Pjesnik kojem volim navraćati. I zašto

Wystan Hugh Auden (1907-1973)

Mudri profesor Eugen Pusić često je znao opčiniti sugovornika lucidnom opservacijom vrijednom dugačkog eseja, a on bi je sažeo u jednu rečenicu. Sjećam se tako jednog razgovora o povijesnim epohama, u kojem je Eugen kao usput rekao: “Dobra historiografija može nam približiti neku povijesnu epohu, ali teško da će definirati njenu bit. Obično to bolje uspijeva dobrome romanu, Tolstojevom ili Thomasa Manna, ali najviše ponekad kažu stihovi dobroga pjesnika.”

Tog trenutka sjetio sam se stihova nesretnog Branka Miljkovića –

Hoće li sloboda umeti da peva
kao što su sužnji pevali o njoj

Čitali smo i prepričavali te Brankove stihove kasnih pedesetih godina prošloga stoljeća kad smo već znali da sloboda ne pjeva i ne želi pjevati kao što su nekad sužnji pjevali o njoj. U prigušenim jadikovkama, u krugovima bliskih prijateljstava, jedan smo drugome povjeravali svoja razočaranja tom slobodom koja to nije bila i pitali se hoće li to ikad postati.

Engleska je jedna od rijetkih zemalja u kojoj je angažirano pjesništvo još i u prvome dijelu dvadesetog stoljeća imalo stanovitog utjecaja na formiranje javnoga mišljenja. Poslije pjesama “Španjolska”, “U doba rata” i njima srodnih, Auden je u javnosti stekao epitet “dvorskog pjesnika britanske ljevice” i “proroka nacionalne sudbine”

Senzibilni Branko lomio se između razočaranja i nade. Dijelom je još uspijevao povjerovati u moć poezije, pa u knjizi pjesama, kojoj je 1960. godine dao naslov Poreklo nade, poput fanfara zvuče stihovi “ali jednoga dana… u ljudskom govoru neće biti takvih reči / kojih će se pesme odreći / Poeziju će svi pisati … Nekad samo pesnicima dostupne tajne / biće proglašene svojinom naroda”.

Svega godinu dana kasnije u jedno rano jesensko jutro, veliki pjesnik Branko Miljković nađen je kako obješen visi s jednog stupa na zagrebačkom Ksaveru.

Bilo mu je tek navršenih dvadeset i sedam godina. Netko mi je pričao da je te noći, u terevenki uoči samoubojstva, Branko često mumljao Kranjčevićeve stihove “I umrijeti ti ćeš, kada počneš sam, u ideale svoje sumnjati”.

Upravo sumnja, Branko je to sigurno znao, bila je snaga u njegovoj refleksivnoj poeziji, snaga koju je nezaboravno sažeo u distihu o slobodi koja ne pjeva kao što su sužnji pjevali o njoj. Takva sumnja može dati snagu ne samo poeziji, nego i životu, kad preraste u čvrstu obranu od sirenskog zova varavih ideja i zastava, ali Branku Miljkoviću nažalost nije bila od pomoći. Očigledno je bila jedna od sastavnica, sigurno ne jedina, koja ga je odvela u smrt na Ksaveru.

U istome razgovoru profesor Pusić upozorio me na Wystana Hugha Audena (1907-1973), pjesnika epohe. S mnogo muka i životnih lutanja pjesnički je sjajno uspio prebroditi razočaranja koja su mu ubila aktivističke zanose iz mlađih dana.

Senzibilni Branko lomio se između razočaranja i nade. Dijelom je još uspijevao povjerovati u moć poezije, pa u knjizi pjesama, kojoj je 1960. godine dao naslov Poreklo nade, poput fanfara zvuče stihovi “ali jednoga dana… u ljudskom govoru neće biti takvih reči / kojih će se pesme odreći / Poeziju će svi pisati … Nekad samo pesnicima dostupne tajne / biće proglašene svojinom naroda”

Bio je jedan od zanesenjaka koji su 1936-1938. godine iz cijelog svijeta stizali u Španjolsku da brane demokratsku republiku od najezde fašističkog nasilja i gube glave na prilazima Madridu i na obalama Ebra. U travnju 1937. spjevao je znamenitu pjesmu “Španjolska”, epsku himnu opće vjere u sutrašnjicu. U 108 stihova konfrontirao je sve što je bilo “jučer” sa svime što nastaje “sutra”, ali između toga “jučer” i tog “sutra” postoji “danas” u kojem je misao vodilja “borba” bez koje neće nastati “sutra”.

Engleska je jedna od rijetkih zemalja u kojoj je angažirano pjesništvo još i u prvome dijelu dvadesetog stoljeća imalo stanovitog utjecaja na formiranje javnoga mišljenja. Poslije pjesama “Španjolska”, “U doba rata” i njima srodnih, Auden je u javnosti stekao epitet “dvorskog pjesnika britanske ljevice” i “proroka nacionalne sudbine”.

Iz tog su doba i stihovi “Nasloni svoju snenu glavu, ljubavi” o kojima postoje mišljenja da su najljepša ljubavna lirika dvadesetog stoljeća: “iako vjernost zamire poput raspršenih vibracija ponoćnog sata”, “i sve će biti plaćeno po zloslutnih karata računu”, “iz ove naše noći nijedan šapat, nijedan pogled ni misao, nijedan poljubac nikada neće nestati”.

Od Byronova vremena nijedan engleski pjesnik nije tako brzo postao nacionalno slavljen kao Auden u tridesetim godinama prošloga stoljeća. Međutim, pri samome kraju tog razdoblja nastupila su razočaranja, uzastopno, jedno za drugim.

U ranu jesen 1938. godine britanski premijer Neville Chamberlain dva puta je pošao na noge Hitleru i 29. septembra u Münchenu, zajedno s francuskim premijerom Eduardom Daladierom i talijanskim duceom Benitom Mussolinijem, potpisao je Hitleru carte blanche da proguta demokratsku državu Čehoslovačku.

“Septembar 1, 1939″ smatra se graničnom pjesmom u stvaralaštvu W. H. Audena: do tog datuma postojao je mladi, borbeno angažirani i zapaljivi Auden, poslije tog datuma nastupa smireni, pomalo i rezignirani, u svoje misli duboko uronjeni Auden. U stihovima “Septembar 1, 1939″ ta se oba Audena još isprepliću: nakon početnih razočarenja, dok mu u “valovima gnjeva i straha” na kraju “nečasnog prljavog desetljeća gasne domišljatija nada”, pjesnik u završnim stihovima još želi da bi mu “u poricanju i očajanju” ipak još “potvrdan zasjao plam”

Kad se Chamberlain iz Münchena vratio u London s poklikom da je žrtvujući Čehoslovačku “spasio mir za naše doba”, gomila Londončana ga je dočekala odobravanjem i slavljem. Auden je to doživio kao sramotu svojih sugrađana, ružnu izdaju koju je počinila njegova domovina prepuštajući jednu mirnu i nedužnu zemlju na milost i nemilost osvjedočenom krvniku. U februaru 1939. napisao je u pjesničkom nekrologu W. B. Yeatsu da živimo u vremenu i zemlji “netrpeljivoj prema hrabrima i nevinima” koja “oprašta kukavičluk i svoje poštenje baca pod noge” opasnom silniku.

Početkom 1939. Auden je preselio u New York, s namjerom da se više ne vraća u Englesku ni u Europu, koja mu je ubrzo priredila još jedno razočaranje: sovjetska Rusija, u koju se pouzdao kao ipak nekakvu branu nailazećem fašizmu, paktom Molotov – Ribbentrop od 23. augusta 1939. postala je Hitlerov saveznik! Jedva tjedan dana kasnije počeo je Drugi svjetski rat. Auden je odmah, istoga dana, napisao znamenitu pjesmu “Septembar 1, 1939″ kojom je obilježio raskid sa svojim dotadašnjim konceptom angažirane poezije koja “uzalud popravlja pogreške oboljelog svijeta”.

“Septembar 1, 1939″ smatra se graničnom pjesmom u stvaralaštvu W. H. Audena: do tog datuma postojao je mladi, borbeno angažirani i zapaljivi Auden, poslije tog datuma nastupa smireni, pomalo i rezignirani, u svoje misli duboko uronjeni Auden. U stihovima “Septembar 1, 1939″ ta se oba Audena još isprepliću: nakon početnih razočarenja, dok mu u “valovima gnjeva i straha” na kraju “nečasnog prljavog desetljeća gasne domišljatija nada”, pjesnik u završnim stihovima još želi da bi mu “u poricanju i očajanju” ipak još “potvrdan zasjao plam”.

Već u trodijelnoj poemi “More i zrcalo”, napisanoj 1942-1944. godine, Auden je temeljito iznio svoj novi (reformirani) pjesnički credo. I nadalje, do same smrti 1973. godine, sve ga je zanimalo – davna i bliska povijest, i pojedinac i cijelo društvo, sudbina čovjeka i čovječanstva – ali više ne s potrebom ni nadom da to popravlja, već samo da nad time razmišlja.

Pisci o njegovoj poeziji i životu gotovo jednoglasno zaključuju: bio je veliki pjesnik dvadesetog stoljeća, njegov najlucidniji pjesnički izraz. Prije “Septembra 1, 1939″ plijenio je buntom i poletom, u kasnijim godinama tjerao nas je u smirenu meditaciju.

Ali sam Auden bio je znatno kritičniji prema pjesništvu svojih mlađih dana. Kad je u kasnijim godinama sam sastavljao zbirke svojih pjesama, izostavljao je slavne aktivističke pjesme poput “Španjolske” i njoj odgovarajuće. Izostavio je i “Septembar 1, 1939″, jer je držao da svojim duhom i, posebno, u završnim stihovima, ta pjesma još uvijek odiše nepotrebnom čežnjom za deplasiranim pjesnikovim aktivizmom.

U posljednjoj pjesmi koju je napisao mjesec dana prije smrti 1973. godine, Auden ruje po cjelokupnoj prošlosti civilizacije i pjesmi daje naslov “Arheologija”, a zaključuje stihovima: “Jer ono što nam knjige nazivaju Historijom / nije ništa čime se možemo dičiti / jer djelo je kriminala u nama – ali dobrota je vječna”

Međutim, poslije Audenove smrti, baš te pjesme vraćene su na istaknuta mjesta u izbore i antologije koje su sastavljali novi sastavljači. Joseph Brodsky, koji W. H. Audena ocjenjuje najvećim pjesnikom 20. stoljeća, u svojim izabranim esejima “Less than one” (Penguin Books 1987), pune 52 stranice posvećuje pjesmi “Septembar 1, 1939″, koju pomno analizira, od stiha do stiha.

U posljednjoj pjesmi koju je napisao mjesec dana prije smrti 1973. godine, Auden ruje po cjelokupnoj prošlosti civilizacije i pjesmi daje naslov “Arheologija”, a zaključuje stihovima: “Jer ono što nam knjige nazivaju Historijom / nije ništa čime se možemo dičiti / jer djelo je kriminala u nama – ali dobrota je vječna.”

Potaknut citiranim razgovorom s prof. Eugenom Pusićem, kojeg cijenim kao jednog od mojih intelektualnih uzora, povremeno navraćam nekim pjesmama W. H. Audena, a kad smo Eugenova kćerka Vesna i ja 1993. pokrenuli časopis Erasmus, zamolio sam Luku Paljetka da nam prevede “Septembar 1, 1939″. Njegov prijevod objavljen je u Erasmusu broj 3/1993, a s Lukinom dozvolom donosim ga i na Ajfelovom mostu, paralelno s engleskim originalom.

***

Wystan Hugh Auden

September 1, 1939

I sit in one of the dives
On Fifty-Second Street
Uncertain and afraid
As the clever hopes expire
Of a low dishonest decade:
Waves of anger and fear
Circulate over the bright
And darkened lands of the earth,
Obsessing our private lives;
The unmentionable odour of death
Offends the September night.

Accurate scholarship can
Unearth the whole offence
From Luther until now
That has driven a culture mad,
Find what occurred at Linz,
What huge imago made
A psychopathic god:
I and the public know
What all schoolchildren learn,
Those to whom evil is done
Do evil in return.

Exiled Thucydides knew
All that a speech can say
About Democracy,
And what dictators do,
The elderly rubbish they talk
To an apathetic grave;
Analysed all in his book.
The enlightenment driven away.
The habit-forming pain,
Mismanagement and grief:
We must suffer them all again.

Into this neutral air
Where blind skyscrapers use
Their full height to proclaim
The strength of Collective Man,
Each language pours its vain
Competitive excuse:
But who can live for long
In an euphoric dream;
Out of the mirror they stare,
Imperialism’s face
And the international wrong.

Faces along the bar
Cling to their average day;
The lights must never go out,
The music must always play,
All the conventions conspire
To make this fort assume
The furniture of home;
Lest we should see where we are,
Lost in a haunted wood,
Children afraid of the night
Who have never been happy or good.

The windiest militant trash
Important Persons shout
Is not so crude as our wish:
What mad Nijinsky wrote
About Diaghilev
Is true of the normal heart;
For the error bred in the bone
Of each woman and each man
Craves what it cannot have,
Not universal love
But to be loved alone.

From the conservative dark
Into the ethical life
The dense commuters come,
Repeating their morning vow,
“I will be true to the wife,
I’ll concentrate more on my work”,
And helpless governors wake
To resume their compulsory game:
Who can release them now,
Who can reach the deaf,
Who can speak for the dumb?

All I have is a voice
To undo the folded lie,
The romantic lie in the brain
Of the sensual man-in-the-street
And the lie of Authority
Whose buildings grope the sky:
There is no such thing as the State
And no one exists alone;
Hunger allows no choice
To the citizen or the police;
We must love one another or die.

Defenceless under the night
Our world in stupor lies;
Yet, dotted everywhere,
Ironic points of light
Flasch out wherever the
Just Exchange their messages:
May I, composed like them
Of Eros and of dust,
Beleaguered by the same
Negation and despair,
Show an affirming flame.

***

1. rujan 1939.

Preveo Luko Paljetak

Sjedim u jednoj od krčmi uz čaše
U Pedeset i drugoj ulici
Kolebljiv i uplašen sada
Dok o nečasnom prljavom desetljeću
Gasne mi domišljatija nada:
Valovi gnjeva i straha
Kruže nad svjetlom i moć
Tame nad tlom zemaljskim šire,
Opsjedajući živote naše;
Ogavni zadah smrti
Vrijeđa Rujansku noć.

Istraživanjem pomnim bi se
Iskopati mogle uvrede sve
Od Luthera do naših dana
Koje su razbješnjivale kulturu,
Otkriti što se zbilo u Linzu,*
U što iščahurio
Umobolni se bog:
I ja i javnost znamo ono
Što uče u školi djeca sva,
Da oni kojima zla su nanesena
I sami čine zla.

Prognani Tukidid znáde
Sve što se govorom** reći da
O Demokraciji,
I što diktatori rade,
Starački gluposti zbore
Bešćutnom jednom grobu;
Sve proučeno u njegovoj je knjizi,
Otjerana prosvijećenost sva,
Uprava loša i jad,
Bol koja naviku stvara:
Sve njih nam opet valja snosit sad.

U ovom neutralnom zráku
U koji se tupi neboderi viju
Iskazujući punom visinom
Snagu Kolektivnoga Čovjeka,
Jezici svoje tašto suparničko
Opravdanje liju:
Ali tko može toliko biti živ da
U euforičnom istraje snu;
Iz zrcala ih u koje zure gleda
Lice imperijalizma
I međunarodna krivda.

Licu uz bar
Svakidašnjem svom danu drže se za skut:
Svjetla se ne smiju gasiti nikad,
Glazba se mora stalno čut,
Sve te konvencije zajednički se
Trude da stvore snažan privid
Ugođaja doma;
Da ne bismo shvatili u čemu je stvar,
Da smo izgubljeni u šumi gdje ima sila
Sablasti, kao djeca koja se noći boje,
Koja nikad sretna ni dobra nisu bila.

Najispraznije ratoborne trice
Što ih Značajne Ličnosti viču
Nisu grublje od naših želja:
Ono što ludi Nižinski piše
O Djagiljevu
Vrijedi i za normalno srce;
Jer zabluda što je prirođena zna se
Svakoj ženi i svakom muškarcu
Žudi ono što ne može imat,
Ne univerzalnu ljubav
Nego ljubav tek zá se.

Iz konzervativnog mraka
U moralni život i stanje
Putnici stižu čitavo vrijeme
Ponavljajući svoje jutarnje obećanje:
“Bit ću vjeran svojoj ženi,
Posvetit ću se više svom poslu”,
A bespomoćni se namjesnici bude
Da nastave svoju prinudnu igru:
Tko može ih otpustiti sada,
Tko može utjecati na gluhe,
Tko može naći jezik za nijeme?

Samo glas imam sad
Da srušim laž koja nagomilana vreba,
Romantičnu laž u svijesti
Osjetljivog običnog čovjeka
I laž Vlasti
Čije se zgrade penju do neba:
Nema ništa Državi slično
I nitko ne može opstati sam;
Ne dopušta izbirljivost glad
Građaninu ili policiji;
Voljeti moramo se, ili nam umrijet treba.

Nezaštićen u noći
U mrtvilu leži naš svijet;
Ipak porazbacane svuda
Točkice svjetla podrugljive moći
Blješte na svakom mjestu gdje Pravda
Mijenja njihove poruke:
O kad bih i ja, sastavljen kao i one
Od Erosa i praha,
Opsjednut i sam
Poricanjem i očajanjem
U potvrdan zasjao plam

___

* Linz – grad u kojem je Hitler proveo djetinjstvo
** govorom – poznati Periklov govor na grobu Atenjana palih u ratu

(Prenosimo s portala Miljenka Jergovića).

    •  Pomalo zaboravljeno ali vrlo važno pismo Josipu Bozaniću
    •  Pomalo zaboravljeno ali vrlo važno pismo Josipu Bozaniću
    •  Hrvatska izvire iz ZAVNOH-a
    •  O poslijeratnom Jasenovcu
    •  Posljednji dani logora smrti Jasenovac
    •  Zločinačka svojstva ustaške NDH
    •  O jasenovačkoj ''trostrukosti''
    •  Istina o 27. srpnju 1941.
    •  Istina o Ustanku u Srbu

> Svi tekstovi ovog autora