Poklič ZDS oduzeo je legalitet i legitimitet državi i društvu

U prošloj kolumni pisao sam o nasilju nad povijesnom istinom o Domovinskom ratu koje se, dakako, provodi modelom dvostruke konotacije. To spoznajno-simboličko nasilje doživjelo je kulminaciju tijekom srpnja i kolovoza na ulicama Knina prigodom obilježavanja Oluje, na nogometnim utakmicama, Thompsonovim koncertima, propovijedima i javnim objavama klerika, ali i u Saboru.

Poklič ”Za dom – spremni” oduzeo je legalitet i legitimitet državi i društvu, postali smo država-slučaj koja se kocka s ionako krhkim međunarodnim ugledom. Vladajuća koalicija bezumno se zaigrala, a opozicija, nenavikla na akciju, uživa u povezivanju ladanjskog karaktera ljeta s trajnim ladanjskim karakterom njihove političke duše. Opozicije, zapravo nema, ona je na razini metafizičkog entiteta – izmiče osjetilima, a uvjereni smo da je negdje ima. Gdje? To nitko ne zna.

Ivana Marković, zahvaljujući osobnom vrijednosnom zovu i slučajnoj činjenici da pripada drijemežu prepuštenom SDP-u, reagira na ovu društvenu patologiju, prokazujući zloćudnu bit vladajuće koalicije, ali i političku suvišnost pasivnog SDP-a. Ova političarka govori, njezin govor sadrži jeku političkim sadržajem ispražnjenog SDP-a, ali i osobni nemir zbog toga što država i društvo odlaze u pogubnom smjeru.

Jasno joj je da narod koji se, na razini brojeva, nalazi ispod razine statističke greške, ne može preživjeti ovaj udar. Uz Ivanu Marković, aktivna je i Dalija Orešković. Ona, bez odgode i kalkuliranja, na dnevnoj osnovi radi ono što bi trebala raditi glavna opozicijska stranka. Dalija Orešković demonstrira osobnu snagu, ne i snagu političke strukture, njezin glas se čuje, ali neće promijeniti stvari. Za promjenu je potrebna struktura koja želi promjenu.

Dalija želi promjenu, ali ne djeluje na razini strukture, ona je slobodni strijelac u Saboru. Tu je još i Katarina Peović. I to je sve što se tiče kritičkih glasova unutar političkog prostora. Nije HDZ jak zbog toga što je stvarno jak, on je jak zbog nedostatka političkih stranaka koje žele stvarnu promjenu. No to znamo, pa na to ne trebamo trošiti energiju.

U spoznajno-simboličkom ratu nakon Domovinskog rata, a protiv istine o tom ratu, sudjelovali su mnogi. Uporno ponavljam da je povijesna istina nepromjenjiva, ali i da je hrvatski mentalitet i osjećaj za istinu časovit i prevrtljiv.

Hrvatska polako ostaje bez javnih intelektualca čiji je zadatak kritika  postojećeg stanja, a ne apologija vlastodržaca. Ta kritika treba biti radikalna i sustavna.

Vladajuće se kritizira zbog loših politika, a opoziciju zbog toga što ne čini dovoljno da osvoji simpatije birača. Intelektualci nemaju apologetski, nego kritički um, oni ne pripadaju političkoj stranci, već istini uma. Ono što spoznaju kao istinu, dužni su jasno izreći. Istina obvezuje.

Politički i religijski stavovi nisu istine nego korisnosti. Za religiju je korisno da ima poslušne vjernike, a za političke stranke je korisno da ima stranačke poslušnike. Intelektualac je, naprotiv, zaljubljenik u um, on nema dodatnih obilježja; režimski intelektualci su zaljubljenici u karijeru, njih um ne zanima, njega su se odrekli. Prvih ima malo, drugih ima previše. I to je usud našeg doba.

Ne mislim ništa dobro o režimskim intelektualcima, oni, skrbeći o sebi i vlastitoj karijeri, rade ono što od njih očekuje vladajuća garnitura. To se zbiva i danas kada, nakon što su do prije tjedan dana gorljivo trasirali staze za spoznajno-simbolički poraz vojnih legalnih postrojbi iz Domovinskog rata, a sve kako bi udovoljili Plenkovićevoj želji da, zbog globalnog pomaka političkih preferencija prema desnici, naš moralno i emocionalno obnevidjeli premijer oportuno odjene još jednu uniformu – nacionalističku, sada ti isti režimski intelektualci ustaju protiv ustaštva.

Dakle, neoustaštvo dvostrukih konotacija ih ne zabrinjava, ali ih zato zabrinjava ustaštvo. Ove karijerne režimlije, kako to kod nas redovito biva, nisu dorasle eksperimentu puštenom u javnost. Uzeli su, naime, u obzir samo jednu varijablu – vlastitu želju, ne i čitav lanac događaja koji neminovno nastaje iz jednog takvog nepromišljenog eksperimenta.

Eksperiment im se oteo kontroli, neka se sada nose sa svim posljedicama – i HAZU s onim grotesknim pamfletom o hrvatskom povijesnog grbu, ali i braniteljske udruge koje su navijački (navijanje je, razumije se, aktivnost jedne varijable) pristajale uz Plenkovićev model nehumanog preseljenja istine o Domovinskom ratu u zaborav, kako bi Plenković nesmetano izgradio pozornicu na kojoj ćemo, kao društvo, zadivljeno gledati svu raskoš dvostruke konotacije.

Kada istinu svodite na laž, moral na nemoral, mirotvorstvo na huškanje, ne radi se o dvostrukim konotacijama, riječ je o nasilju.

U tom nasilju su sudjelovali mnogi – od klerika bez vjere do karijernih intelektualaca bez ideje. Ako postoji netko tko je uistinu iznenađen time što je upotreba ustaških simbola dovela do manifestacije ustaštva i razvoja ustaške svijesti, taj je pukim evolucijskim hirom zalutao u ljudski rod. Sve što se sada događa, moralo se dogoditi.

Plenković se ne bori protiv ustaštva zbog toga što mu ono smeta, da mu ono uistinu smeta, ne bi Jandrokovića poslao na brzi tečaj dirigiranja pjevačima ustaškog pokliča u Saboru – njemu smeta mogućnost da pokrenuti proces ne završi s njegovom smjenom, a tada mu slijedi sudbina Ive Sanadera: bit će odbačen.

Ako se to dogodi, njegov odnos s institucijama neće počivati na sadašnjem modelu – ”znate tko vas plaća i što trebate raditi”, nego na jednom drugom, manje prozaičnom modelu. To je model zakašnjele pravde koja nastupa kao iživljavanje nad bivšim tiraninom.

Institucije su lojalne sadašnjem poslodavcu, prošlog preziru zato što im prezir služi kao zamjena za moral. Sve ono što su trebale raditi dok je bivši poslodavac bio u punoj snazi, a nisu radile, kada poslodavac onemoća, institucije tada rade bez milosti. Milost je rezervirana za sadašnjeg poslodavca, bivšem je namijenjena osveta, odmazda i zakašnjela pravda u najdrastičnijoj formi. Tako funkcionira korumpirano društvo. Pričekajmo malo.

O braniteljskim udrugama ne treba trošiti riječi, one su režimski kondenzat. Pravi branitelji brane čast, lažni se udružuju kako bi sačuvali stranačku korupciju.

Demokracija je jača od oružja i rata, ona nastupa nakon rata. Slobodno društvo iznosi istinu o ratu, braniteljima i udruženim kondenzatima stranačke korupcije. To ne znaju ove stranačke udruge koje sada brane Plenkovića i njegov koncept dvostruke konotacije, dok istovremeno ustaju protiv Fališa u Šibeniku. Fališ je mjesto demokracije, braniteljske udruge demokracija ugrožava.

Demokracija je govor slobode, braniteljske udruge znaju, kako to Plenković kaže, ”tko ih plaća”. Plaća ih Juda da bi bile Jude. Vidimo se na Fališu!

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Nacionalizam prostituira naciju, Boga i čovjeka
    •  Ne, nismo se osamostalili, mi smo se ubili
    •  Molitelji Uzinića promatraju kao anacionalnu komunjaru
    •  Dino nas je naučio što su ljubav, empatija i solidarnost
    •  Hipodrom je bio koncert nove Plenkovićeve prošlosti
    •  Mi državu neprestano bacamo na povijesno smetlište
    •  Hrvatski tjednik je zapravo dnevnički zapis duše oikofoba
    •  Mene ne čudi da je vojnik s Pantovčaka dvostruki ubojica
    •  Deklaracija JAZU o povijesnom hrvatskom grbu
    •  Stepinac sublimira uzaludno kršćanstvo, hrvatstvo straha

> Svi tekstovi ovog autora