Povratak u budućnost

Vrlo često ćemo u desno-konzervativnom diskursu čuti lamentiranje nad gubitkom duhovne suštine koja je odvela (ali i dalje odvodi) Zapad u pravcu gubitka prepoznatljivog, zajedničkog identiteta.

Drevno kulturo-religiozno središte i srce civilizacije zamijenit će atomizirani, trans-humanizirani individualac; lišen svakog tradicionalnog atributa (pa čak i spolnog) po kojem ga se može prepoznati i svrstati u bilo kakvu klasičnu (a time i prirodnu) kategoriju bitka.

Ovo je konspirativno-defanzivna pozicija, s koje se nepodnošljivo lako kritizira svaki liberalni društveno-antropološki eksperiment ili ”progresivni iskorak” u zadnjih pedesetak godina, a najviše u Zapadnoj Evropi i Sjevernoj Americi.

Međutim, vrlo rijetko se (barem u tim krugovima) raspravlja o razlozima/silnicama koje su odvele Zapad u pravcu negiranja svoje tradicije i bijega u vječni modernitet (eto ti još jednog paradoksa!).

Vratimo se načas u 17. stoljeće i filozofske prapočetke modernosti, one koje su u sljedećem stoljeću dovele do velikog trenutka u povijesti Zapada – i evolucije svijesti; a još je do danas prepoznajemo pod dalekohvatnim, meta-narativnim terminom… prosvjetiteljstva.

Četiri ključna mislioca raskrčila su ”začaranu šumu” kognitivne pasivnosti i svedruštvene letargičnosti srednjovjekovnog Subjekta.

Francuz Descartes je ”poklonio” modernosti princip Sumnje, a Nizozemac Spinoza se nešto kasnije zauzeo za načelo apsolutne Tolerancije; Nijemac Leibniz je zagovarao važnost stalnog Progresa, a Englez Locke je jedan od najranijih advokata sustavne i nepovredive Autonomnosti. 

A sva ta četiri ”stuba temeljca” modernosti (time i dolazeće ere prosvjećenosti), već u početku sadrže u sebi i klicu autodestrukcije; ili onoga što se često naziva ”postmodernost”… upravo radi gore navedene, potpune principijelnosti u podvrgavanju Sumnji svake date nam realnosti: materijalne, umne ili one duhovne.

Epistemološka ”opreznost” Descartesovog teizma, Spinozinog panteizma, Lockovog unitarizma ili Leibnizovog prikrivenog deizma – govore nam o dubokoj vjerskoj krizi koja je tada bila prevalentna unutar svih pan-evropskih intelektualnih elita. A to zasigurno nije bilo bez dobrog razloga i povoda.

”Sekularni stroj” za produciranje neprekinute meta-krize unutar kršćanstva, nije vezan za modernost (nju treba svrstati u kategoriju posljedica radije), niti za prisutnosti suparničkih religija nego jedino za diobene tendencije i procese unutar jedinstvene Crkve, kao Tijela Kristovog.

Veliki raskol (1054.) i kasnije reformacija (1517.), nepovratno su sekularizirali duh Crkve, i time otvorili put za ”filozofe-rušitelje” starog (metafizičkog) poretka i njemu svojstvene tradicije.

Skandal nasilja između kršćana različitih konfesija zapravo i upućuje na potrebu da se konceptualni okvir za kojega se mislilo da je van dosega bilo kakve (ljudske) kritike, mora ispočetka temeljito promisliti.

Kršćanima 17.-og vijeka je trebala, puno više nego bilo kakvi dokazi nečije eklezijske superiornosti, upravo zdrava Sumnja, Tolerancija prema drugačijima, individualna Autonomnost i nada u Progres!

Zapravo, sva ova četiri ”moderna” principa, mogu se pronaći i u Svetom pismu, ako se pažljivo gleda i ako ih se tumači kroz evanđeosku prizmu Ljubavi za bližnjega i Vjere u Boga, koji se predstavlja u Kristu kao bezobalna i neograničena Ljubav za sve Stvoreno.

Ali stvari nisu jednostavne. Tolerancija nekad degenerira u bešćutnu Ravnodušnost, konstruktivna Sumnja u crni Nihilizam, dignitet Autonomnosti u konfuziju Relativizma, a nada u Progres u zloćudni ali beskrajno naivni Utopijanizam.

Da se to ne bi dogodilo (jer već dugo svjedočimo opasnosti takvog razvoja), potrebna nam je Velika priča (Grand Narrative) koja će opet razbuktati maštu, zagrijati srca i ujediniti umove.

Mi koji se identificiramo kršćanima, tu priču već posjedujemo, ali je moramo još jednom protumačiti, i to na način koji nas neće još više razdvojiti, nego (naprotiv) – zauvijek i za sva vremena spojiti!

Danas, na pragu 1700. godišnjice od Nicejskog sabora i skoro 2000 godina od pentekostalnog plamena koji je sišao na Apostole – važno se podsjetiti tragične odgovornosti svakoga koji slijedi Krista; da nikad ne smije odustati od potrage za Njegovom Istinom.

Ta odgovornost uključuje i bolnu spoznaju da su i oni drugačiji od nas jednaki u očima Stvoritelja, i da ih nemamo nikakvo pravo manipulirati ili čak isključivati… a to je lekcija iz naše zajedničke prošlosti; one prošlosti koja je rekla filozofsko NE! – Crkvi fanatizma i suparničke mržnje, prije nekih 400 godina.

Sa svim dobrim i lošim stranama tog davnog no pasarán, judeo-kršćanska civilizacija nosi se sve do naših dana i opće krize duhovnog identiteta.

Svejedno, moramo i dalje graditi na vrlinama prosvjetiteljstva, ali u sasvim drugom tonalitetu i ključu. Drevni učitelji Mudrosti su pouzdani putokazi, ali nisu nositelji zadnje riječi o Bogu. Jer ta riječ i nema svoga kraja.

 

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Zašto je Glina sveto mjesto
    •  Pred nama je sve veća mogućnost modifikacije tradicije
    •  Ostavimo identitet kao nikad dovršenu arheološku iskopinu
    •  Pokrenuti Hrvate i Srbe – ''dva stara, ekumenska naroda''
    •  U potrazi za smislom nedosanjane realnosti u svakom od nas
    •  Sekularizam je smrtonosna ideologija i dar providnosti
    •  Sjeti li se kraljica Elizabeta ponekad maršala Tita

> Svi tekstovi ovog autora