Predrag Matvejević nam je bio prijatelj i nikada nas nije iznevjerio

U jednom od najvažnijih intervjua koje sam napravio u životu, onom s Predragom Matvejevićem (koji ponavljamo u rubrici Intervju tjedna), važnim jer mi je rekao fundamentalne stvari za naše samorazumijevanje, profesor je kazao: ”Ja sam vam prijatelj. Ja vas neću iznevjeriti”.

U lavini reakcija na mom Facebook zidu vijest o smrti profesora Matvejevića dočekana je s velikom tugom, ali s ogromnim poštovanjem jer su ljudi, svih odreda, znali to – da on ne ostavlja prijatelje na cjedilu.

Prije nego što je obolio i završio u domu (gdje smo, unatoč silnoj požrtvovnosti njegove supruge i iznimom trudu osoblja i liječnika, znali da se postepeno gasi i polako od nas odlazi) vodili smo jedan u nizu razgovora kada mi je kazao, zapravo pozvao da razmislim kakva je humanistička bilanca razdoblja koje je za nama.

Čini se da je, govorio je, unatoč svemu, skromna i ograničena, premda epoha nije oskudijevala ni projektima ni utopijama. Uz brojna tehnička i znanstvena otkrića ili pothvate povijest će vjerojatno uvrstiti među tekovine našega doba nova shvaćanja identiteta i individualnosti. Zajedno s njima istaknut će pravo na razliku i posebnost, kao i teškoće da se ono na prikladan i dostojan način potvrdi i ostvari.

Zahvaljujem profesoru Matvejeviću na velikom doprinosu našoj kulturi i miru u svijetu. Naše temeljne institucije pozivam da mu se oduže na odgovarajući način, dok naše sugrađane potičem da ne zaborave ovog velikog čovjeka, štoviše, da mu posvete svoje vrijeme, jer Predrag Matvejević ostaje orijentir u dobra, ali i u zla vremena

Praveći obračune s nama samima, makar nepotpune i privremene, pitamo se istodobno koje će od spomenutih tekovina ostati ili prevladati u vremenu koje je pred nama. U kakvu obliku i u kojoj će mjeri biti priznate ili prihvaćene.

Takva razmišljanja, kada svodimo račune, kada završava jedna epoha i počinje druga, nameću se u tužnim prilikama kao što je ova, kada se mora kazati slovo o velikom čovjeku, čovjeku međašu.

Njegovi studiji na filozofskim fakultetima u Sarajevu, a kasnije i u Zagrebu, njegova doktorska teza na francuskom jeziku, obranjena na Sorboni, posvećena poeziji kao najsuptilnijem književnom rodu nisu ga samo kvalificirale da bude jednim od najznačajnijih živućih tumača klasične i suvremene književnosti na južnoslavenskim prostorima, već je Matvejević kroz svoju sveučilišnu karijeru trasirao gotovo karizmatičan predio svog poetičkog sustava kao dijela eurocentrične književne misli u Hrvatskoj.

Najznačajniji njegov literarni istup dogodio se pojavom legendarne knjige ”Razgovori s Miroslavom Krležom”, koja će doživjeti bezbrojna izdanja na južnoslavenskim, ali i europskim književnim paralelama. Sama činjenica da je Miroslav Krleža odlučio razgovarati i taj razgovor prenijeti na stranice ove knjige govori o vrijednosti Matvejevićevog literarnog, ali i sveukupnog kulturološkog angažmana.

Ta knjiga otvorila je mnogim poštovateljima djela Miroslava Krleže potpuno nove putove do središta krležijanskih tajni.

Drugi veliki pothvat na književnom planu, koji će možda biti i najznačajniji element u procjenjivanju djela Predraga Matvejevića za brojne europske književne nagrade i priznanja, pa i za lanjsku kandidaturu za Nobelovu nagradu, je knjiga ”Mediteranski brevijar”.

Ta čudesna knjiga neodredivog žanra u svojoj literarnoj alkemiji (kako je konstatirako Gradimir Gojer, čije misli i riječi posuđujem za ovaj osvrt) spaja putopis, herbarij zemljopisnih pojmova i njihovih značenja, antropološku studiju življenja uz more, na otocima, na obali, na svjetionicima, na brodovlju. Ta knjiga jeste, uistinu, moćni putokaz čudima Mediterana.

Posljednjih godina europsku književnu scenu Matvejević je bogato darivao svojom knjigom ”Kruh naš…”, koja se bavi dubinskim analizama značenja životodajne snage kruha kao elementa ne samo života već i oblika ponašanja, tradicijskih obrazaca čitavih naroda i nacionalnih skupina

Posljednjih godina europsku književnu scenu Matvejević je bogato darivao svojom knjigom ”Kruh naš…”, koja se bavi dubinskim analizama značenja životodajne snage kruha kao elementa ne samo života već i oblika ponašanja, tradicijskih obrazaca čitavih naroda i nacionalnih skupina.

Međutim, između ovih knjiga koje jesu svojevrsni graničnici u Matvejevićevom stvaralaštvu i ozbiljni datumi hrvatske književnosti Matvejević je ispisivao nevjerojatno angažiran kontigent literature, čiji su se dosezi pozicionirali od dnevnopolitičkih reakcija do najsuptilnijih političkih studija koje su analizirale epohe, političke sustave, a posebice protagoniste tih sustava.

Bit će dovoljno da u ovoj prigodi spomenemo ”Istočni epistolar”, knjigu koja po mnogo čemu može biti dokaz političkog vjerujem, dakle političke poetike ovoga prononsiranog ljevičarskog intelektualca.

Matvejević je poseban doprinos dao svojim esejima između azila i egzila, gdje je na neki način navijestio, životno potvrđujući opisao i osobnu poziciju intelektualca i pisca koji je u jednom periodu fašizacije Hrvatske bio prisiljen živjeti u egzilu.

Uvodeći duboko znakovit pojam disidencije na jedan stvaralački suptilno orkestriran način, Matvejević je zapravo analizirao sudbe desetina intelekualnih i političkih osobnosti koje su u pojedinim trenucima povijesti emanirale ideje koje nisu u tom trenutku bile ne samo kompatibilne političkim vrhuškama, već su najčešće bile anticipatorske u odnosu na suhu političku i društvenu stvarnost zemalja u kojima su živjeli ti intelektualci. Od Gotovca na dalje.

Čitav je niz povijesnih osoba kojima je Matvejević pisao otvorena pisma, a među njima se našao i Tito.

Matvejević je bio i ostao simbol nepotkupljivog intelektualca kome politički režimi, bilo desnog ili lijevog predznaka, nisu značili ništa do polja za propitivanje istinske ljudskosti, humaniteta iskazivanog ili uskraćivanog kroz regule političkog establišmenta.

Uvodeći duboko znakovit pojam disidencije  na jedan stvaralački suptilno orkestriran način, Matvejević je zapravo analizirao sudbe desetina intelekualnih i političkih osobnosti koje su u pojedinim trenucima povijesti emanirale ideje koje nisu u tom trenutku bile ne samo kompatibilne političkim vrhuškama, već su najčešće bile anticipatorske u odnosu na suhu političku i društvenu stvarnost zemalja u kojima su živjeli ti intelektualci. Od Gotovca na dalje

Zalažući se za niz političkih zatvorenika, tražeći mogućnost ostvarenja njihovih ljudskih i građanskih prava, Matvejević je vrlo često političare, pisce, intelektualce u najširem smislu te riječi branio i od njih samih suptilizirajući njihove ideje, a odstranjujući talog suhe političke pragme u njima.

Doprinos književnika i angažiranog intelektualca Predraga Matvejevića prodoru istine o agresiji na međunarodno priznatu članicu UN-a BiH već danas je nemjerljiva. Jer, Matvejević je koristio svaku prigodu, od novinskih članaka i eseja do javnih istupa medijskog karaktera na elektroničkim medijima, da francusku, španjolsku i talijansku poglavito intelektualnu javnost senzibilizira za patnje bh. urbaniteta, posebice Sarajeva i Mostara, za shvaćanje dubine i širine planetarne tragedije Srebrenice i inih stratišta.

U činjenici da je Matvejeviću dodijeljeno priznanje Počasnog građanina Sarajeva iščitava se zahvalnost za njegov široki humanistički pledoaje u europskim razmjerama za zaštitu najšireg spektra ljudskih prava građana Sarajeva, ali u isto doba pokazuje i potpunu neosjetljivost, pa ustvrdio bih i političku uskost i sljepoću vlasti u njegovom rodnom Mostaru, koje do današnjeg dana nisu napravile ozbiljan korak na planu pozicioniranja literarnog habitusa ovoga iznimno značajnog autora u njegov rodni ambijent!

Inicijativa skupine talijanskih intelektualaca i književnika da se Predragu Matvejeviću dodijeli Nobelova nagrada za književnost bila je više od inicijative. To je najbolji način da se ovoga čovjeka iznimne kozmopolitske orijentacije i vrijednog književnog opusa svrsta u plejadu besmrtnih i u formalnom smislu, jer su njegova djela već ne samo u predvorju nego u strogom središtu europskog literarnog Olimpa.

Veliki mislilac i književnik Claudio Magris, koji je napisao i ponajbolje recenzentske bilješke za temeljne Matvejevićeve knjige, u povodu te inicijative iskazao je možda i najjaći sud kazavši da je ”Mediteranski brevijar” kao književna činjenica dostatan da Predrag Matvejević postane nobelovcem.

Trebat će hrvatski P.E.N. centar i Hrvatsko društvo pisaca, trebat će Antifašistička liga RH i mnogi drugi tek osvijetliti slojevito djelo profesora Matvejevića.

Bio je jedan od najvećih intelektualaca Hrvatske, Balkana i Europe, neumoran u obrani ljudskih prava i u obuzdavanju mržnje koje su oslobodile nacionalističke politike.

Matvejević je bio i ostao simbol nepotkupljivog intelektualca kome politički režimi, bilo desnog ili lijevog predznaka, nisu značili ništa do polja za propitivanje istinske ljudskosti, humaniteta iskazivanog ili uskraćivanog kroz regule političkog establišmenta

Bio je graditelj mostova među pojedincima, narodima i državama, a njegova djela ukazivala su na potrebu da se ne gube nade u pravedniji i pobratimljeniji svijet.

Kao što je profesor Matvejević napisao u ”Istočnom epistolaru”, ostaje ideja emancipacije premda će čovječanstvo raditi na svom oslobađanju s više opreza, jer će u vremenu koje dolazi utopije biti potisnute.

Zahvaljujem profesoru Matvejeviću na velikom doprinosu našoj kulturi i miru u svijetu. Naše temeljne institucije pozivam da mu se oduže na odgovarajući način, dok naše sugrađane potičem da ne zaborave ovog velikog čovjeka, štoviše, da mu posvete svoje vrijeme, jer Predrag Matvejević ostaje orijentir u dobra, ali i u zla vremena.

Teško je uopće opisati kakvog smo velikana izgubili i kakav je to čovjek hodao među nama. Ponavljam: Predrag Matvejević nam je bio prijatelj i nikada nas nije iznevjerio.

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora