Postati prazničan drukčije

Prošlog je utorka bila božićna večer, a danas je zadnji dan ove godine. Praznik koji zahtijeva prazničke tonove. A oni mogu biti samo osobni, jer jednostavno je nemoguće praznovati neosobno.

 

Tko besmislice svog života mnoge / pospremljene u sebe,  zahvalno u simbol pretvori / potjerat će / iz palače bundžije / i postati prazničan drukčije… (R. M. Rilke). Postati drukčije prazničnima poželimo krajem godine, dok radimo planove o tome što ćemo novoga učiniti od 1. siječnja. Kako drukčije živjeti, smršavjeti ili se udebljati, počet vježbati ili trčati, napustiti partnera ili se još jače s njime povezati… Početkom siječnja su fitnes centri, centri za vježbanje joge i ostala vježbališta prepuni. Na rasprodajama prvo nestane sportska oprema. Jer, odsad ćemo stvarno početi raditi drukčije, zdravije, više se brinuti za sebe…

 

Već se u veljači u fitnes centrima, centrima za vježbanje joge i ostalim vježbalištima primjećuje osipanje. Ljudi upadnu u stare kolotečine i uobičajen način življenja. Samo rijetki uspijevaju istinski krenuti drugim putem.

Ne želim redovnički život, iako sam kao djevojčica sanjarila o tome da ću biti časna sestra, ha, ha… Posljednjih godina, više puta, po samoću i tišinu odem u neki samostan (ljudi su u samostanu: “pletači tišine. Od jezika stvaraju košare zlatne tišine”, Babin). U samostanu mi osim torbe pune knjiga drugo i ne treba. A među knjigama je obavezan Bobin, jer u samostanu je tamno, a ja ljubim svjetlost, pa si zapalim svijeću iz knjige

 

Promatram, unatrag, svoje načine praznovanja stare godine i toga tko sam. Mijenjam se, a mijenja se i moj identitet. Više nisam ono što sam bila prije nekoliko godina, i što ću biti nakon nekog vremena. Znam i ne znam tko sam. Samo znam da idem. Najradije bih oko vrata objesila onakvu ploču kakve su, poslije Drugog svjetskog rata, omladinci postavljali uz gradilišta cesta koje su gradili s omladinskim radnim brigadama, s entuzijazmom i vjerom u zajedništvo bratstva i jedinstva. Ponosno su kopali i rovali po blatu, jer su znali da će sagraditi cestu. Na tabli je pisalo: U IZGRADNJI.

 

I ja sam u izgradnji. Već sam mnogo prekopala… “Protjerala iz palače bundžije.” No ostala je još gomila stvari i smeća koje će trebati očistiti.

 

“Jurcaš od zablude do zablude, do konačne istine”, uzvikujem zajedno s voljenim Christianom Bobinom*, koji mi je pratilac u ovi prazničnim tjednima, u kojima želim postati praznično drukčijom. Želio je biti odabranim, da s njime uživam u prazničnoj samoći u punoći. I s još jednim, jedinstvenim i velikim. S Antonijem Porchijom**, Glasovi. Uranjam u njegove rečenice, iz kojih si gradim čamčiće i s njima plovim po putu s oznakom U IZGRADNJI.

 

Bobin je napisao bezbroj rečenica, stotinu knjiga. Kaže da je to sasvim jednostavno: “Pisati nije nimalo komplicirano, dovoljno je da tome posvetite svaki trenutak svog života.”

 

Porchia (1885. – 1968.) je napisao malo rečenica. Kako svjedoči njegov bliski prijatelj, kipar Libero Badii, tek po četiri, pet godišnje. Glasovi (Voces, 1943.) jedina su knjiga tog potpunog samotnjaka. Poetska esencija spoznaje potpunosti trenutka. Prepoznavanje svoje ceste, koja se lijepi na blato ispod natpisa U IZGRADNJI.

 

“Samo tamo, gdje mogu biti sav, osjećam da je sve. I sve vrijeme mogu biti ni u čemu. I, ponekad, ni u svemu ne mogu biti sav.”

 

Obojica samotnjaci, Bobin i Porchia. Obojica zaljubljena u Ljepotu. Bobin s pisanjem slika mira u duši. Porchia je imao mir, kaže kipar Badii: “Od njega nikada nisam čuo gorkih riječi, a trpio je više od većine. Ali svaki je udarac, nakon godina meditacije, postajao kratkom rečenicom mudrosti (…) Porchia je imao mir. Platio ga je svojom osamljenošću, redovničkim životom, to je bilo njegovo bogatstvo.”

Poslije obavljene novogodišnje inventure neko vrijeme duboko dišem i mirujem. Potpuno. Nakon nekog vremena u ruke uzimam kalendar sljedeće godine i upišem najvažnije datume: rođendane za život i za vječnost, a drago mi je imenovati datume smrti. Događaje koji su već dogovoreni. Literarne večeri koje vodim, posjete knjižnicama i školama, kojih je sada, kad sam u mirovini, svake godine sve više

 

Ne želim redovnički život, iako sam kao djevojčica sanjarila o tome da ću biti časna sestra, ha, ha… Posljednjih godina, više puta, po samoću i tišinu odem u neki samostan (ljudi su u samostanu: “pletači tišine. Od jezika stvaraju košare zlatne tišine”, Babin). U samostanu mi osim torbe pune knjiga drugo i ne treba. A među knjigama je obavezan Bobin, jer u samostanu je tamno, a ja ljubim svjetlost, pa si zapalim svijeću iz knjige. “Knjige su drugi dušin dom. Kada prema zidu odgurneš papirnata okna tad u prostor, sa svih strana, sune svjetlost.” I u posjet dođu anđeli.

 

Neću redovnički život, ali želim redovničku samoću. Katkad, za praznike. Znam da ću noćas, u sjaju svijeća, disati mirno i raditi osobnu inventuru. Moj stalni novogodišnji obred, u jednini ili dvojini. Jer više od četverih očiju ne mogu ostvariti praznovanje drukčijim. Ako ih je više, tada zastru jedno oko. Ono koje gleda u sebe, u me. Drugo gleda van, u svijet, ono je svakodnevno otvoreno,  zato ga drukčije praznovanje pokušava zanemariti i gledati onim okom koje gleda unutra. Inventura je samo jednoočni posao.

 

Doma – dvije sobe dalje spava, godine 2014., moja stogodišnja majka, za koju se brinem — ostvarim si prostor tišine i putujem kroz prošlu godinu da bih ga na kraju zagrlila sa zahvalnošću i zapečatila u sjećanja. Pomaže mi kalendar u koji zapisujem važne stvari: rođendane svojih najdražih, datume smrti onih koji su me sudbonosno dirnuli. I događaje – najveće crvenom, važne zelenom, obavezne kemijskom, svakidašnje olovkom. Kad listam po kalendaru, pomilujem svaki dan, pomislim na ljude s njim povezane, na svoje još uvijek zapamćene osjećaje… Drag posao, koji poznaje i bolne tonove. Ali sve to nadilazi strast prema Životu, bitnoj sili u vrijeme građenja.

 

“Samo je jedan život, i taj je beskrajan.” (Bobin)

 

Poslije obavljene novogodišnje inventure neko vrijeme duboko dišem i mirujem. Potpuno. Nakon nekog vremena u ruke uzimam kalendar sljedeće godine i upišem najvažnije datume: rođendane za život i za vječnost, a drago mi je imenovati datume smrti. Događaje koji su već dogovoreni. Literarne večeri koje vodim, posjete knjižnicama i školama, kojih je sada, kad sam u mirovini, svake godine sve više. Ali zato je sve manje događaja kojih su bili puni kalendari prije dvadeset, dvije…

 

Gasi se svjetlo oka koje gleda prema van. Nekada sam praznovala u udaljenim krajevima, usred zime, uz toplo more, u kratkim rukavima, s ponoćnim vjetrićem na golim rukama i začuđenih, širom otvorenih očiju. Sada drukčije putujem. S ništa manje osupnutosti i čuđenja, s ništa manje oba osjećaja.

 

Da, mogu odgovoriti. Kao Antonio Porchia: “Kada me pozove neki glas, odgovorim mu, ali prije odgovorim sebi.” Tako postajem praznično drukčijom.

 

_______________________

 

* Francuski pisac i pjesnik (r. 1951. godine)

** Argentinski pjesnik rođen u Italiji (1885. Kalabrija – 1968. Buenos Aires)

 

    •  Moramo živjeti drugačije
    •  Ne treba!
    •  Vrt - vrata novog svijeta
    •  Moja učiteljica - SMRT
    •  Hvalospjev učiteljima
    •  Proljetno čišćenje
    •  O mutirajućoj generaciji
    •  Živjele razlike!
    •  Maska ili ono ispod nje?
    •  Ljevičarske litanije

> Svi tekstovi ovog autora