Pomogao im je otvoriti oči

U devedeset i petoj godini života umro je 31. siječnja o.g. u Berlinu šesti poslijeratni njemački predsjednik Richard von Weizsäcker (1920.-2015.), kojega se u cijelom svijetu pamti po ocjeni da je kraj Drugog svjetskog rata bio i dan oslobođenja Nijemaca od nacizma.

 

O ”oslobođenju od nacizma” govorili su, dakako, i prije Weizsäckera umjetnici poput Heinricha Bölla i Güntera Grassa, političari poput Willyja Brandta (SPD) i Helmuta Köhla (CDU), pa ipak tek je Weizsäckerov govor doživljen kao oslobađajuća istina koja je dirnula u dušu Nijemaca, a svijet pokrenula da drugim očima gleda na poslijeratnu Njemačku.

O ”oslobođenju od nacizma” govorili su, dakako, i prije Weizsäckera umjetnici poput Heinricha Bölla i Güntera Grassa, političari poput Willy Brandta (SPD) i Helmuta Köhla (CDU), pa ipak tek je Weizsäckerov govor doživljen kao oslobađajuća istina koja je dirnula u dušu Nijemaca, a svijet pokrenula da drugim očima gleda na poslijeratnu Njemačku

 

Zato proteklih tjedana i nije bilo ozbiljnijeg medija u svijetu a da nije podsjetio barem na dvije ključne rečenice iz njegova govora u Bundestagu 8. svibnja 1985. godine: “Osmi svibanj je bio dan oslobođenja. On nas je sve oslobodio od neljudskog sustava nacional-socijalističke nasilne vladavine“.

 

Dakako, to što je Weizsäckerova poruka tako snažno odjeknula i u svijetu bilo je povezano s tim da je izrečena u Bundestagu pred diplomatskim korom i mikrofonima svjetske javnosti, te da je izgovorena baš u vrijeme “change of wind“, uzlazne faze detanta i u okolnostima da su se i u bivšem SSSR-u upravo rađale i “perestrojka“ i “glasnost“.

 

Ali, to što je Weizsäckerova poruka tako snažno odjeknula među Nijemcima povezano je s tim da ju je izgovorio bivši kapetan Wehrmachta i konzervativni njemački predsjednik plemićkog podrijetla, čiji je otac u vrijeme njemačkog ministra inostranih poslova Joachima von Ribbentropa promaknut čak u državnog tajnika (1938.-1943.), da bi od 1943. pa sve do kraja rata bio i diplomat pri Svetoj stolici. Zbog svega toga je i bio osuđen na sedam godina zatvora u Nürnbergu.

 

To što je tako krupnu istinu izgovorio plemić, a ne nečiji vanbračni sin poput Willyja Brandta, čovjek rođen u jednom dvorcu u Stuttgartu, k tomu i gradonačelnik Berlina (1980.-1983.), a povrh svega sin visokog službenika u Hitlerovom aparatu, koji je pravomoćno kažnjen, davalo je Weizsäckerovoj ocjeni dodatnu težinu. Svi u Njemačkoj su znali da je bio, kao i brat mu, od prvog dana vojnik Wehrmachta u ratu u Poljskoj, te da je već 2. rujna 1939., drugog dana Drugog svjetskog rata držao u naručju mrtvo tijelo svoga brata.

 

Bio je i brat uglednog filozofa i fizičara, izuzetno kultiviran čovjek i vrstan pravnik, pa je ispunjavao sve preduvjete za “idealnog predsjednika“ kojemu se vjeruje. I povjerovalo mu se kad je kazao: “Osmi svibanj je bio dan oslobođenja. On nas je sve oslobodio od neljudskog sustava nacional-socijalističke nasilne vladavine.“

 

Šesti njemački predsjednik Richard von Weizsäcker, zvan od milja i ”Srebreni uvojak”, bio je doista općeuvažavani i svenjemački predsjednik u dva mandata (1984.-1989.-1994.), dakle i u danima mirnog ponovnog ujedinjenja Njemačke 3. listopada 1990. godine. Utoliko je bio i ”predsjednik ujedinitelj“, ma koliko uloga saveznog predsjednika po Ustavu (koji se zove Temeljni zakonik – “Grundgesetz“) bila više protokolarne nego izvršno-političke naravi.

”Mladi nisu odgovorni za to što se tada događalo“, precizirao je pokojni predsjednik 8. svibnja 1985., “ali jesu odgovorni za to što se iz toga napravi u povijesti“. Iz ovoga govora još snažnije odjekuju opomene: “Tko pred prošlošću zatvara oči, biva slijep za sadašnjost“ i “Ne smijemo 8. svibanj 1945. odvojiti od 30. siječnja 1933.“

 

Nisu ga voljeli samo notorni nacisti upravo zbog toga što je ”dan kapitulacije“ Hitlerovog Trećeg Rajha nazvao “danom oslobođenja” od nacizma. Ma koliko pamćen po brojnim kultiviranim istupima, ušao je u političku povijest Njemačke i svijeta “najboljim govorom njegova života“, kakvim se u međuvremenu nametnuo njegov govor u Bundestagu od 8. svibnja 1985.

 

Uostalom, ova ocjena potječe od eksperta za jezike i retorička pitanja Josefa Kleina koji tvrdi da nitko prije von Weizsäckera nije tako jezgrovito izrazio ono “što većina Nijemaca misli i osjeća o 8. svibnju 1945.” Po njemu taj Weizsäckerov govor sadrži, kao malo koji drugi, “toliko iskrene empatije za različite skupine: za žrtve holokausta, ali i za patnje žena, za njemačke vojnike i izgnanike iz njihovih domovina“.

 

Gledano i ljudski i historijski ovaj je govor jedinstven, jer je “odustao od patetike“, jer mu nije ni stalo do prigodničarskih govorenja. Von Weizsäcker je “htio pogledati istini u oči“, pa je “argumentirao mudro i angažirano, ali istovremeno trijezno i ozbiljno“, Kleinovo je mišljenje.

 

Richard von Weizsäcker je bio predsjednik SR Njemačke i kad sam – igrom povijesnih silnica – bio posljednji jugoslavenski attache za kulturu (1991.-1992.), pa potom i bosanskohercegovački diplomata u Bonnu i u Berlinu (1993-1994). U diplomatskom koru govorili smo o njemu uvijek s respektom. Posrnuvši duboko u ”smeđu močvaru“,  bilo je dominantno mišljenje među diplomatama, SR Njemačka je  – poslije “oslobođenja od nacizma“  – jednostavno imala sreće s predsjednicima i kancelarima, pa se opravljala brže nego što se smjelo nadati.

 

Toliko uspješno da je od “bolesnog društva”, posebice za predsjednikovanja Richarda von Weizsäckera, postajalo “zdravo društvo“, govoreći rječnikom Ericha Fromma. Dakako, nije slučajno što je SR Njemačka nedavno doživjela i da ju potomak preživjelih u holokaustu, glavni urednik Židovskih novina dr. Rafael Seligmann predloži za Nobelovu nagradu za mir.

 

Dakako, za to što se i osobno već 20 godina bavim ”kritičkim nadvladavanjem prošlosti“ po uzoru na Nijemce nije zaslužan samo ”Srebreni uvojak“, ali jest mi izravno pomogao njegov “govor koji je ušao u povijest“ da razumijem koliko je važan čestit govor o tamnim stranama u vlastitoj povijesti, posebice u radu s mladima.

 

”Mladi nisu odgovorni za to što se tada događalo“, precizirao je pokojni predsjednik 8. svibnja 1985., “ali jesu odgovorni za to što se iz toga napravi u povijesti“. Iz ovoga govora još snažnije odjekuju opomene: “Tko pred prošlošću zatvara oči, biva slijep za sadašnjost“ i “Ne smijemo 8. svibanj 1945. odvojiti od 30. siječnja 1933.“ Dakako, riječ je o datumima koji govore o kraju i o početku Hitlerove strahovlade.

Temeljem Weizsäckerovih opomena ne bi ni itko od Hrvata smio govoriti o Bleiburgu, a da se prije toga nije prisjetio s pijetetom i sviju žrtava u sustavu logora smrti Jasenovac. I još nešto – ne smiju se odgađati dekonstrukcije vlastitog nacizma, jer je to najprezriviji sustav u ljudskoj povijesti

 

Temeljem Weizsäckerovih opomena ne bi ni itko od Hrvata smio govoriti o Bleiburgu, a da se prije toga nije prisjetio s pijetetom i sviju žrtava u sustavu logora smrti Jasenovac. I još nešto – ne smiju se odgađati dekonstrukcije vlastitog nacizma, jer je to najprezriviji sustav u ljudskoj povijesti.

 

Svejedno je, pri tomu, gdje su nam u ratovima 20. stoljeća bili djedovi i očevi, stričevi i ujaci…

 

Naravno, nužno je dekonstruirati i ideologijske matrice lijevog totalitarizma, jer je i on ”neprijatelj otvorenog društva“, te i svim njegovim žrtvama odati posljednji pomen! O ovomu nekom drugom prigodom.

 

I Hrvatima i drugim narodima bivše Jugoslavije tek predstoji mukorpan proces samooslobađanja od iluzija fašizma i nacizma, od viktimizacija i viktimo trans-agresija, od prokletstva kulture selektivnog sjećanja. U tomu im moraju pomagati akademske i vjerske zajednice, mediji i politički lideri. Ili im makar ne smiju više odmagati da se konačno zapute – baš po uzoru na Nijemce – na put samooslobođenja od svih totalitarizama. U tomu bi itekako mogle pomoći i opomene i poruke pokojnog Richarda von Weizsäckera.

 

    •  S ''instinktivnim Europljanima'' još Europa ni propala
    •  Zašto mi imponira šarena Njemačka?
    •  Nepodnošljiva lakoća normalnosti
    •  Novi Nijemci
    •  Kad Merkelova pomiluje!
    •  GREXIT – bolje prije, nego poslije?
    •  Bošnjaci i Srbi kao Armenci i Turci
    •  Srebrenica i kultura laži
    •  Licemjerje i Srebrenica
    •  Hrvatska enciklopedija BiH

> Svi tekstovi ovog autora