Prerano je pisati nekrolog antikorupciji

Pustit će Ivu Sanadera da se od brojnih optužbi brani sa slobode. Štoviše, to će se tumačiti kao znak samostalnosti sudstva pred politikom.

Ja to tumačim drukčije.

Protiv korupcije su potrebna sredstva kaznenog progona, no učinkovita, prijetnja u koju svi vjeruju i boje se kazne. Potrebna su, ali ne i dovoljna jer bez političkih demokratskih reformi ne daju rezultat. Svakako, mnoge će ovaj obrat zgroziti i zbuniti. No ne bi trebao oslabiti našu vjeru.

Nastojim ne pisati kad sam umoran i potišten. Riječi ne naviru i ljut sam na sve. No kad sam ljut, volim pisati, naročito kad sam ljut na sve.

Napisao sam knjigu o korupciji, napisao zakon o sprečavanju konflikta interesa, inicijativu za stvaranje USKOK-a, pa zakon o dostupnosti informacija, pa drugu strategiju protiv korupcije za novu vladu, pa dio zakona o političkim strankama, u planu je ostao samo zakon o lobiranju i etički kodeksi za političare. Osnovao sam Transparency Hrvatska i djelovao s UDD koji je vodio Tiho Rađa

Priča počinje na Budimu u jednoj rezidenciji nedaleko katedrale. Siječanj ili veljača 1995. Skup je organizirao Centar europskih studija (CEU). Ljigavo i hladno vrijeme. Mali okrugli stol zavjerenika. Bio je to prvi skup o antikorupciji na kojem sam sudjelovao. Upoznao sam Petera Eigena, Joa La Palombaru, Suzan Rose Ackerman, Jeremyja Popea, Andrasa Saju. Eigen je tih dana osnivao Transparency International. Rose Ackerman objavila knjigu o ekonomiji korupcije. Za večerom sam sa švicarskim kontrolorom banaka raspravljao kako zemlji vratiti pokradeni novac. Što se mene tiče tako je počelo.

Napisao sam knjigu o korupciji, napisao zakon o sprečavanju konflikta interesa, inicijativu za stvaranje USKOK-a, pa zakon o dostupnosti informacija, pa drugu strategiju protiv korupcije za novu vladu, pa dio zakona o političkim strankama, u planu je ostao samo zakon o lobiranju i etički kodeksi za političare. Osnovao sam Transparency Hrvatska i djelovao s UDD koji je vodio Tiho Rađa. Slijedio sam Jeremyja Popea i njegovo iskustvo iz Novog Zelanda da su sredstva preventive važnija od kazni.

Moje hrvatske kolege bile su drukčijeg mišljenja. Ponikli u sudstvu i tužilaštvu (danas Državnom odvjetništvu) korupciju su vidjele kao kažnjivo nedjelo, a više kazne zastrašit će svakoga tko se usudi. Nisam se svađao ni sa svojim kolegama koje su u korupciji vidjele zlo i ljudski grijeh, ali nikad nisam pomislio da prodike pomažu. Nadbiskup Bozanić je osudio grijeh struktura.

Ipak, dan za danom, mjesec za mjesecom, najprije novinari i ljudi koji grade javno mnijenje, a poslije građani prestali su na korupciju gledati kao na nešto normalno, neizbježno, pa čak i korisno (”bez podmazivanja se kotači ne okreću”). Mislio sam da je vrhunac bio kad je borba protiv korupcije postala dio političkog govora. Na predstavljanju nacionalne strategije bio je i Ivo Sanader. Svi su s prezirom govorili o korumpiranoj vlasti.

Uslijedile su istrage, pa i presude. Polančec, Sanader, nabava kamiona, autoceste, javne nabave…, novine su bile pune tekstova o korupcionaškim aferama. Prvi znakovi upozorenja su bili veliki međunarodni skandali kod kojih je kolateralno spomenuta i Hrvatska. Dok su se u Finskoj, Njemačkoj, Austriji ili Sjedinjenim Državama provodili procesi protiv podmitljivih političara i pohlepnih direktora, kod nas u prvi plan izbijaju suđenja špijunima.

Protiv korupcije su potrebna sredstva kaznenog progona, no učinkovita, prijetnja u koju svi vjeruju i boje se kazne. Potrebna su, ali ne i dovoljna jer bez političkih demokratskih reformi ne daju rezultat. Svakako, mnoge će ovaj obrat zgroziti i zbuniti. No ne bi trebao oslabiti našu vjeru

U stranim medijima pojavljuju se priče o iznesenim milijunima i nabrajaju imena sudionika tih operacija. Gotovo potpun popis političkog vrha. Političke stranke taje svoje financije, relativiziraju optužbe, nastoje se na brzinu osloboditi ljudi koji simboliziraju njihovu problematičnu prošlost. Kao u priči o caru Trajanu iskapaju se crne knjižice i na svjetlo dana izlaze potpisane potvrde o primanju provizija. Sve bez velikog efekta.

Posebno pitanje u tim velikim pravosudnim slučajevima je jednakost obrane i tužitelja. Obrana dobiva svu medijsku pozornost, riječi odvjetnika obrane postaju tumačenje slučaja. Nastupaju na medijskim sučeljavanjima, uvijek imaju prigodan komentar, a USKOK-ovi odvjetnici dobiju tek mrvice tog medijskog milosrđa. Sve počinje sličiti na ratne propagandne varke. Osumnjičenici se pokazuju kao bolesni i napaćeni. Sudovi to ne smatraju pritiskom, ali zato nastoje ušutkati slobodne novinare frazom o nepravomoćnoj presudi.

Kada se podvuče crta, više je neuspjeha nego uspjeha u istragama, optužbama i suđenjima. Kao da pravosuđe djeluje kao svojevrsni filtar kroz koji prolazi tek kap društva poplavljenog korupcijom.

Interesantan je stav politike. Dok su puni fraza o opasnosti korupcije, njenim moralnim i ekonomskim posljedicama, u konkretnim slučajevima pažljivo izbjegavaju stav. Bilo bi normalno da ne presuđuju o krivnji, no nije normalno to da se ustručavaju osuditi nedjelo. Čak ni u izbornoj kampanji puno ne govore o korupciji.

Javno mnijenje postaje zasićeno stalnim skandalima. Ljudi koji u stvarnom životu barataju malim iznosima ne mogu si predočiti milijune koji se spominju. Dodatno zbunjuju presude koje se tiču reflektora na stadionu, ali afere koje se tiču milijuna eura, velikih kompanija i banaka ostaju skrivene.

Dan za danom, mjesec za mjesecom, najprije novinari i ljudi koji grade javno mnijenje, a poslije građani prestali su na korupciju gledati kao na nešto normalno, neizbježno, pa čak i korisno (”bez podmazivanja se kotači ne okreću”). Mislio sam da je vrhunac bio kad je borba protiv korupcije postala dio političkog govora. Na predstavljanju nacionalne strategije bio je i Ivo Sanader. Svi su s prezirom govorili o korumpiranoj vlasti

Sistem deklariranja imovine zakazuje, uloga Povjerenstva za sprječavanje konflikta interesa se marginalizira i cijeli zakon postaje klimav, a odluke bez težine.

Donosi se uistinu dobar zakon o otvorenoj vlasti, no učinci su slabi.

Glasnogovornici govore tiho umjesto odgovornih, odlučuje se bez javnosti, zakoni predlažu na telefonskim sjednicama. Legitimnim postaje krajnji voluntarizam u odabiru zaposlenih, a područje političkog postavljanja se proširuje.

Ukinuti su položaji državnih tajnika. Lojalnost je važna, ne sposobnost. Kaže se da će ti ionako otići s promjenom vlasti, ali pravo pitanje je jesu li sada sposobni za svoj posao. Kontrolni mehanizmi financijskog nadzora, izvješća o trošenju proračuna, transparentnost trošenja je slaba. Informatička unapređenja i trud nove povjerenice nisu iskorišteni. Za njen ured nema sredstava, informatička poboljšanja ostaje tehničko unapređenje.

Stječe se dojam da je pritisak Europske unije u pregovorima bio presudan i da nedostaje izvorne volje i motiva da se mijenja. Politika zapravo izbjegava temu. Možda se radi o prirodnoj reakciji političara da izbjegavaju teške probleme. Uostalom, sve češće izbjegavaju riječ problem i radije koriste riječ izazov.

Izazovi su manji i rješivi zadaci; treba se sjetiti da ti, ako u životu tražiš samo lake zadatke, na koncu život postaje težak.

Ne mislim da se radi o mentalitetu i prošlosti, uvijek mi je izgledalo da su ta objašnjenja izlika za pasivnost i nedjelovanje, jer prošlost se ne može promijeniti, a za promjenu mentaliteta treba dati primjer i poći od sebe.

Korupcija, uostalom, nije incident, već sistem odnosa koji propisuje uloge i ponašanja, ne temelji se na karakteru i obilježjima ličnosti, već na ustaljenim navikama, pravilima ponašanja i uvjetima. Bez iskrenih reformi, ustručavam se reći radikalnih promjena poboljšanja se izgube, a obećanja zaborave.

Prerano je pisati nekrolog antikorupciji. Ideja da je korumpirano društvo nezdravo i slabo, da je država podmićenih instrument pljačke, da je prodaja općeg interesa kriminal uvijek će živo potaknuti nove nade i očekivanja. Izdignut će se novi proroci pravde, jačati novi glasovi otpora i želje za promjenom

Možda se ponovo vraćamo u stanje da se knjigom i riječju borimo protiv korupcije, da obnovimo nadu da se to može učiniti, spoznaju da je ona štetna za većinu i zajednicu. No knjigom se možemo boriti protiv dosadnih komaraca, a opasni zmajevi ubijaju se mačem u srce.

Ipak, prerano je pisati nekrolog antikorupciji. Ideja da je korumpirano društvo nezdravo i slabo, da je država podmićenih instrument pljačke, da je prodaja općeg interesa kriminal uvijek će živo potaknuti nove nade i očekivanja. Izdignut će se novi proroci pravde, jačati novi glasovi otpora i želje za promjenom.

Najgore je povlačenje u osobnu dešperaciju. Svaki posao koji započneš treba dovesti do kraja. Razlika između uspješnog i neuspješnog čovjeka je u tome što uspješni djeluje, a neuspješni zdvaja.

    •  Jesu li političari niža vrsta, nedostojna poštovanja?
    •  Politički događaj u Kninu je odmicanje od populizma
    •  Često osjetim trulež kad se nešto proglasi svetinjom
    •  Pitanje što da se radi je zapravo pitanje kako da se radi
    •  Hrvatska je talac crnih bilježnica
    •  Hrvatska boluje od viška egoizma. Tako je i u strankama
    •  SDP-u trebaju nova lica i ideje, ali i ostavke zbog poraza
    •  SDP je bio film bez glavnog glumca, jasnog scenarija i promidžbe
    •  Politička alkemija sastavljanja vlade
    •  Žene nisu nasmiješeni ukras, one biraju i odlučit će izbore

> Svi tekstovi ovog autora