Prigovor savjesti – nepoželjna pojava u katoličkoj Hrvatskoj?

U petak će Hrvatski sabor na prijedlog vlade, a uz podršku SDP-a HDZ-u, pak uz otpor lijevih stranaka iz opozicije, izglasati zakon kojim od 1. siječnja 2026. mladići s navršenih 19 godina kreću na obaveznu vojnu obuku. Mladići koji ne pristupe civilnoj službi iz prigovora savjesti će se obučavati dva mjeseca za vojno djelovanje kojim bi trebali odgovoriti na ugroze koje je ministar obrane u svom izlaganju nabrojao, a to su kibernetički napadi, hibridna djelovanja, nesreće, katastrofe, klimatske promjene.

S pravom je jedna zastupnica prigovorila kako na navedene ugroze nije baš prikladan odgovor umijeće baratanje puškom i snalaženje u rovovima. Na tu primjedbu, kao i na druge prijedloge vezano uz civilnu službu, Vlada nije dala odgovor. Preferira temeljnu vojnu obuku u kojoj će mladići za dva mjeseca steći neke vještine, dobiti plaću od 1.100 eura, biti privilegirani kod traženja zaposlenja kao i imati upisano služenje kao radni staž.

Očitu razliku u tretiranju ovih mladića i onih koji će iz prigovora savjesti odabrati civilnu službu ministar obrane čak brani tvrdeći kako je cilj beneficija da se te osobe potaknu da ne iskažu prigovor savjesti.

Ipak u svakom svom obraćanju nešto ga navodi da opravdava što civilno služitelji nemaju plaću, niti privilegiju, a služba im traje dulje, tvrdnjom kako ”nije nužno svako dovođenje u nejednak položaj i diskriminacija”. Bilo bi to točno, kada nakon njega ne bi bio govorio ministar odgovoran za civilnu službu koji je izjavio: ”Jednako je važna civilna služba kao supstitut koji omogućuje uvažavanje vjerskih i moralnih razloga…” i završava tvrdnjom da se omogućava ”dodatno jačanje sposobnosti države na otpornost ne samo na ratne prijetnje nego i na širok spektar drugih kriza.”

Dakle, civilna služba je prema ovom ministru isto tako važna. A razlika je u moralnim i vjerskim razlozima, zbog kojih neki ne prihvaćaju oružje.

Neobično da u zemlji kao što je Republika Hrvatska u kojoj se više od 2/3 stanovništva izjašnjava kao katolici ministar vlade javno govori o tome da je ”cilj beneficije potaknuti da se mladići ne iskažu prigovor savjesti.” To je jako čudno ako kao vjernici znamo da je savjest bitan moralni orijentir po kojem ćemo konačno i biti suđeni pred Bogom.

Savjest je zadnja instanca. Nije li logično očekivati u zemlji u kojoj je katoličnost argument u političkim borbama oko Rodnih studija, legalizacije ili zabrane pobačaja, uvođenje predmeta zdravstvenog odgoja, da se savjest privilegira, da se mladiće navodi da odlučuju prema svojoj savjesti umjesto da ih se plaćom i privilegijom kod zapošljavanja odgovara od prigovora savjesti?

Jer takvu podršku prigovoru savjesti dobili su u hrvatskim bolnicama ginekolozi kada je prigovor savjesti ginekologa bez otpora društveno podržan. Nitko nije od ginekologa zatražio obrazloženje njihova prigovora kao što se sada traži od mladića koji biraju civilnu službu, niti im je umanjena plaća, kao što će sada biti odlučeno da oni koji izabiru civilnu službu nemaju pravo na plaću, radni staž i prednost pri zapošljavanju. A bit će i duplo duže u obuci od mladića koji odabiru vojnu obuku.

No, što znači aktualna ponuda novim ročnicima da imaju prednost pri zapošljavanju? Ako ih velika većina prihvati dvomjesečnu obuku i privlačnu plaću (tko s 19 godina bez poteškoća zaradi 1.100 eura mjesečno) na tržištu rada će biti mnogo kandidata s prednosti u zapošljavanju. Po kojem kriteriju će jedni dobiti posao, a drugi ne? Ako zaista velika većina mladića izabere vojnu obuku prednost u zapošljavanju se pretvara u mrtvo slovo na papiru. 

A pitanje je: što razumijemo kada kažemo savjest i prigovor savjesti? Obrana civilne službe do sada se vodi s lijeve strane Sabora, na kojoj je vjerojatno više zastupnika/ca koje nisu išle na vjeronauk. A čini se da o savjesti znaju više od nekih zastupnika kao što je gospodin iz stranke DOMINO koji se pita: ”O kakvoj savjesti možemo govoriti kod onih koji nisu spremni braniti svoju obitelj, svoj život?”

Shvatili smo ovo pitanje ozbiljno pa bismo odgovorili jasno: Radi se o savjesti koja se zalaže za život, za rođeni život odraslih ljudi. Naime, jedna od glavnih aktivnosti koja se uči na vojnom osposobljavanju je ubijanje – ubijanje ne više nerođenog, nego sasvim rođenog života.

U ratu se ubijaju i vojnici i civili, a nijedan rat nikada nije bio bez ratnih zločina. Upravo je nevjerojatno da iz redova onih koji se zalažu za nerođen život nema razumijevanja za prigovor savjesti protiv uništenja rođenog života. Što je tako čudno i teško shvatiti u tome?

U raspravi oko temeljnog vojnog osposobljavanja nema riječi o tome što znači priprema za ratno djelovanje, a to je ranjavanje, sakaćenje, ubijanje ljudi, odnosno priprema mladih ljudi da ili to čine drugima ili da im netko drugi isto čini. Vojno osposobljavanje je priprema na isti onakav rat kakav znamo iz povijesti i kakav pratimo u Ukrajini, na primjer.

Što je čudno, neprirodno ili nemoralno u tome da se radi prigovora savjesti odbija ubijati, ranjavati, sakatiti?

Dosadašnji pristup ministra obrane i svih koji zagovaraju ovakav zakon je problematičan ne samo zbog privilegiranja jedne skupine i diskriminiranja druge skupine hrvatskih građana. On je problematičan još više zbog toga što obezvređuje odluku mladih ljudi koji usprkos tom i društvenom pritisku slušaju svoju savjest da neće ubijati, razarati, sakatiti.

Da, radi se o obrani. I u ratu se svi brane. Razaranje ubijanje sakaćenje je dio te obrane.

Na pitanje o kakvoj savjesti se radi kod prigovarača iz savjesti možemo jasno i kratko odgovoriti: o zdravoj savjesti.

Obrana doma, obitelji nije i ne može se nikome nametnuti kao najveća vrijednost. Niti je za kršćane zapovijed obrane iznad zapovijedi ”ne ubij!” odnosno kako glasi prijevod biblijskog teksta ”nećeš ubiti” ako si poslušan Božjim zapovijedima.

Ni ministar, ni navedeni zastupnik nas ne može osloboditi odgovornosti što to znamo i zato prema savjesti djelujemo.

Premda se taj stav podcjenjuje i ne prepoznaje u njegovoj plemenitosti, pa i kada se kažnjava materijalno i društveno.

A što kaže Katolička Crkva? Ona šuti. Ona kojoj je savjest stožerna vrijednost, koja ima toliko toga važnog reći o savjesti! Njeni pastiri ne prepoznaju važnost podrške prigovoru savjesti. Ne prepoznaju svoju šansu da otvore ured za prigovarače i da u tom polju podrže i jačaju vjernike i vjernice koji izaberu civilnu službu, a možda i neke koji nikada neće biti kršteni ali će kroz susret s teologijom savjesti upoznati i produbiti svoju službu društvu, a da ne moraju pogaziti svoje principe.

Zakon će za koji dan biti izglasan. Upravo sada je šansa da oni u Katoličkoj crkvi kojima je blisko prigovoriti iz savjesti ratnom nasilju svojim glasom i svojim mirovnim djelovanjem budu vidljiviji u našem društvu.

Jedna adresa na koju se možete javiti je: vjernicizamir@mailbox.org.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Prema drastičnom dijalogu
    •  Jacinda Ardern ili kako politika može biti sasvim drugačija
    •  Zašto smo protiv obveznog vojnog roka
    •  Posluh savjesti i neposluh ratu
    •  Hoćemo i mi biti ''jedan posto''
    •  Stepinac ili Musk?
    •  Gdje mirišu pravda i sloboda
    •  Moćna stvar – kad ne dižemo glas iz mržnje nego zbog nade
    •  Tko nam je ukrao Advent?
    •  Radikalno nježno u ''kvrgava'' vremena

> Svi tekstovi ovog autora