Pravo na višestruki identitet i apsurdi tzv. integracije

”Maramu mogu skinuti s glave, ali tamnu kožu ne mogu. Što bi bio sljedeći korak za integraciju?” To su riječi Eman Ghaleb, devetnaestogodišnje češke studentice jemenskog porijekla, iz nedavnog razgovora za jedne dnevne novine.

Od pete godine živi u Teplicama, banjskom gradiću na sjeveru Češke. Prije tri godine direktoru gimnazije koju je pohađala stiglo je više od 30 mailova u kojima se od njega tražilo da Eman izbaci iz škole zbog ”zaštite češke djece od muslimanske propagande”.

Direktor se obratio javnosti, održao lekciju o ljudskim pravima i humanosti, uz opasku da mu ne pada na pamet isključiti iz škole jednu od najboljih gimnazijalki zbog nošenja marame na glavi. Đaci iz gimnazije i stotine čeških građana podržali su Eman video-klipovima na YouTubeu noseći maramu.

Eman je češko državljanstvo dobila u 18. godini i potpisuje se češkim nastavkom ”ova” u prezimenu – Ghalebova.

Nekima ni to nije dovoljno i pitaju se kako se Eman može integrirati u češko društvo noseći hidžab.

”Idem ovdje u školu, a za razliku od onih koji me kritiziraju na društvenim mrežama i kite se domoljubljem, nemam problem s češkim jezikom. Nikakve zakone ne kršim nošenjem marame. Moji roditelji također imaju državljanstvo, plaćaju poreze, a tata liječi pola Teplica. Da li je to dovoljno za integraciju”, pita se Eman, čiji je otac primarius jedne gradske bolnice

”Idem ovdje u školu, a za razliku od onih koji me kritiziraju na društvenim mrežama i kite se domoljubljem, nemam problem s češkim jezikom. Nikakve zakone ne kršim nošenjem marame. Moji roditelji također imaju državljanstvo, plaćaju poreze, a tata liječi pola Teplica. Da li je to dovoljno za integraciju”, pita se Eman, čiji je otac primarius jedne gradske bolnice.

Prije četiri godine, u jeku izbjegličke krize, u sjećanje mi se urezao komentar Vuka Perišića na tportalu pod naslovom ”Dosta paranoje: Europa neće postati islamska, kao što nije ni kršćanska”, u kojem je briljantno razradio pitanje integracije izbjeglica u društva u koja se namjeravaju nastaniti.

”Došljaku se s licemjernom velikodušnošću dopušta da se nastani, ali se istodobno podiže kažiprst i dodaje: ‘Pazi, samo pod uvjetom da se integriraš’, pri čemu se ne pojašnjava u čemu se sastoji taj misteriozni postupak i koja je njegova svrha.

Što bi uopće mogla značiti ‘integriranost’ u društvo i postoji li uopće takvo što? Što bi to netko trebao integrirati? Od čega bi trebao početi? Od stila odijevanja? Od glazbenog i književnog ukusa? Od vjerske ili etničke pripadnosti? Od kulinarskih navika? Od seksualnih preferencija? Boje kose? Boje kože? Broja cipele? Postoje li kriteriji?

Treba li čovjek integrirati sve svoje osobine ili samo neke? Koje? Tko su oni koji su integrirani? Kako saznaju da su u tome uspjeli? Kako saznaju da nisu uspjeli? Postoji li nekakav certifikat? Po kojim pravilima i u kakvom postupku se izdaje? Tko je nadležan? Policija? Tajne službe? Crkva? Susjedi? Prodavačica u trgovini? Nogometni navijači?”

I stvarno, što i tko presuđuje što nas čini dovoljno integriranim u društvima koja smo izabrali za svoj novi dom?

Prije četiri godine, u jeku izbjegličke krize, u sjećanje mi se urezao komentar Vuka Perišića na tportalu pod naslovom ”Dosta paranoje: Europa neće postati islamska, kao što nije ni kršćanska”, u kojem je briljantno razradio pitanje integracije izbjeglica u društva u koja se namjeravaju nastaniti

Kad sam dobila češko državljanstvo, prijatelji su me zafrkavali da mi nikad ne bi dali državljanstvo jer ne jedem knedlike ni svičkovu (češka tradicionalna jela).

Kad sam u burnim diskusijama govorila sugovornicima neistomišljenicima koji su zapjenjeni branili Češku i Europu od nepostojeće najezde izbjeglica i migranata da sam i ja izbjeglica i migrant, govorili bi mi: ”A, ne, ti si nešto drugo!”

Čitajući izjavu jemensko-češke djevojke da kad skine maramu ostaje joj tamna koža i da se pita što dalje, a što s tamnom kožom, shvatila sam da sam ja onim zapjenjenim sugovornicima stvarno nešto drugo, i to zbog boje kože, zbog vjere, premda je ne prakticiramo ni ja ni oni.

Eman takvima nikad neće biti dovoljno integrirana, pa i da jede svaki dan knedlike i svičkovu u češkoj pivnici bez marame i bez obzira na to što se osjeća Čehinjom kao i Jemenkom, bez obzira na to što besprijekorno govori i piše češki.

Kad probuđeni češki domoljubi uspoređuju mene i nekoga tamnije kože, bit ću im dovoljno integrirana, ali kad uspoređuju mene i sebe, opet im neću biti dovoljno češka, dovoljno njihova. Takvi nikad neće razumjeti ono što u svojoj knjizi ”Ubilački identiteti” piše Amin Maluf, a to je da identitet nije dan jednom za svagda, da se on gradi i preobražava.

”Otkako sam napustio Libanon da bih se nastanio u Francuskoj, koliko li su me samo puta pitali, s najboljim namjerama na svijetu, osjećam li se ‘više Francuz’ ili ‘više Libanonac’. Vazda odgovaram isto: ‘I jedno i drugo!’ Ne iz kakve brige za jednakost ili pravičnost, već zato što bih lagao odgovorivši drugačije. Ono što čini da sam ja ja, a ne netko drugi, jeste to što sam time na razmeđu dvije zemlje, dva ili tri jezika, nekoliko kulturnih tradicija. Upravo to definira moj identitet.”

Čitajući izjavu jemensko-češke djevojke da kad skine maramu ostaje joj tamna koža i da se pita što dalje, a što s tamnom kožom, shvatila sam da sam ja onim zapjenjenim sugovornicima stvarno nešto drugo, i to zbog boje kože, zbog vjere, premda je ne prakticiramo ni ja ni oni

Maluf ističe da kad kaže da je i Francuz i Libanonac to ne znači da je pola-pola, jer se identitet ne raspoređuje, ne dijeli se na polovice ili trećine, niti razvrstava po nekim pregradama.

Ono što smatra opasnim je pitanje, koliko god dobronamjerno, što sam to ja u najskrovitijoj dubini duše, jer to, nastavlja Maluf, ”podrazumijeva da u najskrovitijoj dubini duše svakog čovjeka postoji jedna jedina pripadnost koja nešto znači, nekakva njegova ‘duboka istina’, njegova ‘suština’ određena jednom zasvagda po rođenju i koja se više neće mijenjati; kao da ostalo, sve ostalo – njegov životni put slobodnog čovjeka, njegova stečena uvjerenja, njegove sklonosti, njegov osobni senzibilitet, njegovi afiniteti, njegov život, sve u svemu – ne znači ništa.

A kada podstičemo naše suvremenike da ‘ističu svoj identitet’, što danas tako često činimo, time im zapravo kažemo da moraju pronaći u dubini svoje duše tu tobožnju suštinsku pripadnost, koja je uglavnom vjerska ili nacionalna ili rasna ili etnička, i njome gordo vitlati pred tuđim nosom.”

Kad nam je sin bio u trećem razredu osnovne škole, jednom se vratio kući plačući. Đacima iz razreda je rekao u nekom razgovoru da je on i Hrvat i Čeh, na što su se djeca nasmijala i rekla mu da nije Čeh, da je samo Hrvat, da se to vidi po prezimenu.

”Mama, zašto mi ne daju da budem Čeh, ja sam se ovdje rodio, ovdje idem u školu”, upitao me vidno potresen. Smirila sam ga riječima da mu taj osjećaj nitko ne daje ni oduzima, da djeca to još ne razumiju, da on ima veliku sreću, da je u prednosti od početka, jer ima dva doma i od malena govori dva jezika, da poznaje dvije kulture. Dvije godine kasnije, prošle jeseni, dobili smo češko državljanstvo; sin mi je tad rekao: ”E, sad mi djeca više neće moći reći da nisam i Čeh”.

Perišić se pita u svom komentaru: ”Govori li ‘neintegriranost’ više o ‘sredini’ ili o ‘neintegriranim’ ljudima? Je li Isus Nazarećanin bio ‘integriran u svoju sredinu’? Giordano Bruno? Beethoven? Baudelaire? Rimbaud? Dostojevski? Oscar Wilde? Van Gogh? Keith Richards i Mick Jagger šezdesetih godina?

Treba li nešto, bilo što učiniti čovjek koji pristiže u neko novo društvo? Treba. Ali ni manje ni više od onoga što stalno treba činiti svaki čovjek gdje god se nalazio, bio on došljak, izbjeglica ili netko tko čitav život zuri u jedno te isto ognjište. Dovoljno je da bude slobodan i poštuje slobodu drugoga. Društva koja ne štite to načelo ionako su već propala iako to još ne znaju.”

Tea je, međutim, primijetila, parafraziram, da kada kažemo kako mi, eto, toleriramo nekog različitog, u osnovi se postavljamo iznad njega, mi smo ti koji iz svoje superiorne pozicije nekog različitog pripuštamo blizu k sebi, u naš tor. Činimo time, premda nesvjesno, suštinsku diskriminaciju

Krajem travnja bila sam na jednom sjajnom književnom festivalu u Srbiji, u Užicu, koji se zove ”Na pola puta”. Naziv je dobio jer se Užice nalaze na pola puta između Sarajeva i Beograda, a festival okuplja književnike i gimnazijalce iz regije, pa i inozemstva. Književnici se druže i diskutiraju s mladima kroz predavanja i javna čitanja.

Riječka književnica Tea Tulić održala je predavanje o moći i nemoći jezika. Upozorila je na riječ ”tolerancija”, koju s uživanjem svi vrlo često izgovaramo i uvjereni smo da je koristimo u dobroj vjeri. Tea je, međutim, primijetila, parafraziram, da kada kažemo kako mi, eto, toleriramo nekog različitog, u osnovi se postavljamo iznad njega, mi smo ti koji iz svoje superiorne pozicije nekog različitog pripuštamo blizu k sebi, u naš tor. Činimo time, premda nesvjesno, suštinsku diskriminaciju.

Umjesto da ”toleriramo” nečiju različitost, trebali bismo se razumijevati i prihvaćati bezuvjetno. Umjesto da pozivamo nekog na integraciju, na suživot, trebali bismo jednostavno zajedno živjeti.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ ŽIRO RAČUN: HR8923600001102715720, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA O RAČUNU KLIKNITE OVDJE.

    •  Ministru kršćaninu nije sporno pljuskama odgajati djecu
    •  Je li crtica u nazivu države mogla spasiti Čehoslovačku?
    •  Nemojmo pokleknuti pred glupošću, uništit će nas
    •  Kako naći Boga s pivom u ruci, u rock klubu?
    •  Kako je ljubav pobijedila birokraciju, ksenofobiju i predrasude
    •  Treba li demokraciji u sunovratu popravljati fasadu?
    •  Bolje tragati za identitetom, nego se busati u nacionalna prsa
    •  Pravo na nasilje kao ustavno pravo
    •  Migranti, aktivisti i biciklisti: omiljena meta populista i desničara
    •  Situacija u Amazonu, Uberu... Radnici ili moderni robovi?

> Svi tekstovi ovog autora