavanje potencijalnih sukoba, osiguravanje pravodobnog pristupa dijagnostičkim postupcima te uređenje instituta prigovora savjesti na način koji ne ugrožava prava žena na pobačaj.

Osim što po hrvatskim zakonima vrijedi načelo dostupnosti zdravstvene zaštite, vrijedi i načelo humanosti.

Načelo humanosti zaštite prava pacijenata ostvaruje se osiguravanjem uvažavanja pacijenta kao ljudskog bića, osiguravanjem prava na fizički i mentalni integritet pacijenta te zaštitom osobnosti pacijenta uključujući poštivanje njegove privatnosti, svjetonazora te moralnih i vjerskih uvjerenja. Ne moraju to biti naša uvjerenja, ali ih moramo uvijek poštovati.

Kako prema Zakonu o pravu pacijenata liječnik mora informirati pacijenta i o pravima iz zdravstvenog osiguranja i kako ih ostvariti, dakle o postupcima za ostvarivanje tih prava, jasno je da svaka pojedina pacijentica mora na vrijeme dobiti uputu kako se obratiti Komisiji, koja su prava na žalbu u slučaju potrebe itd. I suprotno ponašanje također je prekršaj zdravstvene ustanove.

Živimo u vremenu prava na autonomiju pacijenta, a ne u paternalističkom odnosu prema pacijentima.

Koliko god nam se činilo da mi kao pacijenti ne bismo izabrali određene opcije, ne smijemo nametati svoje viđenje nego uvažavati želje pacijenta, osim iznimno, ako osobe nisu sposobne razumjeti prirodu rizika i preporučene postupke, sukladno pravilima informiranog pristanka.

Sada je potez na ravnateljima. Sukladno Zakonu o zdravstvenoj zaštiti, ravnatelj organizira i vodi poslovanje, predstavlja i zastupa zdravstvenu ustanovu i odgovoran je za zakonitost rada.

Ravnatelj može biti razriješen svoje dužnosti ako svojim nesavjesnim ili nepravilnim radom prouzroči zdravstvenoj ustanovi veću štetu, zanemaruje ili nemarno obavlja svoju dužnost tako da su nastale ili mogu nastati veće smetnje u obavljanju djelatnosti ustanove.

Za stručni rad zdravstvene ustanove odnosno trgovačkog društva koje obavlja zdravstvenu djelatnost odgovoran je ravnatelj, uprava ili osoba ovlaštena za vođenje poslova trgovačkog društva.

Novčanom kaznom u iznosu od 10.000 do 50.000 kuna kaznit će se za prekršaj zdravstvena ustanova i ako: uskraćuje osobama zdravstvenu uslugu standardizirane kvalitete i jednakog sadržaja, uskraćuje osobama prihvaćanje ili odbijanje pojedinog dijagnostičkog odnosno terapijskog postupka, osim u slučaju neodgodive medicinske intervencije čije bi nepoduzimanje ugrozilo njihov život i zdravlje ili izazvalo trajna oštećenja njihova zdravlja; ne postupi po prigovoru osobe koja je zatražila zaštitu svojih prava s obzirom na kvalitetu, sadržaj i vrstu zdravstvene usluge i o poduzetim mjerama ne obavijesti podnositelja prigovora najkasnije u roku od osam dana.

Dodatno, svaka osoba ima pravo neposredno ili pisanim putem zatražiti od ravnatelja zdravstvene ustanove, uprave ili osobe ovlaštene za vođenje poslova trgovačkog društva koje obavlja zdravstvenu djelatnost odnosno privatnoga zdravstvenog radnika zaštitu svojih prava s obzirom na kvalitetu, sadržaj i vrstu zdravstvene usluge koja joj se pruža.

Ravnatelj, uprava ili osoba ovlaštena za vođenje poslova trgovačkog društva koje obavlja zdravstvenu djelatnost odnosno privatni zdravstveni radnik obvezni su bez odgađanja postupiti po prigovoru i o poduzetim mjerama pisanim putem obavijestiti podnositelja prigovora najkasnije u roku od osam dana od dana zaprimanja prigovora.

Ako osoba nije zadovoljna poduzetim mjerama, zaštitu svojih prava može zatražiti kod ministra, nadležne komore odnosno kod nadležnog suda.

Puno je bolje novac utrošiti u kvalitetu pružanja zdravstvene zaštite nego na plaćanje prekršajnih kazni.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Što nam poručuju tragedije iz Donje Jablanice i Novog Sada
    •  Hrvatska mora popraviti status starijih osoba u zatvorima
    •  Izbori su da učinimo nešto dobro i za opću dobrobit
    •  Koja pravila obvezuju dužnosnike u javnoj komunikaciji
    •  Upravljanje krizama je vještina koja nam nužno treba u 2024.
    •  Oblici femicida u Hrvatskoj i prevencija nasilja nad ženama
    •  Lamentacije – plaće, upravljanje krizama i vladavina prava
    •  Treba nam rezolucija o položaju i pravima starijih osoba
    •  Curenje informacije – moramo li i tajne skrivati i od samih sebe
    •  Učinkovitim kaznama do povjerenja građana i vladavine prava

> Svi tekstovi ovog autora