novinarstvo s potpisom
Prva skulptura pravde s povezom na očima datira iz 1543. godine, a napravio ju je švicarski renesansni kipar Hans Gieng.
Skulptura se nalazi na fontani ”Pravda” u Bernu. Pravda je prikazana kao žena s povezom na očima koja u jednoj ruci drži mač, a u drugoj vagu. Mač u njenoj ruci simbolizira njen autoritet. Vaga simbolizira razloge pro et contra i dokaze koji se mogu iznijeti o određenom slučaju. Pravda odvaguje. Povez, koji je ujedno njen najpoznatiji simbol, simbolizira nepristranost.
Pravda bi trebala biti jednaka za sve, neovisno o bogatstvu, moći, izgledu, ugledu. Svi smo pred njom jednaki. Činom stavljanja poveza preko njenih očiju naglasak je stavljen na objektivnost njene prosudbe, na zakon koji je iznad svih i za sve. Time se anuliraju predrasude i dojmovi koji se mogu iskonstruirati na temelju akcidenata koji nas mogu odvratiti od pravedne prosudbe.
Tako je u ljudske jezike ušao izraz ”pravda je slijepa”. Izraz je to koji veliča pravdu i koji označava njenu bit. Budući da je ona slijepa, ona je presudila pravedno, na njenu presudu nije utjecalo ništa osim čistog razuma, čiste objektivnosti.
Također, ovaj izraz se može tumačiti i upotrebljavati ironično. Tako pravda može biti slijepa i onda kada ona ne vidi razumski i objektivno, onda kada joj ne trebamo vjerovati, onda kada je njena prosudba zatrovana, a ne čista. Ona je tada razumski i objektivno slijepa.
Tada ima prava i pravosuđa, ali nema pravde. U tom slučaju možemo govoriti o pseudopravosuđu.
Pravosuđe bi trebalo biti alat za dolazak do pravedne presude, alat u rukama pravde, a ne argument protiv nje. Pravosuđe koje ne služi pravdi je otuđeno i služi samo onima koji stave više novca u vagu koju pravda drži.
Gotovo svakome u Hrvatskoj je jasno na kakvim niskim granama se nalazi hrvatsko pravosuđe i da se pojam ”slijepe pravde” u Hrvatskoj gotovo uvijek koristi u ovom drugom, ironičnom, značenju. Nažalost, to nije toliko važno onima kojima bi to trebalo biti najvažnije.
Novi teški šamar Hrvatska je primila od Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu na kojem je obitelj Smiljanić bila prisiljena tražiti pravdu nakon što im to nije uspjelo na Visokom prekršajnom sudu, Prekršajnom sudu u Zagrebu, u Ministarstvu pravosuđa, a čak je i Ustavni sud odbacio njihov slučaj.
Naime, 2012. godine poduzetnik Dejan Maćešić je svojim vozilom usmrtio Sinišu Smiljanića. Maćešić je vozio pijan i prošao kroz crveno. Dobio je kaznu od dvije godine zatvora, a pušten je nakon samo godinu dana iz nepoznatih razloga.
Zbog propustâ u ovom sudskom procesu Europski sud za ljudska prava je iskritizirao i sankcionirao hrvatsko pravosuđe kaznivši Hrvatsku s 26.000 eura odštete koja se treba isplatiti unesrećenoj obitelji i 4.500 eura sudskih troškova.
Koliko je situacija oko našeg pravosuđa bizarna najbolje svjedoči angažman Zdravka Mamića. Zdravko Mamić se pretvorio u reformatora pravosuđa i borca za slobodu u maniri najvećih humanista i prosvjetitelja u povijesti ljudskog roda.
Obuo se u cipele Giordana Bruna i(li) Johna Lockea i zakoračio težim, ali jedinim pravim putem. Mamić nesvjesno piše scenarij kakvog se ne bi posramili ni Ionesco i Beckett, veliki majstori pera i teatra apsurda.
Njemu je hrvatsko pravosuđe počelo smetati kada je osuđen, kada suci više nisu htjeli primati njegov mito. Dok god su suci od njega primali novac i poklone, tada je pravosuđe u Mamićevom kriminalnom umu bilo neovisno i radilo je svoj posao. Dok su se stvari odvijale kako on želi, trovao je hrvatski javni prostor svojim baljezgarijama, dernjavom i prijetnjama.
Sada se, kada je ispao iz tog sustava, ponaša kao nesretno zaljubljeni tinejdžer koji putem Facebooka želi napakostiti osobi koja mu nije uzvratila ljubav, objavljujući poruke i fotografije koje su privatno izmjenjivali.
Mamićev angažman zasigurno znači da je doživio katarzu i postao odvjetnik, ni više ni manje, nego Pravde same.
I tako je umrla Pravda. Umrla je danas. Možda jučer, a možda i prije trideset godina, ja ne znam. Primio sam brzojavku iz ubožnice: ”Pravda umrla, pokop sutra. Iskreno saučešće.” To ne znači ništa. Možda je to bilo jučer. Ili prije trideset godina.
Evo kako se to zbilo.
– Dovedite optuženicu – reče sudac ugodnije se smjestivši u svoj udobni stolac.
Doveli su ju pred sud, izranjavanu i silovanu. Bolje rečeno, unijeli su ju.
– Skinite joj povez – naredi sudac.
Kada su to napravili, Pravda, koja je svoj povez neprestano imala još od davnih vremena i vidjela samo tamu, nikako nije mogla otvoriti oči.
– Otvorite oči! Ne nastavljamo proces dok ne otvorite oči. U mojoj sudnici nije dopušteno da itko spava ili pokušava spavati, a i moramo vas identificirati. Da vam budem iskren do kraja, zanima me i kako izgleda vaš pogled, taj slavni pogled Pravde – reče sudac, a na licu mu bljesne zadovoljni osmijeh.
Nakon nekoliko pokušaja da ispoštuje naredbu suca, Pravda ipak uspije otvoriti oči. Kada je pogledala oko sebe i vidjela danje svjetlo, Pravdi su se svidjeli prizori. Pogledala je kroz prozor, vidjela mliječne oblake na nebu, nebeskoplavi svod i slobodni let ptica.
– Kako prekrasni prizori, nisam ni slutila da je ovako predivno – pomisli Pravda, ali kada je spustila pogled i pogledala osobu do sebe, osobu koja je preuzela ulogu njenog odvjetnika, reče: – Molim vas da mi vratite moj povez i da me osudite na vješala.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.