Prava vjera i lažna religija

Sloboda je krajnja referencija biblijskoga svijeta. Početke povijesti hebrejskoga naroda obilježio je temeljan događaj: izbavljenje iz egipatskoga ropstva. Njega su Hebreji razumijevali kao osobit Božji zahvat u ljudsku povijest i potvrdu njihova izabranja, tj. osobite sudbine kakvu im je Bog obećao u opetovanim savezima.

Sve kasnije povijesne težnje i strahovi u borbama sa susjednim narodima čitali su u znaku Izlaska koji je postao izvorom nade u konačno oslobođenje od svih neprijatelja i tlačitelja. Težnja oslobođenju, dakle, paradigmatski je događaj Izlaska o koji su se ogledali svi drugi događaji temeljne povijesti hebrejskoga, kao i ”novoga Božjega naroda“, no događaj čije se potpuno ispunjenje neprestano odgađalo u budućnost ispunjajući sadašnjost iščekivanjem i nadom. Ovo ”odgađanje“ oblikovalo je kvalitetu iščekivanja te omogućilo razumijevanje slobode u eshatološkoj perspektivi.

Težnja oslobođenju paradigmatski je događaj Izlaska o koji su se ogledali svi drugi događaji temeljne povijesti hebrejskoga, kao i ”novoga Božjega naroda“, no događaj čije se potpuno ispunjenje neprestano odgađalo u budućnost ispunjajući sadašnjost iščekivanjem i nadom. Ovo ”odgađanje“ oblikovalo je kvalitetu iščekivanja te omogućilo razumijevanje slobode u eshatološkoj perspektivi

Božja su obećanja, dakle, malo-pomalo otkrivala vjernicima da slobodna budućnost nije neka stvarnost ovoga svijeta, nego ”bolja, tj. nebeska domovina“ (usp. Heb 11,16), ”vječni život“ u kojem će čovjek postati ”novim stvorenjem“ (usp. 2 Kor 5,17; Gal 6,15; Ef 2,15), tj. biti ”sličan Bogu“ (usp. 1 Iv 2,25; 3,2).

Govoriti o nadi znači, dakle, govoriti o mjestu što ga u životu Božjeg naroda ima budućnost, budućnost sreće namijenjene svim ljudima (usp. 1 Tim 2,4). Iščekivanje konačnoga ispunjenja obećanja – koja je poput žlijeba kojim mora poteći ostvarivanje – prvi je dio puta što se mora nastaviti i doseći svoj cilj. Ispunjenje je i dovršenje.

Stvarnost takve budućnosti jamče pouzdanje u Boga i njegovu vjernost te vjera u njegova obećanja. U tom svjetlu i iščekivanje slobode više nije tek iščekivanje neposrednog oslobođenja od ovog ili onog tlačitelja, nego od ”Tlačitelja“, tj. zla koje čovjeka drži ”zarobljena u grijehu“, uzroku svih čovjekovih nevolja.

Božja se proročanstva prije ili kasnije ostvaruju – svjedoče biblijski autori i tumači. Prošla ostvarenja zalog su budućih ispunjenja. Novi zavjet sam sebe interpretira kao svjedočanstvo vremena ispunjenja: u Kristu su ispunjena sva Božja obećanja. ”On je po svom križu čovjeka otkupio od grijeha“ – kaže liturgija Križnoga puta.

Otkupljenje je riječ koju je biblijski jezik koristio za oslobađanje, posuđujući je iz trgovačkog rječnika, što je kasnije bi izvor nesporazuma za razumijevanje Isusove smrti na križu kao otkupljenja – Isusova se smrt tumačila kao cijena koju je Bog platio za našu slobodu. Međutim, Isusu nije ”platio cijenu“ nego pokazao put u slobodu.

”On je po svom križu čovjeka otkupio od grijeha“ – kaže liturgija Križnoga puta. Otkupljenje je riječ koju je biblijski jezik koristio za oslobađanje, posuđujući je iz trgovačkog rječnika, što je kasnije bi izvor nesporazuma za razumijevanje Isusove smrti na križu kao otkupljenja – Isusova se smrt tumačila kao cijena koju je Bog platio za našu slobodu. Međutim, Isusu nije ”platio cijenu“ nego pokazao put u slobodu. Dakle, ne otkupljuje Isus naše grijehe nekom vrsti razmjene, nego nam oslobađa put da budemo poput Njega

U evanđeljskom ulomku o Duhu Svetom Iv 16,8-11 moguće je otkupljenje vidjeti u novom svjetlu: ”Branitelj će (Paraklet), kad dođe, dokazati svijetu zabludu [elénkhein (raskrinkati laž)] s obzirom na grijeh, na pravednost i na sud. S obzirom na grijeh: ukoliko ne vjeruju u me (kao u onoga koji je bez grijeha); s obzirom na pravednost: ukoliko odlazim k Ocu te me više nećete vidjeti; s obzirom na sud: ukoliko je osuđen knez ovoga svijeta“.

Svijet osuđuje Isusa jer mu se On ne podvrgava. Misleći da ga je osudio, svijet, zapravo, osuđuje samoga sebe, tj. strukturu na kojoj počiva njegova logika iz koje je uopće bilo moguće da se sudi Isusu: strukturu grijeha od kojeg oslobađa vjera, pravednost smrti od koje oslobađa život u Bogu te strukturu suda koji biva sam osuđen.

Svijet, naime, osuđujući ga, prihvaća Isusa kao otkupitelja, tovareći na njega svoje grijehe i nadajući se da će ga prinošenje Isusa kao žrtve pomiriti s Bogom. No, ono što je osuđeno jest sam taj čin žrtvovanja – đavolski sustav plaćanja i otkupa, kazni i nagrada, tj. nasilja. Nasilje nad Kristom đavolski je otpor Bogu. Isusova žrtva jedino je u njegovu prinošenju vlastitoga nedužnog tijela srdžbi sustava žrtvovanja koji se time dokida. Dakle, ne otkupljuje Isus naše grijehe nekom vrsti razmjene, nego nam oslobađa put da budemo poput Njega.

Diskurs nade i slobode ne javlja se, dakle, nakon ”plaćene cijene“, nego progovara unutar same teologije križa. Teologija križa paradoksalno povezuje ”ništavnost“ (grč. kénōsis) križa s njegovom intimnom moći nade: u Isusovoj napuštenosti od Oca za vrijeme muke ludost ljubavi preuzima rizik ništavila.

Mogli bismo reći da je teologija križa naličje teologije nade: dok je teologija nade sjećanje na Krista Raspeta, teologija križa je sjećanje na Krista nade.

Upravo u vremenu krize i počinje povijest oslobađanja, ili ponovno počinje, pričanjem prošlih događaja u kojem se događa i nada onih budućih. Stoga ispunjenje u Isusu Kristu jest ostvareno, ali i neprestano otvoreno. U uskrsnuću, koje je i samo otvoreno.

Iako je veza između križa i uskrsnuća paradoksalna i bez posredovanja logike, sloboda u svjetlu nade nije samo sloboda za moguće, nego sloboda za odricanje od smrti, sloboda za dešifriranje znakova uskrsnuća pod suprotnim znakom prividnosti smrti. ”Koliko više“ logike obilja ne ide bez ”unatoč smrti“ koja nadi daje njezinu lucidnost, ozbiljnost i odlučnost

Revizija teološkoga koncepta nade zapravo je hermeneutika obećanja, na što je već upozorio Martin Buber. On insistira na opreci između Boga obećanja – Boga pustinje i putovanja – i bogova ”epifanijskih“ religija. Ovi bogovi se pojavljuju tu i tamo i prisutni su u svojim idolima ili u figuri kralja, a Bog Izraelov ne pojavljuje se u nekom obliku, štoviše, njegovo Ime isključuje sve slike.

Opozicija Imena i idola ključna je za temeljnu opoziciju između teologije povijesti i kozmološke vizije svijeta. Teologija povijesti koherentna je s teologijom Imena i nije povijest usmjerena na danu sadašnjost, nego na vlastito ispunjenje. Nastaje na napetosti iščekivanja ispunjenja obećanja – ona sama je nada povijesti čije se ispunjenje shvaća kao potvrda i ponavljanje obećanja, obećanja koje predlaže ”višak“, ono ”još nije“ povijesti. Temporalna konstitucija obećanja temeljna je za interpretaciju kako Starog, tako i Novog zavjeta.

Jürgen Moltmann središnji govor kršćanske kerigme o uskrsnuću, koji se najčešće tumačio kao prošli događaj (Hegel je ”prazan grob“ interpretirao kao memorijal nostalgije), interpretira Isusovo uskrsnuće u terminima budućnosti. Grčka kristologija shvaćala je utjelovljenje kao temporalno očitovanje Vječnoga sveprisutnog bića, prikrivajući tako biblijsko shvaćanje utjelovljenja kao približavanja Boga obećanja, Boga Abrahamova, Izakova i Jakovljeva, koji se objavio kao Onaj koji dolazi za sve.

Prikriveno epifanijskom teologijom, uskrsnuće je postalo jamstvom božanske prisutnosti u svijetu. Uskrsnuće, međutim, interpretirano unutar teologije obećanja, nije događaj koji se zatvara u sebe sama odmjenjujući proroštva, nego je događaj koji otvara, učvršćujući obećanje njegovim potvrđivanjem. ”Već jest“ uskrsnuća jednoga otvara ”ne još“ uskrsnuća svih. Bog kakav se otkriva, dakle, nije tek Bog koji jest, nego Bog koji dolazi. Značenje Isusova uskrsnuća nepotpuno je sve dok njegovo obećanje nije do kraja ispunjeno u ”novom stvorenju“, u novom totalitetu bića. Zadatak hermeneutike uskrsnuća jest restituirati potencijal nade: priznati Isusovo uskrsnuće znači ući u kretanje nade, doseći ”novo stvorenje“ ex nihilo, tj. onkraj smrti.

Glavna funkcija religijskog diskursa je da kroz interpretaciju evanđelja definira što je to život za druge te anticipira, etički i politički, oslobođeno čovječanstvo. No, Evanđelje nije etički program, nego nemoguć zahtjev. Interpretirati ga, a onda i živjeti onako kako interpretacija nadahnjuje, znači živjeti u trajnom obećanju i zalagati se za nemoguće

Iako je veza između križa i uskrsnuća paradoksalna i bez posredovanja logike, sloboda u svjetlu nade nije samo sloboda za moguće, nego sloboda za odricanje od smrti, sloboda za dešifriranje znakova uskrsnuća pod suprotnim znakom prividnosti smrti. ”Koliko više“ logike obilja ne ide bez ”unatoč smrti“ koja nadi daje njezinu lucidnost, ozbiljnost i odlučnost.

Ne-moć, koju označava radikalno zlo, otkriva se na istom mjestu iz kojeg proizlazi naša moć, čime se vraćamo na Kantovo pitanje o realnom uzroku naše slobode.

Realna se sloboda može pojaviti jedino kao nada onkraj spekulativnoga i praktičkoga Velikoga petka. I tu se posve približavamo kerigmi uskrsnuća kao nadi ustajanja od mrtvih kakvo se svodi na reanimaciju mrtvaca, a zapostavlja osobnu i političku dimenziju ”logike obilja“ koja poziva na djelovanje.

Vjerovati u uskrsnuće znači vjerovati u pobjedu dobra ”unatoč“ svemu zlu, a ne iščitavati iz njega čudo poražavanja smrti bez osobnog, političkog angažmana. Ako se ”bol nade“ rađa na putu totalizacije, javlja se tek u patologiji nade, drugim riječima, u Državi i u Crkvi kao institucijama rekapitulacije totalizacije koje su, zapravo, najčešće generatori otuđenja spekulativne iluzije ili želje za utjehom. Stoga je prava vjera uvijek u sukobu s lažnom religijom. Obnova slobode neodvojiva je od pokreta kojim se figure nade oslobađaju idola.

Vjerovati u uskrsnuće znači vjerovati u pobjedu dobra ”unatoč“ svemu zlu, a ne iščitavati iz njega čudo poražavanja smrti bez osobnog, političkog angažmana. Ako se ”bol nade“ rađa na putu totalizacije, javlja se tek u patologiji nade, drugim riječima, u Državi i u Crkvi kao institucijama rekapitulacije totalizacije koje su, zapravo, najčešće generatori otuđenja spekulativne iluzije ili želje za utjehom. Stoga je prava vjera uvijek u sukobu s lažnom religijom. Obnova slobode neodvojiva je od pokreta kojim se figure nade oslobađaju idola

Nada, po Sørenu Kierkegaardu, čini slobodu ”strašću za mogućim“ nasuprot nepovratnosti vremena (ili Nietzscheovoj amor fati). On govori o ”strasti za mogućim“ kao o obećanju koje u slobodu stavlja svoj pečat budućnosti. Nada izrasla u krilu takva obećanja dijametralno je suprotna primatu nužnosti i na strani je imaginacije kao moći mogućega na raspolaganju ”novom stvorenju“. ”Sloboda u svjetlu nade“, izražena u terminima psihologije i filozofije, dakle, kreativna je imaginacija mogućeg.

Postoje mnogi načini življenja u skladu s eshatološkim događajem ”novog stvorenja“: osobni i kolektivni, etički i politički. Svi ovi putovi nesvedivi su na mudrost ”vječne sadašnjosti“, nego nose – u ”ne još“ ono Pavlovo ”koliko više“.

Glavna funkcija religijskog diskursa je da kroz interpretaciju evanđelja definira što je to život za druge te anticipira, etički i politički, oslobođeno čovječanstvo. No, Evanđelje nije etički program, nego nemoguć zahtjev. Interpretirati ga, a onda i živjeti onako kako interpretacija nadahnjuje, znači živjeti u trajnom obećanju i zalagati se za nemoguće.

    •  Papa Franjo nas poziva: ''Činimo sve dobro koje možemo!''
    •  Britanska monarhija, Crkva i sinodalnost
    •  S odlaskom profesora Žmegača otišao je cijeli jedan svijet
    •  Želim li da se svijet promijeni?
    •  Prostor za trećeg(a) - opće dobro - u dijalogu
    •  Antisemitizam u Hrvatskoj i dalje je prisutna anomalija
    •  Susret s Irinom iz Mariupolja
    •  Bio nam dobar Prelazak!
    •  Refleksija uz rat u Ukrajini: što znači – biti za mir?
    •  Thich Nhat Hanh – učitelj za 21. stoljeće

> Svi tekstovi ovog autora