novinarstvo s potpisom
Puna sam dva dana proveo prateći nastupe predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović po mojoj (Varaždinskoj) županiji, bio, između ostalog, i svjedokom njezine zbunjenosti kad joj je utrčalo pitanje s četiri tone lososa.
I koliko god da nema puno stvari oko kojih bi se Kolinda G-K i ja složili, nije mi bio cilj nešto je napadati; pisao sam objektivne izvještaje – jer, napokon, novinar sam, valjda to podrazumijeva neku svoju etiku.
A mogao sam i ja nju hvatati za riječ – recimo, u Ludbregu je izjavila ”Ovdje smo usred Zagorja” (što Ludbreg nije ni u metaforičkom smislu) – pa sam mogao napisati nešto poput ”Šokantno: Predsjednica ne zna ni gdje se nalazi”.
Kasnije sam čak njezinom (pre)mladom PR-ovcu rekao da joj treba skrenuti pozornost kako polovica Varaždinske županije uopće nije u Zagorju, na što je mladac samouvjereno rekao ”Ali sada smo u Zagorju” (bili smo u Varaždinu, 25 kilometara daleko od Zagorja, no ne mogu ja baš svakome držati lekcije iz osnovnoškolske geografije).
Vrijedna Kolindina rečenica
A sad zaboravite ovaj uvod – nisam vam došao tužiti Predsjednicu, nego reći jednu njezinu rečenicu s kojom se slažem i to svakako treba dodati u onaj maloprije spomenuti fond malo stvari oko kojih bismo se Kolinda i ja složili.
U svom govoru studentima na varaždinskom Fakultetu organizacije i informatike Predsjednica je o našem obrazovnom sustavu između ostalog rekla (parafraziram) ovo: ”Naš je problem način na koji učimo, a ne ova ili ona lektira”.
Volio bih da je to ona iznijela pred likovima poput Vladimira Paara ili pred nekim crkvenim krugovima koji su se bavili traženjem problematičnih mjesta u lektiri, no i Kolindin nastup pred kudikamo liberalnijim studentima FOI-ja poruka je koju su, pretpostavljam, čuli i oni što su se dali u potragu za svim stvarnim i izmišljenim pogreškama.
Ne mogu sad govoriti koliko je Predsjednica u svemu bila iskrena – napokon, Boris Jokić je nedavno rekao da ga je razočarala, premda je djelovala kao da razumije ideju kurikularne reforme.
Ona je, prema Jokićevom svjedočenju, odmah nakon njega primila i neurotičnog Paara koji se reformi suprotstavljao na iznimno neuljudan i neargumentiran način (kao što i vjernicima po crkvama tumači svoje viđenje globalnog zatopljenja i pritom svjesno iskrivljuje činjenice).
Ali, eto, zanimljivo je da mjesecima nakon što je reforma Šustar -matom upokojena, Predsjednica ipak osjeća potrebu reći što misli o obrazovanju i pritom – ako me zdrava pamet još služi – očito uzima u obranu koncepciju koju je branio Jokić i njegov tim.
I moram priznati da joj to upisujem kao plus, premda bih jako volio da ona počne govoriti takve stvari još otvorenije – i to pred svim onim ”misliocima” i ”analitičarima” koji su Jokićevu reformu napali ”argumentima” da, između ostalog, širi pedofiliju.
Trun u oku reforme i brvno u oku teologije
O Ferićevom tekstu iz ”Anđela u ofsajdu” već je bilo dosta diskusije na drugim mjestima. Ja ga ovdje donosim u integralnom obliku, pa neka svaki čitatelj, bez obzira na svjetonazor i osobni stav prema Jokićevoj reformi, za sebe prosudi ima li tu pedofilije. Odnosno, ima li tu trunka pedofilije.
”Mislio sam da zbog Karmen nikada neću plakati. Kako sam se iznenadio. Nakon toga navrla su sjećanja i sva su ona, nekako, imala veze s njenim tijelom. Neosjetno i posve prirodno, da smirim plač, počeo sam se zadovoljavati. Uskoro, puštao sam tekućinu i gore i dolje, a kroz prozor, u parku, vidio sam jednu sasvim malu djevojčicu. I ona je ispuštala tekućinu, zadignute haljinice, čučeći. Kao da piški na moju tugu. Ironija tog prizora uvjerila me je jednom zauvijek da tuga i prazne hotelske sobe ne idu zajedno. Zato sam, vrativši se u svoj hotel na Lidu, mahnuo jednoj barskoj dami koja je sjedila za šankom u predvorju. Imala je izazovno tijelo.”
A sad, kao što sam obećao, ide brvno u oku teologije – tekst koji puno otvorenije promiče pedofiliju – dok je blagoslivljanje pokolja (i to pokolja muške djece) gratis dar vrlom čitatelju.
Dakle, u knjizi ”Brojeva, 31” nalazimo opis osvetničkog pohoda Izraelaca protiv suparničkog plemena Midjanaca u kojemu su oni, po dobrim starim običajima, pobili sve muškarce i spalili sve gradove. Iz rata se vraćaju s obiljem plijena i mnoštvom žena i djece.
Međutim, Mojsije, za kojega jedan drugi tekst kaže da je bio izrazito krotak, nije zadovoljan takvim postupanjem jer ga smatra nedovoljno oštrim. Evo biblijskog teksta:
”Mojsije se razljuti na zapovjednike vojske … reče im: ‘Što! Na životu ste ostavili sve ženskinje! A baš su žene, po nagovoru Bileamovu zavele Izraelce… Stoga svu mušku djecu pobijte! A ubijte i svaku ženu koja je poznala muškarca! A sve mlade djevojke koje nisu poznale muškarca ostavite na životu za se.’“
Jasno je i iz prijevoda koga treba ubiti – svu mušku djecu (možemo li ovo nazvati pedomizijom?) i svaku ženu koja je poznala muškarca – odnosno, imala spolni odnos s muškarcem.
Za one kojima možda to nije poznato: djevojke onoga vremena udaju se s nekih 15-16 godina, tako da među ovim pobijenim ženama imamo lijepu skupinu onih koje danas ne bismo smatrali punoljetnima.
Treba poštedjeti samo ”mlade djevojke” – dakle, mlađe od 15-ak godina.
No, hebrejski je tekst na tom mjestu još otvoreniji, jer se koristi izraz hatap benašim, što se bolje prevodi sa ”ženska djeca” ili, prirodnije za naš jezik, djevojčice.
Ominozna fraza ”ostavite na životu za se” ima svoj jasan kontekst seksualne nevinosti – tako da te djevojčice ovim ratnicima nisu trebale služiti kao, primjerice, sobarice (što će im uopće sobarice usred pustinje?), nego kao seksualna nagrada za njihov ratni trud.
Zanimljivo, njima čak to izvorno nije bilo ni palo na pamet, tu im je stvar naredio zakonodavac Mojsije (u tekstu, naravno, ne u stvarnoj povijesti koja za Mojsija nije nikada ni čula).
A da barem u nečem poslušamo Bibliju?
Hoće li sada katoličke udruge i njihovi knjiški analitičari početi tražiti izbacivanje Biblija iz škola? Hoće li se Paar pobuniti protiv čitanja Biblije djeci? Ili će to učiniti novopečeni bibličar Davor Pavuna (koji je zasad naučio samo mahati s Biblijom, a dvojbeno je zna li išta o onome što piše unutar knjige kojom maše).
Želim, međutim, u nečemu biti sasvim jasan – ni u ludilu mi na pamet ne pada tražiti da se Biblija izbaci iz škola.
Prvo zato što nemam namjeru biti zrcalni negativ zajapurenih (i licemjernih) dušebrižnika. Ili, još važnije, zato što smatram da bi svaki čovjek trebao dobro znati što u Bibliji piše.
Jednom ću možda o tome pisati i cijelu knjigu – zasad samo želim reći da je Biblija i dalje meni osobno najzanimljivija knjiga koju sam u životu pročitao (a pročitao sam je cijelu, ovo govorim bez izmotavanja, nekih 40 puta).
Dok god na Bibliju gledate kao na jedan vrhunski umjetnički kondenzat ljudskog duhovnog i povijesnog iskustva – u njoj ćete naći itekako vrijednog sadržaja.
Problem počinje onoga trenutka kad od Biblije počnete praviti sakrosanktni spis, kada počnete vjerovati da je sve što je tamo zapisano povijesno, metafizički i znanstveno točno, te je prihvatite kao mjerilo osobnog i društvenog života.
Ali Bibliju bi barem u nečem trebalo poslušati – prije no što oni koji bi htjeli da se index librorum prohibitorum inkorporira u hrvatsko školstvo potraže trun u oku drugih, neka prvo riješe brvno u svojoj teologiji i etičko-političkoj praksi. Bilo bi to jako ljekovito za ovu ideološki raspolućenu zemlju.