Počivaj nemirno, Teofile, kao što si živio i pisao

Teofil Pančić ostaje u bisernoj ogrlici južnoslavenske pisane riječi, kojoj jer ogrlici nizao i nanizao bezbroj bitnih tekstova – žurnalističkih, književnokritičkih, literarnih. Znali smo se dobro, bio je sudionik našeg FORUMA TOMIZZA Umag – Koper – Trst… Nemiran duh, oštro oko, britak um, drskost, sarkazam, humanizam. Naprosto jedan od najvećih ljudi naših ovdašnjih svekolikih…

Za ovu priliku uzimam posmrtno slovo (bez navođenja autora – dovoljni su navodnici) za Teofilom Pančićem, objavljeno ovih dana u ama baš svim spomena vrijednim novinama i portalima svih ovih ovdašnjih država.

”Piše, međutim, i u Hrvatskoj, za “Jutarnji list” i “Globus”. Pančić je u političkim analizama oštar kritičar srpskog nacionalizma, ali još i pogotovo autoritarnog, velikodržavnog i poslušničkog mentaliteta koji ide pod ruku s vladajućim nacionalizmom. S pozicije koja je jednom nogom u politici a drugom u kulturi, Pančić secira i na komade rastavlja porobljene institucije, lažne kumire tzv. nacionalne kulture, udvorničke umjetnike, satelitsku kič-kulturu koja obigrava oko nacionalizma.

Kao i mnogi pripadnici generacije šezdesetih koja je dovoljno dugo živjela u socijalizmu, Pančić je suzdržan spram mitoloških bubica mlade romantične ljevice. Njegova je politička pozicija, moglo bi se to reći, “euroatlantska”: danas je to gotovo dosadno i nije nimalo šik, ali teško se bilo ne složiti s Pančićem da je upravo ta dosadna normalnost, taj neuzbudljivi vrabac u ruci, upravo ono što poslijeratnoj Srbiji nasušno treba”.

”Pančić je esejistički šibao Miloševića, ali i još pogotovo Vučića. Vučićevu vlast prokazuje kao ono što ona jest: nejunački čopor ražalovanih nacionalista koji je državu i njene institucije porobio u kleptokratski-klijentističko klupko lišeno a ma kakvog ideološkog sadržaja osim metastazirajućeg kiča. Pančić je, međutim, i često ljutiti kritičar pogrešaka Druge Srbije…

Bio je oprezno sumnjičav i prema vojvođanskom autonomaštvu, iako se identitetski dubinski smatrao Panoncem i Vojvođaninom, do te mjere da je u zreloj dobi odlučio napustiti Beograd i odseliti u Novi Sad, grad u kojem dotad ni minute nije živio”.

”Političke eseje Pančić je pisao praktički do kraja: posljednjeg je objavio dvadesetak sati prije smrti. U njima sa silnim entuzijazmom prati studentske nemire koji su buknuli baš u gradu koji je odabrao za život – u Novom Sadu. Aktualni studentski bunt bio je i još jest realizacija onog što je Pančić trideset godina zagovarao, što je trideset godina esejistički poticao. Stoga je dubinska, do neba vapeća nepravda što Pančić nije poživio da svjedoči posljednjem poglavlju”.

”Teofil Pančić je vodio i drugu, usporednu i isprepletenu karijeru koja za Srbiju možda nije važnija od one prve, ali nama u Hrvatskoj jest. To je ona književnog kritičara. Pančić se kao književni kritičar pojavljuje tijekom devedesetih. Nekako u to isto vrijeme u Hrvatskoj se pojavljuje generacija pisaca koji će se u međuvremenu pretvoriti u dominantnu srednju struju hrvatske proze-pisaca kao što su Miljenko Jergović, Ante Tomić, Robert Perišić, Zoran Ferić. Ta je generacija u Hrvatskoj izborila popularnost, čitanost i medijsku vidljivost, no, nije imala u pravom smislu svog kritičara. Većina hrvatskih kritičara bila je (a u neku ruku još i danas jest) formirana na postmodernističkoj prozi, pa je književnost nove “stvarnosne proze” doživljavala kao retradicionalizaciju i pristajanje na diktat tržišta. Hrvatski pisci uglavnom nisu razumjeli vlastite kritičare, a ni ovi njih.

Pančić kao književni kritičar djeluje u Srbiji gdje je, međutim, postmodernistički prozni kanon bio jači… Ono što mu se kao kritičaru sviđa pronalazi u Hrvatskoj. Pišući o hrvatskim prozaicima devedesetih i dvijetisućitih Pančić ispisuje neformalni manifest proze kakvu voli: čitke, izravne, politički osviještene, proze koja želi i ište publiku, ali se tu publiku ne libi šamarati društveno-politički neugodnim. Takvu književnu ideologiju Pančić širi i kritičarskim tekstovima, ali i kroz dugogodišnje članstvo u žiriju NIN-ove nagrade.

Činjenica da je poput kopca bdio nad tom nagradom pomogla dana nekoć najutjecajnija jugoslavenska književna nagrada zadrži važnost do dugo u 21. stoljeće. Pančić puno piše o hrvatskim piscima. Objavljuje čak i cijelu knjigu eseja posvećenu hrvatskim knjigama (“Famoznih 400 kilometara”, 2006). Dijelom zahvaljujući i Pančiću hrvatska proza počinje prelaziti lokalne granice.

Od šezdesetih do osamdesetih bilo je nezamislivo da hrvatska proza bude regionalno cjenjenija od srbijanske. Među njima je – budimo pošteni – razlika bila golema. Od dvijetisućitih se stvari mijenjaju, a Pančić je i kroničar, ali i sutvorac tog preslagivanja. Korak po korak Pančić se pretvara u generacijskog kritičara za hrvatsku prozu ranih dvijetisućitih. Preuzima ulogu tumača i estetskog arbitra jedne književne generacije – onu ulogu koju je za krugovaše 50-ih imao Vlatko Pavletić, a za borhesovce 70-ih Velimir Visković. Od Matoševih beogradskih dana na ovamo prvi put tu ulogu arbitra preuzima kritičar s onu stranu granice – što govori puno i o samom Pančiću, ali i o granici”.

”Pančić je bio rasni novinar. Bio je stroj za pisanje. Činilo se ponekad da mu se život sastoji samo od čitanja i pisanja. Posljednjih godina i doista je bilo tako, jer ga je teška bolest vezala za krevet i stan u novosadskom neboderu. Međutim, nastavio je biti nevjerojatno produktivan, a osobito mu je bilo stalo da stalno ima publicistički domicil u gradu u kojem se intelektualno formirao: taj grad je Zagreb.

U zadnjim tjednima života ispisao je svu silu tekstova za “Jutarnji list” i “Vreme”. S opreznim je ushitom pratio buđenje mlade generacije građana Srbije. Nakon što je trideset pet godina publicistički udarao u betonski zid, nakon što je predugo zagovarao promjenu koja nikako da se dogodi i nakon što je cijeli zreli život proveo u povorkama i demonstracijama Pančić je dočekao da sjeme koje je ustrajno sijao proklija. Pred očima mu se zbivalo ono što je kao prozapadni liberal desetljećima priželjkivao i potpirivao – buđenje srbijanskog građanina. Tako je prokleto nepravedno što raspletu tog buđenja neće svjedočiti svojim vlastitim očima.

Među njegovim djelima izdvajaju se ”Urbani bušmani”, ”Čuvari bengalske vatre”, ”Osobeni znaci” i roman ”39 dana juna”. Bio je i dobitnik brojnih nagrada za novinarsku hrabrost i etiku, uključujući priznanja Dušan Bogavac, Jug Grizelj i Srđan Aleksić. Kao dugogodišnji kolumnist redakcije Vreme, književni kritičar i urednik kulturne rubrike, Pančić je ostavio neizbrisiv trag u novinarstvu. Pisao je i za brojne druge medije, uključujući i naš portal Autograf.

”Odlazak Teofila Pančića prkosi paroli da nema nezamjenljivih. Njegovom smrću Vreme ostaje bez jedinstvene pojave široke erudicije, unikatnog karaktera, nepogrešivog osjećaja za pravednost i bez autora neponovljivog stila. Iako je govorio da se, etnički, uvijek osjećao samo i jedino kao Vojvođanin, Teofil je ostavio trag na prostoru čitave Jugoslavije, zemlje koje tehnički više nema, ali, sigurni smo, cijela danas žali”, poručili su iz njegove redakcije tjednika Vreme.

”Na stranici njegova hrvatskog izdavača Hena com u njegovoj biografiji navedeno je sljedeće: “Od 21. veljače 1976. do 30. prosinca 1991. živio je u (Novom) Zagrebu, u Aleji Viktora Bubnja. Dakle – odrastao je u Zagrebu, ako je ikada odrastao, što je dvojbeno. Majka mu je, za nagradu zbog uspješno završenog 8. razreda OŠ Gustav Krklec, poklonila narančasti pisaći stroj tbm deluxe, proizvođača Iskra iz Bugojna.

Kako iz raznih razloga, uključivo i zbog dijagnoze protanopia 50%, nije uspio postati vozač dugolinijskog međugradskog autobusa ili moćnog šlepera, što mu je bila dječačka želja, postao je pisac opće prakse – što mu je bila druga dječačka želja. Išao u škole, mada neredovito. Služio vojni rok, mada nerado. Nevjenčan, nerazveden, nepušač, neosuđivan.”

Rođen 1965. u Skoplju, djetinjstvo je proveo u Pirotu i Zagrebu, gdje se školovao i započeo novinarsku karijeru. Od ranih devedesetih živio je u Beogradu i Novom Sadu. Bio je poznat po progresivnim, demokratskim i antifašističkim stavovima, a njegov analitički i kritički duh ostavio je dubok utjecaj na novinarstvo i intelektualnu scenu bivše Jugoslavije”.

”I zbilja je teško naći medij na Balkanu (a bome i šire), u kojemu Pančić nije objavio barem jedan svoj tekst o aktualnosti političke stvarnosti, barem jednu književnu kritiku ili naprosto svoj pogled na stvar što ga je u tom trenutku zanimala: a zanimalo ga je sve, svaka trica i kučina popularne kulture i svaki i najmanji pokret u političkoj tektonici zemalja bivše Jugoslavije.

Kao je ”dijete vojnog lica” mladost proveo u više gradova bivše Jugoslavije. Dio djetinjstva proveo je u Pirotu a zatim se preselio u Zagreb koji ga je formirao, gdje se školovao i iz kojega je s početkom rata 1991. morao otići, o čemu svjedoči autobiografska proza ”Aleja Viktora Bubnja” (Ljevak, 2013.)”.

”Objavio je dvadesetak knjiga, uglavnom esejističkih. Kronologija njegovih naslova počinje od ”Urbanih Bušmana” (XX vek, Beograd, 2001.) i ”Čuvara bengalske vatre”, (XX vek, Beograd, 2004.), a završava zbirkom eseja ”Gost iz galaksije” (Hena com, Zagreb 2014.) i dnevničkom prozom nakon rezidencijalnog boravka u Splitu ”39 dana lipnja” (Profil, Zagreb 2014.). Postjugoslavensku književnu scenu obogatio je zbirkom eseja i kritika ”Famoznih 400 kilometara” (V.B.Z. 2007.) u kojoj je pažljivo i uporno bilježio kronologiju hrvatske književne produkcije od kraja 1990-ih”.

”Demagozi, populisti, karijerni lažovi i drugi politički lupeži upravo nas na toj krivini sačekuju i otimaju od nas državu, a smisao, svrhu i način djelovanja njenih institucija izvitoperuju tako da one više ne rade za, nego protiv nas. Ne radi se o nekom apstraktnom konstitucionalnom problemu, nego o nečemu što veoma neposredno i dalekosežno zagađuje, pa i uništava naše živote.

Tamo gde demokratsko-politička pismenost nije baš na zavidnom nivou, ponekad značajan broj ljudi počne da shvata šta se dešava tek kada se zaglibi tako duboko da delovanje uzurpirane države postane neposredno opasno po živote svih građana, čak i onih koji daju sve od sebe da budu lojalni i poslušni uzurpatorima. Srbija je u toj fazi radikalnog srozavanja najkasnije od jesenas, i otuda ovo burno komešanje unutar društvenog tkiva: kao da se najzad probudio instinkt samoodržanja koji je dugo bio držan pod jakim narkoticima.

Kada se dođe do ove tačke, na najtežem su iskušenju ljudi koji profesionalno opslužuju i servisiraju institucije, recimo pripadnici policije i bezbednosnih službi, sudije, tužioci, novinari javnih medijskih servisa, prosvetni radnici… Svako od njih pojedinačno mora da izabere hoće li služiti zakonu i javnom interesu po cenu da bude izložen represalijama podivljalog paradržavnog aparata ili će ostati na mrtvoj straži odmetnutog i odmetnčkog poretka, po cenu potpune ljudske i profesionalne kompromitacije i degradacije.

Sve dok stvari ne ”eskaliraju” – ali one pre ili kasnije nužno eskaliraju jer je mehanizam samouništenja diskretno i nepomerivo ugrađen pod temelje svake tiranije i kleptokratije – mnogi će se uljuljkivati u iluziji da je moguće zadržati udobnu ”srednju poziciju”, sve dok ne dođe trenutak kada balansiranje više nije dovoljno, pa ni moguće”, napisao je.

Teofil je bio najobuhvatniji i najsnažniji slovoslagač naših mladih, do pola tek ispisanih palimpsesta.

”Kad kažem najobuhvatniji, mislim na zahvat Teofilovog pera, koje je ogromnom energijom nanosilo na nas ogromnu količinu oštre, bistre i ironične reke misli, nabujalih pritoka citata, nepoznatih autora i njihovih knjiga, šumova muzičkih referenci i života grada kroz koji protiče. Snažna je ta voda bila, a u njoj bogatstvo svake kapi. Sve složene onde gde treba, u temeljnom iskustvu saznanja koje nije ”okovana svijest u zlatnom izdanju” nego ispisana korica poderane knjige. Poderane od previše čitanja”.

”Upotreba svih mogućih južnoslovenskih reči koje je smatrao prikladnim i najadekvatnijim da njima opiše pojavu, poveže misao ili da ubojito značenje rečenici, otkrivala je ne samo njegovu široku lingvističku geografiju nego i sputanost izražavanja u zabranima nacionalne samosvesti i šovinizma”.

”I na kraju znam da je želeo da dođe do nove slobode, da radikalsko blato opet završi na smetlištu istorije. Ali Teofil bi bio Teofil u svakom sistemu i svuda bi našao ”nuspojave” društva. Zato je on sam po sebi osobeni znak, iza koga ne stoji niko, kao i u Arsenovoj pesmi i istoimenoj zbirki Teofilovih tekstova”.

”Otišlo je “(sretno?) dijete zagrebačkog punka i rock ‘n’ rolla 1980-ih, Jabuke i Lapa, Kulušića i SC-a”, kako je samog sebe definirao Teofil Pančić, novinar čija je smrt zatekla brojne poštovatelje, kojih je imao širom regije”.

”Otkako je počeo pisati, uvijek je bio na strani mira, socijalne i nacionalne jednakosti, protiv brojnih uzastopno smjenjujućih režima, ostajući neovisan i britak. Pisao je u medijima širom regije. Tekstovi su mu osim Vremena  izlazili u Slobodnoj Europi, Jutarnjem listu, Našoj Borbi, Autonomiji, Republici, Globusu, Danima, Sarajevskim sveskama, Dnevniku, Nezavisnima, Vojvodini, Pobjedi, Monitoru i drugdje…”.

A nama Teofil Pančić ostaje, i našoj djeci i djeci naše djece, jedan od očeva koji su stvarali vrijeme u svoje vrijeme i za naše vrijeme i zauvijek: Kranjčević, Matoš, Krleža, Vinaver, Selimović, Kovač… i ini bezbrojni kritičari svog i našeg usuda.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Propadanje mozga, riječ 2024. godine
    •  Slovensko-njemačka inicijativa za Balkan, za EU, za Europu
    •  Kar je Sonce za Luno, to je Rusija za nas
    •  Trumpov trijumf – strah i nada svijeta
    •  Nama nema spasa, mi smo analogna rasa i kraj budućnosti
    •  Od holocena do holokausta
    •  A da konačno poslušamo Habermasa?!
    •  Fašistički kulturocid
    •  Legenda o Joakimu širila se Istrom još za njegova života
    •  1943.: Došla je naša ura

> Svi tekstovi ovog autora