Plodovi jednostavnosti

Teško je, pogotovo u pisanoj formi, prenijeti široj publici od koje se većina nikad nije izbliza srela s monaškom duhovnošću klauzurnog samostana potrebu  koju osjećam svakih nekoliko mjeseci za bijegom iz vreve svijeta, i svježim poticajima koje moj duh dobiva na Benediktovu vrelu, u Tkonu, na vrhu brda Ćokovac, u samostanu čija sam oblata.

Sedamnaest je godina prošlo od kad sam dala svoje oblatsko obećanje samostanu sv. Kuzme i Damjana da ću kao svjetovna benediktinka u svojoj svakodnevici inspiraciju nalaziti u mudrosti i pravilu našeg duhovnog oca Benedikta.

Većina mojih znanaca, a i fb prijatelja, ne zna za taj dio mog života, a za tim nema ni potrebe, s obzirom na to da je, na kraju krajeva, ”trubljenje pred sobom” i naglašavanje svoje duhovne prakse tamo gdje za to nema ni konteksta ni potrebe, potpuno suprotno monaškoj jednostavnosti a u konačnici i Benediktovu pravilu.

Veliko je bogatstvo moći ući u povremenu klauzuru, ”zatvoriti se” unutar zidina s braćom, dijeliti svakodnevne poslove,  molitvu časova 6 puta dnevno, poštivati satove tišine kada se ne razgovara međusobno, i za to vrijeme posvetiti se slikanju, pisanju, kontemplaciji ili vrtlarenju u samostanskom vrtu.

Skladan, duhovan suživot s ljudima koji bube koje nađu u crkvi i  prostorima u kojima stanuju, skupljaju u kutijicu i opet iznose van u vrt, koji ni jednog kukca nisu namjerno zgazili.

Naravno, imaju komarnike kao i mi svi, i pale lavandu i tamjan da bi otjerali komarce, štite vrt od štetnika biološkim sredstvima koje sami rade u svojoj samostanskoj ljekarni, kao i masti, likere i tinkture od kojih je meni najdraža tinktura žalfije odlična za imunitet, upale grla i zubnog mesa.

Živo se sjećam svoje prve klauzure s njima, kad sam kao još friška oblata, došla na svoje prvo odvajanje od svijeta i upoznavanje monaškog života, njihovog naizmjeničnog ritma molitve i rada. Tada me prior pitao, želim li čuti kako u originalu zvuči  himan ”Slavospjev stvorenja Bogu”? Naravno, pomislila sam na korsku pjesmu ili nešto takvo, s obzirom na to da benediktinska duhovnost datira daleko u 7. stoljeće, vrijeme jedinstva Crkve, a porijeklo vuče iz eremitske, pustinjačke duhovnosti. No, zapravo, mislio je na originalni Slavospjev, ne na naš ljudski prepjev.

Uputio me da u ranu zoru, prije svitanja i prve molitve časa izađem na proplanak kraj šume, uz samostanske zidine, i dobro osluškujem što će se događati od posljednjeg, najdubljeg trenutka noćne tmice do proplamsaja prve sunčeve zrake.

Da slušam tišinu, ono što joj prethodi i slijedi.

Nakon što se ćuk oglasio posljednji put, nastupila je tako duboka tišina, koju je teško pojmiti. Čak je i noćni povjetarac stao, ni šušanj lišća, ništa, ništa se nije čulo (Jer tišina je jezik Boga, rekao bi Rumi, ostalo su naši loši prijevodi).

Činilo mi se jako dugo to razdoblje potpune tišine, no zacijelo nije trajala dulje od minutu-dvije. A onda, zastor noći se razgrnuo, nad otocima zadarskog arhipelaga koji su se preda mnom prostirali kao na dlanu, kroz pukotinu oblaka granulo je sunce, u isti čas zapjevali su kosovi, (kojih oko samostana ima puno, pravo gnjezdilište, zato se i zove Ćokovac, od dijalektalne riječju čok=kos), štiglići, poletjeli bumbari, pčele i leptiri, i oko mene je, nakon one savršene, potpune tišine, Odu radosti svirao najuglazbljeniji orkestar koji sam čula.

Meni, koja sam uvijek najdublji osjećaj sakralnosti imala u prirodi, koja cijeli život živim sa životinjama, nije bilo ljepše liturgije. Poučio me tada prior Jozo, sada duhovnik oblata, kako benediktinsko geslo ”Moli i radi da se u svemu slavi Bog” nipošto ne znači da trebamo dok nešto radimo, stalno zvrndati neke molitve, jer Bogu nije potrebna naša hvala, niti naša apologetika, ne trebamo mu mi da branimo njegovu poziciju i mjesto u svijetu.

”Pomisli ti, kakav bi to Bog bio kojemu bi trebalo da ga ja branim, na što bi spao?”, šeretski će on, pa nastavlja: ”Molitva treba nama, jer sve je oko nas postavljeno i stvoreno tako da Boga slavi samim svojim postojanjem. A mi, koji smo tako žarko željeli upoznati zlo, i izmakli se iz tog stanja nevinog sklada, sada trebamo molitvu da koliko toliko utišamo svoj ego koji misli da je cvijet tu da ga mi uberemo i stavimo u vazu, bez da posadimo novi, da su životinje tu samo da ih iskorištavamo za hranu i kao radnu snagu, a ne da im budemo ono što je Krist nama – pastir dobri koji o njima brine i život svoj za njih daje ako treba. Molitva nama treba, da se, bar donekle možemo dovesti u suzvučje s harmonijom u koju smo uronjeni”.

Bilo je tu i nekih malo zbunjujućih lekcija za novake koji su se željeli okušati u monaškom životu i možda, jednog dana, položiti monaške zavjete. Benediktinski poučak, pa čak i ukor, uvijek je blag, i duhovit, a istovremeno britak.

Dok je mladi novak molio u samostanskom vrtu, oko samostana su se igrala djeca i odjekivao je njihov smijeh i povici. Novak se požalio prioru da se djeca glasno smiju, a njega to ometa u molitvi, i bi li im on išao reći da su kraj samostana pa da se stišaju? A prior će: ”E pa sad, kako ti to zamišljaš? Odakle meni ovlasti da utišavam dječji smijeh? Je li naš Gospodin rekao: ”Pustite dječicu k meni, jer njihovo je Kraljevstvo Nebesko, ili pustite priore i biskupe k meni, njihovo je, pa da ja, veliki i važni monah, sad izađem i zagrmim na djecu: ”Tišina, ovdje se moli!”

Pa se isprsi, zabaci laktove kao puran krila, i počne se gegavo prešetavati ispred zbunjenog novaka govoreći: ”A nu i mene, velikoga monaha, duhovan li sam, djeco – divite mi se!!”

Mladac se pokunjio, i nikad mu više nije palo na pamet slično pitanje.

Klauzura je posebno lijepa, no jednako su lijepi i naši susreti, kada se mi oblati svi skupimo na svetkovine i blagdane, da sa svojom monaškom obitelji proslavimo uz zagrljaje, gozbu, i druženje.

Nas je oblata malo, taman toliko da možemo u bliskom zajedništvu duhovne obitelji s našom monaškom braćom rasti i izgrađivati se. Ima nas različitih, pa i posve različitih političkih uvjerenja, no sve to mora ostati ispred vrata samostana. Jedan je oblat, primjera radi, odvjetnik Željke Markić, a drugi je pročelnik Tomaševićevog ureda. No, da nas prior čuje da politiziramo, proveli bismo se gore od onog novaka kojem su djeca ometala molitvu.

Njih se dvojica u bratskoj ljubavi i ”kubaju” i podbadaju kad smo izvan samostana, kod nekog od otočkih oblata ili prijatelja na večeri, no uvijek s ljubavlju jer ono što nas spaja veće je od svake politike.

Što je pak, želja za pompoznom, javnom molitvom i duhovnošću veća, tim je veća i moja potreba za bijegom od iste, utihom i povlačenjem.

Nadam se da sam bar dijelom uspjela prenijeti razloge moje trajne žeđi za Benediktovim vrelom.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Sarajevo, ljubavi moja
    •  Turbulentna prosvjetarska jesen
    •  U Alsaceu sam učila o ljudskosti, prevladavanju traumi i napretku  
    •  Adieu, mon amie la Rose
    •  Što bismo sve, da hoćemo, mogli naučiti od Baby Lasagne?
    •  Zašto ne vjerujem u pravdu Zorana Milanovića?
    •  Učenici prve i druge klase i inkluzija kao ideološka parola
    •  Sindikalni prosvjedi i rasjedi
    •  Božićno vrijeme u hostelu Arena
    •  Svi božićni egzili

> Svi tekstovi ovog autora