Pjesme pomirenja (prozopopeja)

APATRID A: (…) lice iz trećeg stoljeća (…) bi se zainteresovalo (…) svime što je u nama ”njihovo”.

APATRID B: A što je u nama ”njihovo”?

APATRID A: U nama je ”njihovo” sve što je u nama još uvijek antropoidno!

———————————

APATRID B: A kako bismo ga mogli čuti kad nismo spiritisti?

APATRID A: Trebalo bi imati samo uncu fantazije, barem toliko koliko smo je imali u vrijeme akuzativa s infinitivom (…)

 

Aretej, Miroslav Krleža

 

1. Obuzela ga panika

 

Nešto se istinski bilo počelo mijenjati početkom milenija, nakon onih prvih dana siječnja, makar ta promjena danas i ne izgledala baš tolika kako su se mnogi nadali. Ali nije bila ni beznačajna – učinilo se na tren da je čovjek, teško i iskreno, odahnuo u jednom trenutku, zaista odahnuo kao nakon more. Iza svih politika, statistike, uvježbanoga formalnog jezika, kao da je s nevjericom i širom otvorenih očiju, shvatio nešto što je mogao priznati uglavnom samo sebi, a i to rijetko: ”preživjeli smo, preživjeli smo i ovo, izgleda”.

 

Kao da je na moment sinuo osjećaj, upravo nevjerojatan u onako dugoj otupljenosti, u anesteziranosti pameti i čula, nakon godina ponižavajućeg postojanja i postajanja, da bi čak možda negdje u dalekoj daljini još sve moglo i dobro ispasti na kraju. Vratio se pomalo, ili bar nakratko, čak i zaboravljeni sentiment bazične vjere u bolje, onog običnog zdravog ljudskog optimizma – riječi koja je sama tako dugo izbivala iz rječnika, gore – i iz mišljenja. Tko je mogao reći, ma može li se uopće itko sjetiti inteligentnoga pojedinca iz vlastite okoline koji bi za onih deset godina, okružen svime, od volje i iskreno uvjereno rekao: ”evo, nekako, ne znam šta je ali – bit će sve u redu…” – a da onaj tome prisutan ne bi s pravom pomislio da je ovaj što to izgovara ili filistar ili lud?

 

Javio se sentiment međutim bez najave, bez plana, onako kako se svi važni, a zaboravljeni osjećaji javljaju poslije katastrofa – ne odmah, nego nakon što su, probuđeni, a nedirnuti, neko vrijeme prvo odležali u nutrini.

 

Tu i tamo izjutra zasjalo bi sunce kako treba, nekako u harmoniji s čovjekom, kao s nekim višim značenjem s kojim se iznutra, neobjašnjivim mehanizmima moglo misteriozno komunicirati. I čovjek bi se protegnuo, fizički i umno, stresao sa sebe ljušturu tuposti i trpljenja pa bi ga obuzimalo nejasno osjećanje unutarnje svjetlosti, nekakve nagle čistoće, unatoč godinama polusljepila nastalog zahvaljujući životu u jedinoj mijeni, onoj između magle i noći. Svjetlost, rijetka, kad bi se ranije tu i tamo pojavila, bila je nedovoljna, mutna i siva. Dugo je vladala njena suprotnost. I sad odjednom: osjećaj nagle i neočekivane pročišćenosti duha, za koju bi mislio da je nestala odavno.

 

Iza ovoga, da se malo raskopalo, stajao je labirint složenih i sukobljenih emocija.

Svjetlost, rijetka, kad bi se ranije tu i tamo pojavila, bila je nedovoljna, mutna i siva. Dugo je vladala njezina suprotnost. I sad odjednom: osjećaj nagle i neočekivane pročišćenosti duha, za koju bi mislio da je nestala odavno. Iza ovoga, da se malo raskopalo, stajao je labirint složenih i sukobljenih emocija

 

Bilo je tu prigušene zaboravljene radosti, proplamsaja nad kojim nema kontrole i koji se, nakon što tako dugo uzdržavan proputuje tajnovite ceste psihe i duše, pojavljuje kad ga je volja. Osjećaj nije dolazio samo od optimizma spram budućeg. Javio se po prvi put jasniji i čišći pogled unatrag, u vrijeme prije strašnog vremena. Od toga počele su se kao od sebe stvarati unutar jedinke razne i mnoge pokidane veze, sjećanja što su bila gotovo kao materijalno nešto s čega je trebalo rukom skinuti blato i nečist. U tom procesu bilo je potisnute i, zbog naučenog uzdržavanja, jake sreće; bilo je čežnje koja nije bila samo melankolična i pasivizirajuća nego oživljavajuća, tjerala na pokretanje, a od njezine unutarnje toplote čovjeku je dolazilo meko u prsima, i usta su se sama razvlačila u nekontroliran titrav osmijeh.

 

Tako je: nostalgija.

Ali za čime?

 

Kao iza sna prenuo bih se, začaran dojmom, i u vrtlogu vlastitih ugušenih i u dubinu gurnutih emocija (tako davno je bilo zadnji put!, činilo mu se, iako je prošlo ni deset godina), nije mu bilo jasno što to točno osjeća, i osjeća li uopće još ili je to neki nepoznat refleks kao u oduzetom dijelu tijela što ponekad kao da se bacaka sam od sebe, bez kontrole.

 

I tako ne jedan, nego tisuće ljudi, budilo se izgleda, nevezano jedan od drugoga.

Treniran kao životinja pred opasnošću, a vježban u zauzdavanju vlastitih instinkata, trgao bi se čovjek od ove preplavljenosti još jednom, ovaj put kao pred prijetnjom i pribravši se, pomislio u panici da nije valjda da se razlikuje odjednom, da je ispao iz reda i uklopljenosti, nije valjda da jedini osjeća tako. Da je jedini opet poželio nešto.

 

Ne čudi da ga je protreslo žestoko iznutra i da ga je, kao i sve druge koji su osjetili slično, obuzela panika.

 

Plašili ga godinama nečim, govorili mu – kao da to ne bi i sam osjećao – da neman ne samo da je tu odmah, na granicama, zabrložena u mraku i da vreba, da je tu i fizički i simbolično – na svakakve načine su ga upozoravali, da osim sile što iznad svakoga stoji i pazi, nisu samo dovoljne ophodnje po naseljima niti širom otvorene susjedske oči, nego je čovjek umjesto u daljinu, prema imaginiranom i stvarnom neprijatelju, morao gledati – u suprotnom smjeru da otkrije đavola. U dubinu, u sebe. Plaše te, plašiš druge, širiš krug straha, primaš nametnute emocije i stavove, i predaješ ih dalje, pa ti ih onda vraćaju i tako ukrug, godinama.

 

2. Περιμένοντας τους Bαρβάρους

 

Veliki pjesnik Aleksandar Kavafis podrijetlom je iz srca ove geografije, što takve mijene ne samo da zna nego su tu gotovo izmišljene, ili barem prvi put fiksirane. On je pjesnik egzila (”aleksandrinski”, po životu ako ne po stopi) i jedan od onih pjesnika-vidilaca. Njegova pjesma Očekujući barbare kod nas je – a tu se treba diferencirati: mnogo više tojest nego u nekim drugim kulturama danas, koje se često pozivaju na nju na tolikim jezicima – prošlih godina oživjela fantastičnom urgencijom, relevantnija za ovo što se zbilo, za poseban unutarnji proces, vjerojatno više nego bezbrojne druge koje bi se po analogiji mogle upotrijebiti.

 

Sve što se odvijalo, sve što je raslo i kako se razvijalo u dugim godinama, skoro čitav život ovdje, bilo je u tim, do gorkog smijeha preciznim stihovima, pa su ih mnogi umjesto spoznaje shvatili tipično jedino kao retoriku. Za mudre, čitalo se kao zakašnjelo proročanstvo koje je ranije trebalo čitati: u Ateni čekaju na barbare, na Agori se skupili ljudi, padaju uznemirena pitanja i strahuje se – iako običan život dolje u podnožju, u gradu, teče kao što uvijek teče svemu unatoč.

 

Ali u stalnoj prijetnji i opasnosti, u anksioznosti, u spremanju na neizbježnu završnicu, za finalni sraz, uz pravu i istinsku bojazan od ishoda, bilo je i podsvjesnog i tek u tome problematičnog, mračnog erosa, tajne želje za dozivanjem i nastavkom sukoba. Život u sjeni opasnosti je unatoč plakanju i jadanju, negdje ipak imao energije i čulnosti, ruku u ruku s rutinom postojanja. I tu, u takvoj napetosti, može se živjeti, formiraju se zajednice i identiteti, uvijek neodvojive od osjećaja blizine nevidljive nemani i, priznalo se ili ne, potpuno vezano uza nju. I ona je bila neka izvjesnost.

 

Na kraju pjesnik udara poznatom razrješujućom i uništavajućom strofom:

 

”Zašto odjednom nastade toliki nemir

i zbrka (Kako su im lica postala ozbiljna.)

Zašto se tako brzo prazne ulice i trgovi

I svi se vraćaju kućama jako zabrinuti?

 

Zato što se već smrklo, a barbari nisu došli.

A neki ljudi su stigli sa granice

I rekli da barbara više nema.”

 

Pa ošamućujuće, transcendentno iskren i poražavajući zaključak kao paradoks:

 

”Pa sad, šta ćemo bez barbara.

Oni su ipak bili neko rješenje”.

 

Nije ovo zadnje mišljeno samo u sarkazmu, mnogo je tragičnijim osjećajem prožeta antologijska pjesma. Nerazumljiv osjećaj stalne opasne promjenjivosti – pogotovo našim ljudima koji su ionako odživjeli nekoliko egzistencija dosad – i u isto vrijeme ona loša beskonačnost, nešto je što je teško bilo pohvatati i osjetljivijima, svjesnijima, a kamoli običnom malom čovjeku. Standardno ”objašnjenje” intelektualaca koje se čuje često jest da je to tlapnja, takva refleksija, jer da ovaj jedermann naprosto ”ne misli”. Ali neće biti baš tako.

 

Da sebe blokira neprestano, da si nameće ograničenja, da otupljuje, prihvaća bespogovorno nametnuto, u to nema sumnje – ipak, siguran sam da čak i u takvoj psihološkoj strukturi mora doći do mjesta, do trenutka pokušaja nekakve spoznaje, pokušaja da se samom sebi nekako objasni sve što se vidi, smjesti negdje da ima smisla. Ne može se povjerovati da je humanost tihe većine do te mjere bila zakazala da se bar na tren nije mogla javiti.

 

Od tamo gdje su se pravila stvarala i kako su se pokazivala, nije čovjek mogao dobiti pomoći: opasna, komična ozbiljnost i uvjerenost u vlastitu ispravnost, paranoja da je uljez uvijek tu negdje, vječna namrštenost, osornost, antipatičnost koja je počela isijavati ne samo iz najgorih nego se proširila i izlazila gotovo iz svega i svakoga, što su primjećivali i površni i dobronamjerni svjedoci sa strane jednako. Ta konstipacija emocionalna i strah od neželjenog utjecaja, čišćenje i odstranjivanje svega sumnjivog, razlilo se sve kao crna tinta pa je svatko sam sebi i drugima cenzor – počevši od toga što će reći, o stvarima ključnim, i svakodnevnim, do onoga kako će reći – do jezika.

 

Govorilo se, ne metaforički nego doslovno, od vrha pa nadolje papagajski ponavljalo, da je ono sve, ta ”strategija dikobraza” između ostalog stajala i protiv ”barbara”, s ove i s one strane granice. Da je, dakle, i polemos u kulturi, preko nje, vođen protiv njih, a od strane pak naše kulture, superiornije u svakom smislu, i da je borba kulturom bila i borba za veću i višu stvar. To s barbarima nije hiperbola: to je bio legitimiziran termin kojim se po navici tuklo.

Neman ne samo da je tu odmah, na granicama, zabrložena u mraku i da vreba, da je tu i fizički i simbolično – na svakakve načine su ga upozoravali, da osim sile što iznad svakoga stoji i pazi, nisu samo dovoljne ophodnje po naseljima niti širom otvorene susjedske oči, nego je čovjek umjesto u daljinu, prema imaginiranom i stvarnom neprijatelju, morao gledati – u suprotnom smjeru da otkrije đavola

 

Čak i od trenutka kad neprijatelj nije više bio tu, ni fizički ni u konceptima i idejama, ostala je ipak, po sili stvari, potraga za njim na drugoj razini. Sakrio se tamo gdje se najteže vidi, gdje najlakše vara – u ono osnovno kako doživljavamo svijet, kako ga predstavljamo i komuniciramo. Počeo se najprije, o nesreće, javljati u najteže kontroliranom: u jeziku, u riječi i vokabularu, u sintaksi, u rečeničnim konstrukcijama (”infinitiv”, vikalo se, ”u infinitivu smo mi a ne u dakanju” – kako je to, kao u replici iz modernističkog teatra, neki lingvist sarkastično frazirao).

 

Jedna jezička zajednica koja prethodno s ovime nije imala problem, čak niti uz utjecaje i sva miješanja kroz mnoga desetljeća, dobila je i ”negativno pojačanje” – injekciju živih govornika, ljudi pristiglih u međuvremenu, ”naših” jasno, ali iz drugog jezičkog kruga, koji su neželjene utjecaje nosili u svom prirodnom govoru i jeziku, otežavajući čišćenje još više, zbunjujući još jače ionako zbunjene.

 

Nije se to odigravalo samo u javnosti, gdje je riječ izgovorena na društvenoj pozornici, tiskana na stranici, u novinama ili književnosti, nego na svakom koraku: babe po tržnicama nad štandovima ispravljaju jedne druge i svoje mušterije, splitski studenti u Zagrebu u čudu dok im govore da nije točno kad kažu ”tačno” (svaki od njih najednom postaje jedan Robi K.), presretači po autobusima koji putnicima što su se koristili nevinim prirodnim izrazima iz žive jezične prakse, objašnjavaju i upućuju ih ”kako treba”, viču ljudima kako da govore.

 

A ono, na sve to skupa, ne samo da se vrag nije ponovno pojavio fizički, nego ti se javlja upravo tu: u jeziku, tom lopovu koji se ne da prevariti, u zaboravljenim, potisnutim riječima i rečeničnom slijedu, koji, kad nehotice izlete jednom, prave upravo fizičku ugodu i toplinu, pa ih u sebi ili kad te nitko ne vidi, ponavljaš kao magičnu mantru – onako kako mala djeca sama sebi ponavljaju i potpuno ozbiljno, koncentrirano i predano vježbaju riječi koje im se sviđaju, slušaju njihov zvuk (i djeca vide, dakle: riječ je zasebna realnost).

 

Povijesna misija međutim, ozbiljna je stvar: ljudi nisu primijetili da na su toj mrtvoozbiljnoj permanentnoj straži, u onoj sitnoj pukotini, gdje je svakodnevni život bio slobodan od nametnutog, postajali sve usukaniji i beshumorniji. Umjesto životne energije, veselja, radosti malih stvari i radosti samog postojanja, sve je bilo namješteno, blazirano, sve ukočeno, puno kompleksa, teško, naporno – ili da kažemo kako bismo jedni drugima rekli, na našem lijepom jeziku: zajebano. Kao kada davno, zaista davno, Tin Ujević, ne znajući da govori o vremenu koje će doći tek mnogo kasnije (ili je to konstanta?) u jednom eseju piše o Matošu i ”zemlji najsmješnijoj zbog prevelike ozbiljnosti”.

 

Naši ljudi su uopće namršteni, kao rijetko gdje. Namrgođeni od jedne čudne uvrijeđenosti. Ne čudi to: stalno se nešto dokazivalo uporno nekome, svaka akcija, u kulturi, u sportu, u javnim medijima, u bilo čemu, uvijek je nekome nevidljivom dokazivala naročitost ovoga kompleksa. Dvosmjerno: dijelom na Zapad, ali najviše ka suprotnoj strani svijeta. A kako to onda bude, što si se više napuhavao, jadnije i nevažnije si djelovao.

 

Ima u talijanskom jeziku rijetko jaka, čvornata fraza ”pugni presi” – stisnute šake, pesti: vizualiziran, taj me izraz uvijek asocira na ono doba – posvuda ljudi što stalno imaju pobijeljele zglavke. Bez radosti pravog, iskrenog patriotizma, umjesto sentimenta afirmirajuće, obuhvatne i uključujuće pripadnosti, diskretnog i neagresivnog ponosa – samo nabrušenost, dotad potisnute primalne stvari i kompliciran sustav znakova iz kojeg se čita jedna golema opća nesreća.

 

Kad se poslažu dvije rečene suprotnosti, evo kako ide to: s jedne strane si podjetinjio (ta jučer si nastao! – kako ne bi), a s druge od namrštenosti, ozbiljnosti poslanja i atmosfere prave i umjetne opasnosti postao si starmal i beshumoran, a onda bi, opet korak dalje, ponovno bio djetinjast.

 

Zato, uza zlobnu parafrazu: gdje ne bi putevi poželjeli barbara?

 

A, dobro, tko su bili ti barbari? Oni su prvo ”stranci”, u prvom značenju βάρβαρος – ”negrk”, šire nenaš. Jos šire, uništavači visoke kulture, svega civilizacijski postignutog jer po defniciji žive izvan gradova. Neka bude, ali ako prihvatimo igru metaforom onda su – ako su nas modernizam i umjetnost dvadesetog stoljeća išta naučili u vezi dvojnosti ”civiliziranog” nasuprot ”primitivnog” – barbari isto tako bili sve ono nesputano i nesvezano civilizacijom – životno, tjelesno, zemno; sokovi, vitalizam, humor i pjesma, jelo i piće.

 

Bela Bartok, jedan od velikih modernista, tu malo sjevernije od nas, kao i mnogi što su se u periodu strastveno bavili primitivnim kulturama i folklorom i uveli ih u visoku umjetnost, ima kompoziciju čiji naslov hvata srodnost pojmova – Allegro barbaro. Točno ono što je falilo.

 

U odnosu ljudi samih na same sebe nedostajala je u govoru i stvarnosti čitava jedna siva zona, dakle, netematizirana i prešućena. Odbijalo se razmišljati o tome kako su se iskreno osjećali s obzirom na život u novom vremenu, a naročito kada bi, prirodno, poželjeli pogledati unatrag, bez prisile, na svoj prošli život ili reći nešto i o tome. Vrijeme je proticalo u čudnoj dinamici između stalnog utiska dosade i tavorenja s jedne, i osjećaja da sve ujedno trči i promiče neshvatljivom brzinom –  ne samo od takozvanog viška povijesti koji akcelerira vrijeme, u smislu onog istočnjačkog prokletstva o životu u ”interesantnim vremenima”. Kao da nije dosta bilo da su ti se ona događala, nego su ti još odozgora sjedili na glavi i određivali što trebaš misliti o samome sebi kakav si bio.

 

3. Srušilo se sve

 

Pomislilo bi se da će umjetnost, koja zna jedina govoriti kad sve drugo ne može, i pod svim presijama pod kojima je bila, nekako izreći nešto o ovome svemu, o strašnom stanju. Književnost, film, kazalište, koja god forma i pojavnost bila. Ništa.

Ima u talijanskom jeziku rijetko jaka, čvornata fraza ”pugni presi” – stisnute šake, pesti: vizualiziran, taj me izraz uvijek asocira na ono doba – posvuda ljudi što stalno imaju pobijeljele zglavke. Bez radosti pravog, iskrenog patriotizma, umjesto sentimenta afirmirajuće, obuhvatne i uključujuće pripadnosti, diskretnog i neagresivnog ponosa – samo nabrušenost, dotad potisnute primalne stvari

 

Osjećaj je – napokon provučen, tajno dodirnut, sublimiran – izbio od tamo gdje nitko od profesionalno zaduženih (bili cenzori ili kritičari – ili oboje u jednom) ne bi niti znao niti mogao prepoznati, otčitati što se događa. Stvar se razvila krenuvši od stepenice izražavanja koju se još uvijek drži najnižom – krenuvši s polja najmanje ozbiljno uzimanog, u čemu je baš bila njegova snaga. Popularna muzika, forma obične trominutne pjesme, izrekla je, svojim ponekad uskim, ili pak ne uvijek uzvišenim i plemenitim rječnikom sve ono gdje je takozvana visoka umjetnost potpuno zakazala u strahu i konformizmu.

 

Najednom kao slučajno, krenula je serija na prvi pogled, stilski i na svaki način međusobno nepovezanih pjesama, čiji su stihovi bili nekad naivni, banalni ili površni, ali nekad bogami i dobri, izuzetni. To što je vokabular, riječi i muzika, na momente bio ograničeniji, ne znači da nije bio u stanju proizvesti suptilnosti. Više od toga – govorio je istinu.

 

Jedan zagrebački bend imao je Freda Astairea, vjerojatno prvu pjesmu što je, negdje 1998., digla poklopac s prošlosti i izvukla potisnuti osjećaj van, s puno rezignacije i kajanja.

 

Drugi, manje gorak, a još manje ambiciozan bend, svirao je s katastrofičnim veseljem, u mjeri vesele ritmičke motown-dvojke – signala za apsolutnu radost pop-muzike – a malo blazirani, purgerski unjkavi alt, afektiran i s nekom višom nezainteresiranošću, savršeno distanciran, otvarao je direktno: ”srušilo se sve”, u kontrastu s podsmješljivom vožnjom puhača u pozadini, sve plesno i naoko bezbrižno – s namigom svjesnim u zvuku da nije tako.

 

Slučajnost otkrivala je i na leksičkom nivou više nego što bi htjela, na liniji dvostrukosti teksta:

 

”Kao da se bijes srušio u grad (…)

Kao da je bijes

Kao zadnji ples

Kao da je zemljotres!

Srušilo se sve…”

 

Ovaj neuobičajeni ”zemljotres” – koji je autoru istinabog trebao zbog pjesničke stope – tri sloga paše bolje umjesto ”pravilnog” potresa – svejedno, rječju koja mu je pobjegla, provukla se, kao da je signalizirao nesvjesno ”iščašenje”. Bilo da se radi o visokom ili popularnom stilu, dio mistike i snage teksta stavljenog na muziku jest i u tome da ponekad formalnim, estetskim pravilima ”pritisne” stih tako da drugačije, možda pravo značenje ili – usuđujemo li se reći – istina, izađu na površinu.

 

U refrenu se sve još više pojačava i, ako je moguće reći tako, razrješava iznenađujućim stihom – ”možda je raj – prevara za kraj”. Do klimaksa refrena, do finala, neobavezno i usput ispjevanog, kao što se uostalom sve istinske i teške stvari kod nas ispjevavaju, do zaključka generacije o desetak godina obećavanog raja: ”možda je najbolje – godinama iza nas!”.

 

Jedna mlada pjevačica pak napravila je duet s kolegom čiji je glas, kompletan ton i timbar, apsolutni sinonim za drugo, prošlo, činilo se nakon svega, davno svršeno vrijeme. Taj glas je u času oživio čitavo doba i iznenadio, nespremne nalazio ljude otupjele od permanentne današnjice, u maloj, jednostavnoj i lijepoj ”Ja ovako ne mogu dalje”, pjesmi istinski melodioznoj, melankoličnoj i senzualnoj, u skladu škole pisanja odakle je dolazila i gdje je nastala. Splitska pjevačica i pjevač iz Sarajeva, koji je u međuvremenu dakle postao i strancem, nose dvije uloge, sasvim nove kao motiv.

 

Odlično zamišljen duet, s punom karakterizacijom, kao u najboljoj operi: on je čovjek ”od godina”, iz nestalog svijeta, umoran, razočaran, a ona je mlada i puna života, kao što je mladost uvijek bez obzira u kakvom vremenu nastajala. Razlike u dobi, vidljive i implicitne, čuju se u njihovim glasovima, i formalno i asocijativno. Po tome što ti glasovi nose, koje realnosti i historiju, zvučalo je kao da je dobar režiser napravio idealnu podjelu uloga. Međutim, osim neuobičajenog spoja, pjevanog dijaloga između potencijalnih lirskih ljubavnika različitih generacija, njih dvoje igraju i jednu dodatnu simboličnu igru.

Najednom kao slučajno, krenula je serija na prvi pogled, stilski i na svaki način međusobno nepovezanih pjesama, čiji su stihovi bili nekad naivni, banalni ili površni, ali nekad bogami i dobri, izuzetni. To što je vokabular, riječi i muzika, na momente bio ograničeniji, ne znači da nije bio u stanju proizvesti suptilnosti. Više od toga – govorio je istinu

 

On, uzorno romantičarski, čovjek koji stoji za prošlo i osjeća umor od sebe u novim okolnostima (”ja sam stari val koji ne pjeni, dosadan i svojoj sjeni”), umor čak i od onog što ga određuje – od sjećanja, umoran čak i od svojih, od naših uspomena koje utjelovljuje u sebi kao medijum – najvrjednijeg dakle što ima i jedine sigurne neiščupane grane za koju se mogao hvatati prošlih godina. To se posebno sjećanje ne može i ne smije dijeliti, ili još gore – za sjećanje nema vremena više jer se sve brzo mijenja i prilagođava prisili. A i izvan zabrana – život ide dalje.

 

Ona u drugoj strofi pak reagira hvalom i sviješću o njegovoj drugačijosti: ”K’o malo vode na dlanu / čuvam te i svaku tvoju manu”. Pjevač-lik se libi, brani se, ne želi da mu ona pokvari teško i jedva stečeni mir i rastjera razočaranje, prijatnu rezignaciju i samosažaljenje u kojem pliva (”ja ovako ne mogu dalje – o Bože moj, što mi je šalješ?” – gdje se, uza sve, ne može oteti utisku koliko ovaj ”O Bože moj”, svakom tko mrvu zna biografiju i senzibilitet pjevača, zvuči kao sjena nesvjesnog prijevoda – ”O Dio mio”). Ona, nasuprot, želi svim čulima baciti se u taj svijet, u skrivena znanja i osjećaje njoj generacijski uskraćene u drugačijem, surovijem odrastanju i nejasnom sjećanju:

 

”Kad si tu sve grmi i sijeva

u meni sve pleše i pjeva

ti imaš ljubavi, za pola svijeta”,

našto on odmah kontrira svojom melankolijom – ”a sreća voli s tugom da šeta.”

 

Tu smo: kao predstavnik, jedan od simbola ”starog svijeta” njegov lik nosi, kako priznaje ona u trećem stihu, i posebnu ljudskost, sjećanje na toplinu koja treba ugrijati ohladnjelu egzistenciju u kojoj žive njezin lik i stvarna, fizička osoba, i gdje se osjeća nedostatak te posebne ljudske, ali i kulturom i erom određene temperature, blagosti i ljepote koju u svakoj pori nosi timbar pjevača. U refrenu se simbolično prvi put pomiruju i spajaju – u odbijanju i strepnji – a privlače se jer svako od dvoje ima osobine koje drugom fale. Vode ljubav u kojoj ne ruše samo generacijski zid, nego se i njihovi različiti svjetovi, za koje su im govorili da su nepomirljivi, spajaju u jedno. Toplina u tom spoju, grijala je iz svake sekunde i note pjesme.

 

4. S druge strane

 

Sve ove pjesme skrivale su istu želju i istu potrebu, i svaka je na svoj način, bila životna i dobra. Kontra toga, doduše bilo je, na isti prikriveni motiv, pjesama-dueta i kao što su opscene ”Baklje ivanjske” što su između redova krile stravičnu, nastranu tajnu želju za vraćanje duga patnjom i likovanjem nad poniženima. Pa tko drugi onda da se ”iskupi” i ujedno lukavo opet zajaše trend nego skladatelj monstruoznih Baklji, autor koji je, evo dva desetljeća već bogami, ”prevodio”, artikulirao ljudima zabranjeno, stvari što im grešno fale i određivao im do koje mjere mogu ići s njima. Optuživali su ga ionako kao laku metu i, tipično površno i anakrono, da je prvi ”ponovno” (!) uveo zabranjeni zvuk u našu srednju struju, doduše uljuđeniji, razvodnjen i ”manje opasan”. No ispod površne objede, u njegovim je pjesmama bilo zanimljivih tekstualnih razina, nesvjesnih i namjernih jednako.

 

Pjesma s druge strane mjeseca, bila je posebna.

 

Autor, opet kao tajni prevoditelj, zajedno sa svojom partnericom koja kao neka vrsta emocionalnog daktilografa ”hvata bilješke” njegovih ideja i prevodi ih u tekstove koji prenose poruku na odgovarajući način:

 

”Dušo, trebali smo znati mi

da nam je najbolje onda bilo –

jer kad osmijeh nam se prorijedi

nije to vino koje se pilo

u one dane, ljubavi rane

 

Nikad nećemo bit’ isti mi

niti ja, niti ti, tako ide

čovjek to niti ne primijeti

kako su godine s neba stigle

nenadano, polagano.”

 

Što je to sad? Refren, filistarski, u suprotnostima, kako autorski par samo zna, kroz senzualni glas pjevačice, pojašnjava:

 

”Jer se navikne čovjek na dobro i zlo,

na toplo i hladno,

al nije to to…”

 

Koje to?

Zna publika.

 

Ako ništa, zna i zbog toga što im, uz minimalne zahvate, kakvi god oni bili, pjevačica govori napokon i njihovim rječnikom i sintaksom ovdje, elipsom iz govornog jezika kaže onako kako bi i njezina publika isto izrekla kad razgovara međusobno o bitnim stvarima – o tome što misle, kako se osjećaju, kako vide sve oko sebe danas.

 

Ima tu čak dobrih kontrasta zapravo, kako par zna već ubosti, pogotovo na kraju refrena: ”I da poželi srce / na minut il’ dva (splitski, i opet, strogo govoreći, nepravilan nominativ) / da se naježi k’o nekada // od dodira, i tople struje što je tekla, s druge strane Mjeseca”.

 

Sunce i magla, toplina, senzualnost, ljubavna drhtavica – srce se ježi od tople struje što je tekla s druge strane Mjeseca. Mjesec, planet kojeg se naš čovjek još uvijek atavistički plaši, svakom u našim kulturama s dugačkim poganskim repovima, i jasan simbol za ludilo, a odmah i pojmovni kontrast – topla struja i hladni mjesec, mrzli, pusti bijeli planet. Nekadašnja toplina, unutarnje grijanje uspomena i mjesečeva hladnoća života danas, u situaciji poslije katastrofe i nakon stanovitog smirenja, poslije godina eskalacije i održavanja negativnih emocija. Smirilo se sve manje-više, sigurnije je, nema sumnje, ali je i hladno postalo bogami, nakon svega, nekako manje ljudski i manje živo, manje radosno i slabo uzbudljivo.

Ova praksa pokazuje još nešto, van problematičnog odnosa i međusobnog pripisivanja svojstava, nešto potpuno ponižavajuće: čovjek se smijao odistinski samo u privatnosti, u izolaciji. Da bi se nasmijao od srca, da bi reflektirao sebe i sve oko sebe kroz humor – morao se izolirati od vanjskog svijeta. Što to danas govori o onome?

 

Kad ugoda nostalgije prođe, ostaje čovjek sam sa sobom, sunce se povuče i ono sivo, zlovoljno, nadrndano vraća se, ljudi se i dalje udaraju ramenima po ulicama i psuju u sebi po šalterima i autobusima, vraćajući se kući i čekaju napad istine kao noćnu moru, uviđanje koliko često su bespomoćni i sami. Polako, i ono nezamislivo javlja se u subjektu. Okreće se u tišini i u mraku ka sjeni što lebdi u kutu sobe, negdje gore, i pruža ruku k njoj. I ljutnja čak, opravdana uglavnom – prošla je.

 

Ali poslije demagogije ovog autora (ni kad je iskren ne zna to reći kako treba), došla je i ljepša, iskrenija verzija istog osjećaja. Najbolja od ovih pjesama bila je ”A kad mi dođeš ti”. Već i formalno, van vidljivih i skrivenih razina, ona ne pliva na onoj tankoj liniji između lošeg ukusa, ironijske sigurne distance i mrtve ozbiljnosti kao većina. Izašla je isto tu negdje, oko 2000. Napisao ju je korčulanski, velolučki muzičar i ribar, povremeni songwriter, a otpjevao i snimio u toj istoj godini neuspjele promjene Oliver Dragojević. Teško da ju je tko drugi i mogao otpjevati.

 

U pjesmi nijednom rječju nema direktne sugestije, i nema niti jednog dokaza, ali od prvoga puta osjeća se da iz nje sjaji posebna realnost, da nije o onome o čemu se predstavlja da govori. U čemu je nevidljivost sugestivnosti ove pjesme? U glasu Oliverovu – tom fantastičnom instrumentu unutar naše muzike; u dirnutosti i ponesenosti tona, ili u muzičkim linijama koje dišu zahvaljujući pauzama između akorda; možda, na nivou teksture, u nenatrpanosti zvučne slike koja je sva u zračnosti, prostornosti, sve bistro kao sunčano jutro i otvoreno kao pučina, a u isto vrijeme u potpuno intimističkom obraćanju pjevača nekom; u tonalitetskom skoku u refrenu, u zlatnoj boji sopran-saksofona.

 

U noći ”punoj prijetnje, nema te tu kraj mene”, otvara pjevač u niskom tonalitetu i poslije sljedeće linije, ide jednostavna druga strofa: ”moj dan nema kraja / noćima tebe sanjam”, i dirljiv stih bez stilskih ukrasa, otpjevan tako prirodno, u onoj najdubljoj jednostavnosti kad se sve stilske i stihovne komplikacije i varijante izrečene ili prođene apriori, pretresene u glavi, odbace da bi se reklo najosnovnije: ”i samo čekam dan, da dođeš mi…”

 

Zajedno dan i opet noć. Noću se skupljaju duhovi i demoni u čovjeku i izlaze van u mrak. Muka je noćna životinja, pa svi koji pate strepe od noći. Ali ova pjesma je jutarnja, sunčana, i da se to ne prekine, da se pobjegne od lošeg sjećanja na prošlu noć, pjevač uzlazi s akordima u ponesen, širok i glasan, na papiru naivan, ali u izvedbi himničan i radostan refren:

 

”A kad mi dođeš ti

I osmijeh vratiš mi,

Sva patnja i bol života mog će proć.”

 

Pa melodijski isti, uz klasičnu oliverovsku varijaciju melodije i modulaciju, skok u visinu, drugi, interesantniji, dio refrena:

 

”U noćima bez sna

Ja tebe dozivam,

Da dođeš mi ti

I kao svi, počnemo mi –

mirno živjeti.”

 

”Mi” – nas dvoje? Ili mi – neizrečeni, svi zajedno, i jedni i drugi, mi, za koje nam govore da ne postojimo u dihotomiji, ”mi” što se evo ipak gledamo ispod oka već dvije decenije ili okrećemo glave ka pravcu gdje mislimo da ovaj drugi još (po)stoji, prebiva.

 

To je ta želja. I zato su u rezoluciji refrena sam kraj stiha i melodijska linija ”…mirno živjeti”, spram prethodnog dijela refrena – najtiše, najsmirenije otpjevani.

 

Stih ”a kad mi dođeš ti, i osmijeh vratiš mi” – posebno je nevoljno ironičan: vraća opet ”barbarski” element s početka, kao kulturni stereotip i kao istinu: ”oni”, naime, to se ”zna” bar, stoje za humor i duh, za smijeh, onaj đavolski, divlji, sumnjački, diskriminirajući, pun životnih sokova i energija, smijeh koji ruši bogove i autoritete. Smijeh koji je tako falio uz nakazu svojeg antipoda – namještenog, kiselog, ukočenog, operetskog usiljenog smijeha. Sve one švercane videokasete, loše presnimljene i prikazivane u kućnim projekcijama, na kojima se, za nevjerovati, humor trošio kao kontrabanda, upražnjavan u tajnosti kao preopasan subverzivni materijal – podsjećanje je na tu potrebu.

 

Ova praksa pokazuje još nešto, izvan problematičnog odnosa i međusobnog pripisivanja svojstava, nešto potpuno ponižavajuće: čovjek se smijao odistinski samo u privatnosti, u izolaciji. Da bi se nasmijao od srca, da bi reflektirao sebe i sve oko sebe kroz humor – morao se izolirati od vanjskog svijeta. Što to danas govori o onome?

Jedan od najužasnijih, najnehumanijih stihova uopće (ako izuzmemo one iz podzemlja), što je u eri nadmetanja u gadosti, bilo postignuće za sebe, glasi ”Ka dite čula san, / još se sićan ka i sad / riči dide mog: / upamti zauvik / da u njima vire ni / nisu oni ka i mi” (I. Cetinić)

 

Uživanje u životnim stvarima, bazičnost, spontanost, sve je to podsvjesno učitavano u toga drugoga kojega se sanja i psuje u isti tren, koji je u međuvremenu postao sâm nositelj tih osobina. Bože dragi, kako onda ne osjećati taj svijet kao odsječeni fantomski dio tijela? I kako i kome to priznati?

 

Kao i uvijek gdje je trauma na stvari – nesvjesni dio čovjeka, koji se ne može zauzdati, govori neprocjenjivo više istine od voljnog, mišljenog. Želje, strahovi, zabranjene ljubavi, nadanja, neuroze i nemiri, svi procesi i dinamike u čovjeku – odbijanje i poricanje, rijetki pokušaj dijaloga, ili u obrnutom smjeru, bar razgovora sa samim sobom, bilo kakve refleksije, i svaki put nanovo padanja i vraćanja neprestana u nerješivost situacije i u problem, u izoliranost – sve autentično važno ostajalo je neizrečeno, van otvorenog razgovora i suočavanja sa stvarima. Javna laž i privatna istina – sve se, kao toliko puta dosad, u toliko slučajeva, opet na toj podjeli završavalo. Riječ je zakazala, postisnuta jer skriva neku strašnu istinu, a pjesme kao ova bile su jedan od rijetkih mogućih obrambenih mehanizama spram neizbježnih emocija.

 

Skladatelj, kojeg tamo gdje živi inače zovu ”dobrim čovikom”, taj dakle ”dobri čovik” napisao je i glazbu (srećom, samo glazbu!) i za ”Zemlju dide mog”, koju je snimila inače maestralna splitska pjevačica, a na stihove drugog autora – pjesmu koja je, kontekstualno, u okviru u javnosti dozvoljenog, i s obzirom na glas koji ju je pjevao, imala jedan od najužasnijih, najnehumanijih stihova uopće (ako izuzmemo one iz podzemlja), što je u eri nadmetanja u gadosti, bilo postignuće za sebe.

 

”Ka dite čula san,

još se sićan ka i sad

riči dide mog:

upamti zauvik

da u njima vire ni

nisu oni ka i mi”

(I. Cetinić)

 

To stvar čini još kompliciranijom. Dakle, nije u pitanju netko apriori otvoren, kritičan, angažiran, a poput – budući da smo u Dalmaciji i njezinoj kreativnoj branši koja živi od vlastitog izraza – nekih od najpoznatijih splitskih javnih figura, pisaca, novinara i muzičara, netko unaprijed sklon da simbolično pruži ruku, svjestan ne samo tuđih nego i vlastitih golemih zajedničkih padova, tko po sebi, po unutarnjem ustrojstvu, žudi za pomirenjem. Pjesma dade naslutiti da je čak i onaj od kojega se ne bi očekivalo, može biti poželio što ne bi smio. Da iskorači prema nestalom i odsutnom, i možda, makar nakratko, pružiti mu ruku ili je, ponuđenu, primiti.

 

”Kad mi dođeš ti” u tome smislu, dala je slušatelju koji to ne može u realnosti učiniti, niti čak, vidjeli smo, izreći to – priliku, dakle, da je onda odživi iznutra, da bude njegova unutarnja, privatna filmska projekcija. Moglo bi se opisati baš tako, kao filmska stvar – i nekoliko filmova devedesetih imalo je varijante upravo ovakve scene. Oko kamere zamjenjivo okom čovjeka, gdje je prvo jednako drugome, podiže se ni iz čega, iz mraka, izvan ekrana, od donjeg rakursa prema gore – u svjetlo, i slika je najprije mutna jer je svjetlo prejako za blendu oka, točka koncentracije svjetla raspršuje se u kutu na nekoliko strana, razbacujući dijagonalne pravilne zrake, sve dok se oko ne prilagodi i slika izoštri.

 

Atmosfera je onirička, to je snoviđenje, i našem čovjeku kad je zakoračio u taj svijet, ukazuje se odjednom vizija: uvijek vani, eksterijer, nikad u zatvorenom prostoru, ljudi sjede za stolom – jelo, piće, smijeh, vrt, smirujuće zelenilo, sija blago sunce i sve je u žmirkavoj izmaglici. Gleda lica: sve dragi i poznati. I svi su kao što su nekad bili, i oni kojih više nema.

 

Čovjek odjednom ugleda figuru, svoga parnjaka, bivšeg prijatelja, svoje drugo ja. Oko toga se sve ovo, bolno, i vrtjelo.

 

To je fikcija, dakako, želja, reći će mnogi. Možda.

 

5. Don’t give up on me

 

Prije nekoliko godina prikazana je i ovdje nizozemska dokumentarna serija Video letters. Ideja i namjera bilo je spajanje pokidanih privatnih veza između ljudi tu kod nas, ”u regiji”, kako hoće eufemizam. U jednoj od epizoda upoznajemo dvije obitelji, nekadašnjih prijatelja, što su ostali s dvije strane i izgubili kontakt. Slušamo naizmjenično priče jednih i drugih. Različite su, kako drugačije, ali volja i dobro su ostali (ili se ponovno probudili?), zle krvi nema.

 

U finalu, zahvaljujući režiserima, sreću se negdje, na nekom anonimnom parkiralištu, nakon svega, nakon desetljeća i pol. Dok idu jedni drugima ususret i dok se pozdravljaju, zbunjeno, nespretno i paralizirani od emocija, u najemotivnijem trenutku kamera se usuprot očekivanom (pogotovo danas) i u gesti silne delikatnosti udaljava.

 

Ostavlja im privatnost: tu mi gledatelji više nemamo što tražiti, osim kao uljezi. Kreće odjavna špica. Ono što je, na javnoj projekciji kojoj sam prisustvovao, tako jako udarilo prisutno, nije bilo samo inteligentno, nesentimentalno i diskretno ulovljeno iskustvo direktne ljudskosti susreta, već ono što je scenu zaokružilo, dalo joj okvir. Soundtrack, muzička podloga u pozadini, dakle ne slika kao glavna, nego zvuk – potresna, majstorski izabrana pjesma, inojezična pritom suprotno svim mogućim i očekivanim asocijativnim muzičkim izborima, a što je prostrujala kroz publiku, ostavivši je bez daha:

 

”I know it’s late, but wait, please… Don’t give up on me” – čuo se glas crnog soul-pjevača Solomona Burkea: ”Ne odustaj od mene”, jer – ”I won’t give up on you” – neću, nisam mogao ni ja od tebe.

    •  Opasnost od seksa s Puškinovim rođacima
    •  Žalost nad razvidnošću jedne očite provalije i nesrazmjera
    •  Naš čovjek na terenu: Philip Roth 1933. – 2018.
    •  Vladimir Dvorniković, ime građanske i intelektualne slobode
    •  Prvomajski sonet: ugušen, nijemi krik
    •  Dom pjesnika je tamo kamo se moramo vratiti, kako god
    •  Život je drugdje: In memoriam Miloš Forman
    •  Izgubljene rock mitologije
    •  Protiv uskosti nepromišljenih riječi koje ubijaju

> Svi tekstovi ovog autora