Priča o najvećoj ljubavi

(Opaska uredništva: Zbog spriječenosti autora ponavljamo raniju kolumnu).

”Čemu se mogu nadati?” To temeljno pitanje smisla ljudske egzistencije postavlja Imanuel Kant, jedan od najvećih filozofskih umova svih vremena. A Jürgen Moltmann, glasoviti autor ”Teologije nade”, nas uvjerava da upravo na to pitanje najbolje odgovara povijesna činjenica Kristova uskrsnuća jer ona razotkriva dobrohotne Božje nakane za budućnost čovječanstva. U Kristovom su uskrsnuću postavljeni temelji novoga čovječanstva i buduće preobrazbe svijeta.

Kršćanski život je život vjere, a kršćanska tradicija je tu vjeru okrenutu prema budućnosti definirala kao nadu u zagrobni život.

Ali nada nije samo produžena vjera, iako je uvijek prati, a posljednje poglavlje kršćanske teologije se stručno zove eshatologija. Povijesno kronološki i strukturalno gledano najprije, dakle, dolazi vjera, a zatim slijedi nada.

Uskrs(nuće) po logici svoje nadnaravnosti potiče na osobnu vjeru i traži odgovor vjere, to jest povjerenja i predanja u ljubavi. Stoga je uskrsnuće i temelj svake autentične evangelizacije i vjerodostojne misije

Iako u kršćanskoj doktrini i životu prioritet pripada vjeri, primat ipak pripada nadi. Kristovim uskrsnućem je eshaton već nastupio unutar povijesti, pa se stoga ona ispravno dijeli na onu prije Krista (BC) i poslije Krista (AD).

Vjera u Krista ima prvenstvo jer je temelj i početak kršćanstva, a nada bez vjere završava u utopiji. Tu smo onda već napustili područje teologije i prelazimo u područje ideologije. A o tome kako završavaju ideološke utopije znamo ponešto iz naše nedavne povijesti.

Nada nije eshatolško ili, još gore, apokaliptičko bježanje iz problematične sadašnjosti u neku savršenu pasivnu budućnost. Nada je nagovještaj i osposobljenje mijenjanja sadašnjosti; ne samo anticipacija budućeg već i aktivna transformativna praticipacija u preobrazbi sadašnjeg.

Takozvani apokaliptički futurizam je velika kušnja za sve one koji nisu u stanju nositi se sa izazovima suvremenosti. Ali taj i takav bijeg u budućnost koja obečava pie in the sky zapravo opravdava Marxovu kritiku religije kao i Freudovu ”Budućnost jedne iluzije” i na jedan feuerbachovski (rekao bi Marx) način reducira teologiju na potpunu imanenciju antropologije.

Nauk o Bogu postaje nauk o čovjeku bez Boga i stoga bez nade. To je onda religija kao ljudsko otuđenje, kao maštovita projekcija bez ikakvih uporišta u istini i(li) povijesti.

Vjera u Krista ima prvenstvo jer je temelj i početak kršćanstva, a nada bez vjere završava u utopiji. Tu smo onda već napustili područje teologije i prelazimo u područje ideologije. A o tome kako završavaju ideološke utopije znamo ponešto iz naše nedavne povijesti

To s Isusom iz Nazareta, uskrslim Kristom i autentičnim apostolski utemeljenim kristijanstvom nema apsolutno nikakve veze. Kršćanstvo nije religija građena na živom pijesku mitova i legendi, nego vjera utemeljena na utjelovljenom Bogu koji je pobijedio smrt.

S druge strane, nema uskrsnuća i nade bez križa i smrti. Nema Uskrsa bez Velikog petka. Zato uz Moltmannovu ”Teologiju nade” (ili prije nje!) treba čitati i njegovu izuzetno značajnu knjigu ”Raspeti Bog: Kristov križ kao temelj i kritika kršćanske teologije”.

Bez Velikog petka nema ni Uskrsne nedjelje. Bez Isusove otkupiteljske smrti nema ni uskrsne pobjede nad smrću. Isusova smrt je presuda smrti, a njegovo uskrsnuće je pobjeda života.

Najžešći progonitelj prvih kršćana Savao iz Tarza, vodeći teolog židovske vjere koja ne prihvaća Isusa kao Mesiju, poslije svog osobnog susreta s Uskrslim postaje najhrabriji apostol naroda, najutjecajniji evangelizator u Rimskom Carstvu. Za njegovu novu vjeru i opunomoćenu misiju Uskrs(li) nije samo smisao života nego temelj i sila Evanđelja koje mijenja živote i narode.

Stoga se on usuđuje polemizirati s onima koji ne vjeruju da je Isus uskrsnuo do te mjere da bez ikakva uvijanja tvrdi da ako Krist nije uskrsnuo, onda smo mi kršćani prevareni te varamo one kojima govorimo o Bogu; ako Krist nije uskrsnuo, onda jedimo, pijmo i uživajmo jer ćemo sutra ionako umrijeti (1. Korinćanima 15).

Helenističko poimanje boga koji ne poznaje patnju, odnosno ne može patiti jer je savršen, je filozofski koncept koji je u suprotnosti biblijskom poimanju Božje ljubavi i solidarnosti s patnjama čovječanstva.

Bog se poistovjećuje s čovječanstvom koje trpi posljedice svoje grešnosti u toj mjeri da će isti apostol Pavao u kontekstu razrade svoje središnje teologije pomirenja reći da je Krista, ”koji je bio bez grijeha, Bog učinio grijehom za nas…” (2. Korinćanima 5, 21).

Tužan sam otišao iz tog društva kada su počeli raspravu o tome da li nakon onoga jugofilnog nevjernika Jospipovića velika hrvatska vjernica (kraljica Hrvata?) Kolinda može ”uskrsnuti Hrvatsku”

Uskrs je pobjedonosno finale one kozmičke drame koja je otpočela rođenjem djeteta u Betlehemu, ivanovsko-bogoslovski rečeno – kada je vječni i stvaralački ”logos postao (ljudskim) tijelom”, to jest čovjekom. Bez inkarnacije nema križa niti uskrsnuća!

Između Isusove Posljednje večere (Veliki četvrtak) i pouskrsnog Posljednjeg (ili prvog) doručka s istim učenicima na obali Tiberijaškog jezera (Ivan 21) dogodili su se Veliki petak i Uskrsna nedjelja.

Nedjelja je užasna i u ovom kontekstu besmislena riječ jer se ne radi o danu nerada, nego o danu Voskresenja, kako nedjelju zovu neki veći i duhovniji slavenski narodi!

Uskrsli Isus se u nekoliko navrata susreće sa svojim učenicima. Samo ti susreti, takozvana ukazanja, mogu objasniti radikalnu promjenu u njihovoj vjeri i stavovima. Njihova je prva reakcija na Isusovu smrt bila strah, sumnja, bježanje i skrivanje.

Petar čak tri puta javno odriče Isusa. Ali susret s Uskrslim im je ne samo vratio radost nego dao izuzetnu hrabrost, ozbiljnu dozu neopozive sigurnosti s kojom nasuprot progonstvima idu navještati Evanđelje raspetog i uskrslog Krista.

Uskrs(nuće) po logici svoje nadnaravnosti potiče na osobnu vjeru i traži odgovor vjere, to jest povjerenja i predanja u ljubavi. Stoga je uskrsnuće i temelj svake autentične evangelizacije i vjerodostojne misije.

Ovih dana sam imao nekoliko razgovora s mojim osječkim ”krštenim nekršćanima” (tako ih ja zovem jer se zapravo radi o praktičnim ateistima koji žive kao da Boga nema) koji slave Uskrs, a pojma nemaju niti ih zanima Uskrsli.

Bez Velikog petka nema ni Uskrsne nedjelje. Bez Isusove otkupiteljske smrti nema ni uskrsne pobjede nad smrću. Isusova smrt je presuda smrti, a njegovo uskrsnuče je pobjeda života

Za njih je Uskrs blagdan, a ne osoba, dan dobrog jela i veselja, pun šarenog folklora i lijepo oslikanih pisanica koje si međusobno poklanjaju uz jaka pića koja bez mjere zajednički ispijaju. Kakva karikatura onoga svetog i najsvetijeg što se u Velikom tjednu dogodilo!

Tužan sam otišao iz tog društva kada su počeli raspravu o tome da li nakon onoga jugofilnog nevjernika Jospipovića velika hrvatska vjernica (kraljica Hrvata?) Kolinda može ”uskrsnuti Hrvatsku”.

Razgovor o najvećoj ”Ljubavi” koja je za nas patila na križu i istinskoj slobodi koju nam donosi Uskrs(li) i koja mora otpočeti u nama i s nama u tom društvu više nije bio moguć. Bez raspetog Isusa i uskrslog Krista nema Evanđelja, a sve ostalo postaje i ostaje površna i pogrešna osobna i (nacionalna?) religioznost koja vodi u smrt bez nade. Gospodine pomiluj!

    •  Stogodišnji Jimmy Carter – najuspješniji bivši predsjednik
    •  Pola stoljeća Lausanskog pokreta za evangelizaciju svijeta
    •  Pismenost je preduvjet napretka na svim područjima života
    •  Gospa na nebo uznesena ''dušom i tijelom''? Plod mašte
    •  Privlačnost ersatzreligije koja se zove nogomet
    •  Trump je 34 puta kriv, a mnogi Amerikanci još uvijek naivni
    •  Medalja slobode isusovcu i evanđeoskoj političarki
    •  Cvjetnica – spomen na Isusov mesijanski ulazak u Jeruzalem
    •  Religijska slika svijeta se mijenja
    •  Diana Budisavljević: najbolji ljudi u najgorim vremenima

> Svi tekstovi ovog autora