Postkapitalizam je i protiv muzeja (2)

Nema ni potrebe, a ni argumenata koji bi poduprli uvjerenje da je pravda ikada bila vladajući kriterij profita naspram kvalitete, ali obezvrijediti istinu, rad, pravdu, rad i inzistirati na prioritetu pukog financijalnog uspjeha je dalekosežna pogreška.

Temeljne vrijednosti su manje-više univerzalne, ali ih se može manipulirati. U globalnoj politici ekvivalent fascinacije profitom je ambicija svjetske hegemonije. Ovo posljednje je zapravo izravno glupav i štetan projekt, posve nepotreban u uvjetima sve manjeg planeta i sve nužnije solidarnog svijeta. To je jedina globalizacija koja je opravdana i neophodna.

Suvremeno društvo već je otuđeno nesigurnošću, nemirom, nelagodom, frustracijom i posljedičnim bijegom od stvarnosti. Imamo simptome kolektivne neuroze, rascjep između neviđene brige za ljudska prava i njihova istovremenog derogiranja, između brige za obespravljene i manjine do sve tješnjeg prostora osobnih sloboda sve nemilosrdnije tiranije nad manjinama.

Sa stotinjak milijuna izbjeglica i raseljenih osoba, svijet postaje ružno i opasno mjesto.

I, da konačno spomenemo muzeje, ne čini li vam se da ih rijetko spominju. Kad to učine, a ima dobrih muzeja, prepoznat ćete lako politički narativ ispod naizgled isključive humane plemenitosti. 

Muzeji nikad nisu bili samostalni i neovisni u svojem političkom stavu, tj. o istini da baš vlade njihovih zajednica sudjeluju us planetarnoj agoniji.

U scenariju kojjim svjetska politika rezultira humanom katastrofom, muzeji ne mogu (valjda i ne znaju), a sigurno ne smiju otvoreno govoriti uz, recimo, pomoć neovisne, objektivne znanosti.

I kultura i znanost imaju točno toliko slobode da se kreću u okvirima koji su prešutno stvoreni. Nekad povjesničar umjetnosti, – ne mogu se načuditi koliko je, primjerice, suvremena umjetnost mitom bezuvjetne originalnosti, individualizma i samoisključivanja iz stvarnosti, dio svjetske zavjere umjesto da bude dio savjseti svijeta. Dominantna politika određuje i upravlja stručnim karijerama. Svim. Suptilno i nemislosrdno.

Od znanosti do umjetnosti, od medicine do fizike…

Mi na Zapadu znamo da nema slučajnih, nepredvidivih i politički mušičavih direktora i odgovornih kustosa. Demokracija se iscrpljuje na tome da se smiju dogoditi, da neobjašnjivo gube mandate i podršku i da neće biti izgnani ili zatvoreni.

Nekad su veliki kapitalisti bili presretni da svoju besmrtnost utvrde doniranjem zbirki muzejima i imenom na mramornoj ploči u auli muzeja. Onda su američki korporativni oligarski ”baruni pljačkaši” otkrili da uz izbjegnuti porez pretvoren u zbirku, mogu od države dobiti i besplatnu zgradu za svoj vlastiti muzej. Praksa se proširila i u Europu.

Danas i u Europi donacije čine još samo poneki benevolentni građani. Američki su muzeji svi ionako privatni i ovo ih se svjedočanstvo tiče samo kao tekuća sudbina struke.

Europa, koja još uvijek ima pretežno javne muzeje, će se morati mučno odricati svoje javne usluge u nuđenju društveno formiranog, odgovornog znanja za razvoj i blagostanje. Muzej je, uz sav trud struke i kulture općenito, postao plijen ili vlastite loše tradicije (kao dossadno znanstveno mjesto), poprište nečijeg ega ili zabavište, atrakcija kojem je cilj da zarađuje novac. Ta opasnost koji mnogi još ne vide uzrokom je ovog, vjerojatno dosadnog svjedočanstva iz struke kako ga, evo, prenosim.

Utvrdili smo da moderna ekonomija nije egzaktna znanost i da su svi modeli koji zaobilaze osnovnu humanističku etiku osuđeni na skupi neuspjeh. Bez moraliziranja, čini se da se nedjela plaćaju.

Svijet globalnih korporacija i svijet megafinancija namjerno stvara kaos, poput tranzicije u nekim zemljama ili rata u drugima; loviti veliki plijen za njih znači podvrgnuti svijet u potpunosti njihovoj kontroli. To se radi sijanjem razdora i stvaranjem pomutnje.

Građane pak treba kontrolirati strahom i nesigurnošću, rasapom temeljnih tradicijskih oslonaca koje je građanska praksa pretvorila u svoje slobode i upravljiv svijet.

Svijet koji nas je zapao, najlicemjerniji je u ljudskoj historiji pa tako muzeji, proposat kvalitetne javne memorije nije naizgled najveći problem.

U ime ljudskih prava, i ženskih prava vode se i ratovi, postoje i ženski pa čak i rodni studiji ali ostaje problem da se u Europskom parlamentu izglasa zakon koji sve gospodarske subjekte obavezuje da ženama daju istu plaću kad rade isti posao koji rade muškarci (!?).

Naravno, svaki korumpirani, nevjerodostojni sustav će sigurno propasti, ali, opet primjera radi, dobit je uvijek privatna, a gubici se u pravilu socijaliziraju.

Građani su izmanipulirani da vjeruju da su svjedoci prirodnog procesa socijalnog darvinizma. Takozvana neoliberalna ekonomija ciničan je eufemizam za opscenu prijevaru. Svaki slobodno misleći pojedinac može primijetiti da je to postalo moguće tek kada je totalni kapitalizam postupno ukinuo ideologije zamijenivši ih, ne tradicionalnim, evoluiranim kapitalizmom, nego njegovim štetnim devijantnim oblicima svemoći novca u vlasništvu šačice pojedinaca (i krinkom mnoštva: što kompanija, a što anonimnih dioničara).

Opsesivnim fokusiranjem na neprestano povećanje profita stvorili su eru Velike pohlepe. Od prethodnih epoha razlikuje se po nemilosrdnoj isključivosti i bezalternativnosti. A, s kulturom (njenom memorijom i i uvjerljivošću i upotrebi njenih nataloženih iskustava) sve počinje i završava.

Globalizacija nam je prijetila akulturacijom koju su dobro upućeni zvali amerikanizacijom, a onda se pred nama pokazalo da je riječ o političkom i ekonomskom projektu.

Pokazalo se da može biti i gore: da je riječ o diskulturaciji, od-kulturivanju jer jedino tada kultura može neometano biti samo roba. Predmet zarađivanja. Konvencionalne ustanove javne memorije koje su u srcu tog procesa su nemoćne.

(Ovaj tekst, u dva dijela, je trostruko uvećano, reinterpretirano potpoglavlje Post-capitalism is against museums, too iz knjige Public memory in a deluded society: Notes of a lecturer dostupne na https://icofom.mini.icom.museum/wp- content/uploads/sites/18/2022/11/2022_tomislav_sola_public_memory.pdf, kao i na https://www.mnemosophy.com/the-vault)

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Postkapitalizam je i protiv muzeja (1)
    •  Javna memorija omogućuje razumijevanje svijeta (2)
    •  Javna memorija omogućuje razumijevanje svijeta (1)
    •  Dobro je znati u čije ime govorimo
    •  Važno je znati gdje smo
    •  ''Teorije zavjere'' proizlaze iz paradoksa
    •  Optužba za teorije zavjere – lak način diskreditiranja
    •  Amaterizam se tumači kao demokratska sloboda
    •  Posrnuli svijet ili zanijekano, dezavuirano društvo
    •  Važnost dobro izabranog uvida

> Svi tekstovi ovog autora