Površna, u banalnostima i trivijalnostima utopljena Hrvatska

Malo se ljudi zna baviti bliskom prošlošću. Ili nas velikom snagom prikuje tekući život, ili uronimo u prošlost pa nastojimo, koliko god je to moguće, prizvati i nanovo uspostaviti ono što je već odavno minulo. Čak je i u velikim i bogatim obiteljima koje puno duguju svojim precima običaj da se radije sjećaju svojih djedova nego očeva.

Prethodne je rečenice, kao moto na početku romana Harmonia caelestis, ispisao nedavno preminuli mađarski pisac Péter Esterházy. A onda, kao prvu rečenicu knjige, posvećene upravo vlastitoj obitelji i svom dragom ocu, i ovo: “Prokleto je teško lagati a da čovjek pritom ne zna što je istina”.

Pet stranica kasnije, također iz prijevoda Xénije Detoni objavljenog u izdanju Frakture (2004), prepisujem i ovo: “Osnova je ljubavi prema obitelji, ali ujedno i domoljublja poštovanje predaka i očuvanje njihove uspomene. Zato će obitelj koja zapostavlja svoju prošlost i ne štuje uspomenu na pretke presjeći jedan od korijena drva života, svoje nacije i tako dalje. … Jer što čini obitelj obitelji? … Ukratko: to da neki mogu i usuđuju se izgovoriti što je ona zapravo. A usto to i žele.”

Svi koji su pročitali roman uglavnom su u njemu prepoznavali i hvalili literarni spomenik koji je potomak nekada moćnih i bogatih mađarskih i europskih grofova podigao upravo svom dragom ocu.

Smiješni su mi, licemjerni i gadljivi izljevi srama pojedinih komentatora, nerazumljivo i debelo zakašnjelog nekakvog kolektivnog srama zbog mračne prošlosti bivše nam države, kao da se mrak nije prelio i u sadašnju

A onda je, u siječnju 2000. godine, taman u vrijeme dok se “Harmonia caelestis” još pripremala za tisak, Péter Esterházy u budimpeštanskom institutu i arhivu zaduženom za čuvanje dokumentacije komunističke Mađarske, došavši vidjeti ima li što o njemu, bio ljubazno uslužen s fasciklima iz kojih ga je, poput malja posred čela, udario lijep i kitnjast očev rukopis. Njegov dragi otac, saznao je tog dana Péter Esterházy, godinama je bio komunistički policijski doušnik.

I tako se Péter Esterházy prihvatio mučnog posla čitanja i prepisivanja sitničavih, beznačajnih, banalnih, podlih i izdajničkih doušničkih dojava vlastitoga dragog oca i primjedaba za njega zaduženih policajaca i oficira.

Osudivši sam sebe na tu ulogu, Péter Esterházy bio je i ostao onaj koji može, usuđuje se, a usto i želi izgovoriti i napisati što je zapravo bio njegov dragi otac. Usporedo s predstavljanjima knjige, spomenika dragom ocu, odlazio je u arhiv, prepisivao i pisao svoj novi roman, ovaj put bez ikakve zaštitne mreže literarne fikcije.

Roman o čovjeku koji je ostao njegov dragi otac, ali i slabić i karakterno slomljeni doušnik. Pratio je njegovo napredovanje, tijekom godina, od špicla do obavještajca koji je za komunistički režim obavljao i poslove po inozemstvu, nerijetko špijunirajući članove vlastite obitelji.

Proučavao je i s mukom pisao Péter Esterházy o nakaznoj mreži uhođenih uhoda, o izobličenom naličju vlastite obitelji, nacije i države u kojoj su živjeli.

Ipak, pustio je da se podigne spomenik njegovom dragom ocu (ponavljam tu formulaciju onako kako ju je ponavljao i sam pisac), istovremeno pod njega postavljajući dinamit koji će eksplodirati objavom sljedeće knjige, sarkastično naslovljene “Poboljšano izdanje”. (I nju je u Hrvatskoj objavila Fraktura, a tko bi drugi, u prijevodu Xénije Detoni.)

Uzeo sam “Poboljšano izdanje” u ruke upravo u danima nakon što je u Münchenu njemački sud izrekao nepravomoćnu presudu doživotne robije Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču. Čitao sam “Poboljšano izdanje” kao primjer svega onog čega u Hrvatskoj nema: ozbiljnog, strpljivog, mukotrpnog, temeljitog i iskrenog pretresanja bliske prošlosti vlastitih obitelji, države i nacije.

Uzeo sam “Poboljšano izdanje” u ruke upravo u danima nakon što je u Münchenu njemački sud izrekao nepravomoćnu presudu doživotne robije Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču. Čitao sam “Poboljšano izdanje” kao primjer svega onog čega u Hrvatskoj nema: ozbiljnog, strpljivog, mukotrpnog, temeljitog i iskrenog pretresanja bliske prošlosti vlastitih obitelji, države i nacije

Ne može se reći da je Hrvatska o svojoj bliskoj prošlosti i sadašnjosti saznala išta novo iz presude,  kukavički prepuštene da je donese njemački sud.

Smiješni su mi, licemjerni i gadljivi izljevi srama pojedinih komentatora, nerazumljivo i debelo zakašnjelog nekakvog kolektivnog srama zbog mračne prošlosti bivše nam države, kao da se mrak nije prelio i u sadašnju.

Mnogo nas je koji smo taj sram, uz mučninu i gaženje svake nade u neku drugačiju, slobodniju i demokratsku zemlju, osjećali već onda kada se ta zemlja krenula graditi i braniti baš onako, kako je rekao predsjednik Tuđman: ako treba i s crnim vragom. E, pa evo vam sada crnog vraga, a zovite ga ako hoćete i crvenim, u njemačkoj presudi, svima vama koji ste se puna dva i pol desetljeća pravili da ga ne vidite.

U hrvatskom javnom prostoru danas, tek mjesec dana nakon presude, ta se tema već čini zastarjelom. I sama presuda i čitav proces u Münchenu, priča su za sebe, koja je također već pometena pod tepih bahatih banalnosti poput Milanovićevih čavrljanja s ekipom iz šatora.

Spomenimo samo činjenicu da je to bio proces u kojem se tražilo da se lijepo rastvore svi hrvatski arhivi, dok su oni njemačkih obavještajaca ostali zapečaćeni i nedostupni.

U Hrvatskoj se, pak, zagrmilo s državotvornih i nacionalističkih oltara, crkvenih i koluminističkih, malo se galamilo i prepucavalo po televizijskim i političkim govornicama, piskaralo po Facebooku, i to je to.

Tako današnja površna, u banalnostima i trivijalnostima utopljena Hrvatska, apsolvira važne teme o svojoj bliskoj prošlost i budućnosti.

Mnogo nas je koji smo taj sram, uz mučninu i gaženje svake nade u neku drugačiju, slobodniju i demokratsku zemlju, osjećali već onda kada se ta zemlja krenula graditi i braniti baš onako, kako je rekao predsjednik Tuđman: ako treba i s crnim vragom. E, pa evo vam sada crnog vraga, a zovite ga ako hoćete i crvenim, u njemačkoj presudi, svima vama koji ste se puna dva i pol desetljeća pravili da ga ne vidite

Nitko više ne spominje ni Perkovića, ni Mustača, ni Udbu kao sudbu, ni lustraciju, osim što će možda tu i tamo iskočiti u predizbornoj kampanji kao neki usputni motiv.

Doduše, i bolje je da se šuti nego da se govori onako kako je to radio sada već također rastavljen, pometen i do neke druge prilike možda pospremljen Tomislav Karamarko.

Nama treba ozbiljno razmišljanje, promišljanje, razgovor i jasnoća. Treba nam netko tko će, primjerice, poput Pétera Esterházyja o Crkvi katoličkoj u Mađarskoj, hrvatskoj Crkvi poručiti: gospodo, kada ste se već lijepo odrekli lustracije u vlastitim redovima, a jeste, onda neka ta Crkva “ne vrti kukovima u doba izbora i neka se pompozno ne šepuri o državnim blagdanima”.

I molim lijepo, bez licemjernog i zakašnjelog razbacivanja selektivnim sjećanjima i sramovima.

(Prenosimo iz Večernjeg lista).

    •  Andrej Plenković i HNK Zagreb
    •  Debakl u Afganistanu: sve je služilo nezasitnom profitu
    •  Pogorelić protiv pandemije zaborava umjetnosti i ljudskosti
    •  "Misa Mediterana" je blasfemija i dekadencija. Ali ne škodi
    •  Oplakati sve mrtve je ljudski, a biti radostan božanski
    •  Good Fest u Drnišu: prilika da (opet) budemo ljudi
    •  Utrka milijardera u svemiru
    •  Nigdje se publiku i umjetnike ne maltretira kao u Hrvatskoj
    •  Srećom, život i svijet nisu tako jednostavno crno-bijeli
    •  Vojni neboder "Vukovar" kao otirač i kamuflaža HDZ-a

> Svi tekstovi ovog autora