novinarstvo s potpisom
Prošle srede obeležili smo Međunarodni dan ljudskih prava, kojim smo proslavili, ako još uvek znamo da se radujemo dobru i inkluzivnom, da je pre 75 godina usvojena Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda Saveta Evrope.
Za neupućene, i one koji ne žele ni da nauče ništa novo, od 1996. godine naša Domovina je članica ove najstarije organizacije u Evropi formirane da štiti i unapređuje ljudska prava, demokratiju i vladavinu prava.
U našoj zemlji je veoma očigledno, čini se više nego ikad, da imamo potrebu da stalno i do iznemoglosti ističemo svoja prava, ali nas uopšte nije briga da li ta prava nose sa sobom podjednako, ako ne i više, obaveze. Takve obaveze, ako već postoje, delegiramo drugima, ali ne i sebi i time se izlažemo pogrešnom shvatanju u multikulturalnom društvu kojeg smatramo pretnjom.
Da nam ne bi bilo dosadno, stvorena je nova prilika da nas podeli u nesporazumu pojmova, potrudio se Sud Evropske unije (Luksemburg) koji nam je iznedrio važnu presudu koja je došla u vreme kada mnoge stvari deluju beskrajno uzaludno i trajno izgubljeno.
U objavljenoj presudi, u slučaju C-713/23 | Vojevoda Mazovjecki, Sud EU presudio je da je država članica dužna da prizna brak dva državljanina Unije istog pola koji je legalno zaključen u drugoj državi članici gde su ostvarili svoju slobodu kretanja i boravka.
Dvojica poljskih državljana koji borave u Nemačkoj, od kojih je jedan i nemački državljanin, venčala su se 2018. godine u Berlinu. Želeći da odu u Poljsku i onde borave kao venčani par, zatražili su da se u poljskoj državnoj matici napravi prepis venčanog lista izdanog u Nemačkoj, kako bi im se u Poljskoj priznao njihov brak. Na pitanje nacionalnog suda, Sud EU-a je presudio da je odbijanje priznanja braka između dva državljanina Unije legalno zaključenog u drugoj državi članici, gde su ostvarili svoju slobodu kretanja i boravka, suprotno pravu Unije jer krši tu slobodu i pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života.
Kako bi običan narod rekao ”na zadnje noge” ustali su svi oni koji su raspredali o funkcionisanju Suda EU-a, obavezama koje pravni efekti presude proizvode za države članice, ali i šta u toj presudi piše i šta ona znači. I to sve oni koji su pod A potpuno neinformisani i zakopani u svojim rovovskim pozicijama, i pod B oni koji imaju adekvatno znanje o svemu tome, ali su licemeri i namerno, pogrešno, sve to ističu.
Među njima najistaknutiji su pripadnici tradicionalnih crkava, čitaj Katoličke Crkve, koji u svoj svojoj kanonskoj besprekornosti vide napade na tradicionalne oblike porodica, na mešanje i aktivističku ulogu Suda EU-a u isključive nadležnosti država članica, i da je to nastavak onih identitetskih politika koje su protiv duha vrednosti ujedinjene Evrope u različitosti.
Tako smo pročitali da je Predsedništvo Saveta evropskih biskupskih konferencija (COMECE) izrazilo ozbiljnu zabrinutost zbog nedavne presude Suda EU-a, koja obavezuje države članice da priznaju istopolne brakove zaključene u drugim zemljama Evropske unije. Biskupi upozoravaju da takav pristup prevazilazi granice evropskih nadležnosti, potkopava nacionalne identitete i mogao bi da podstakne porast antievropskog raspoloženja, objavio je COMECE 9. decembra.
Međutim, Sud EU-a podseća da iako pravila koja se odnose na brak spadaju u nadležnost država članica one su dužne da se pridržavaju prava Unije prilikom realiziranja ove nadležnosti. Zaista, dotični supružnici uživaju, kao građani Evropske unije, slobodu kretanja i boravka na teritoriji država članica i pravo na normalan porodični život prilikom primene ove slobode i prilikom povratka u svoju državu članicu porekla.
Odbijanje priznanja braka dva građanina Unije istog pola koji je zakonito zaključen u drugoj državi članici u kojoj su ostvarili svoju slobodu kretanja i boravka može dovesti do ozbiljnih administrativnih, profesionalnih i privatnih nepovoljnosti, primoravajući supružnike da žive kao nevenčane osobe u svojoj državi članici porekla.
Stoga je Sud EU-a presudio da je takvo odbijanje suprotno pravu Unije. Takvo odbijanje ne samo da šteti slobodi kretanja i boravka, već i osnovnom pravu na uvažavanje privatnog i porodičnog života.
Prema mišljenju Suda EU-a, obaveza priznanja ne krši nacionalni identitet niti ugrožava javni poredak država članica porekla supružnika. Naime, ova obaveza priznanja ne znači da zemlja mora da predvidi brak između dve osobe istog pola u svom nacionalnom pravu.
U (izgubljenom) prevodu, iako za one koji ne žele da čuju i razumeju ovo deluje iluzorno i neplodno tlo, Sud EU-a nije odlučivao o obavezi da države članice priznaju da u svoje zakonodavstvo uvedu istopolne brakove ili istopolna partnerstva, to nije to, već najjednostavniji administrativni postupak priznavanja jednog pravnog statusa od jedne države članice u drugoj, bez diskriminacije, kako bi se zaštitile tržišne slobode Unije, ali i onemogućio nepovoljan tretman prema porodičnom statusu.
Na kraju treba napomenuti da je hrvatski Ustav značajno izmenjen 2010. godine i dodat je deo o Evropskoj uniji, koji obuhvata pravni osnov članstva, prenos određenih državnih ovlašćenja na institucije Evropske unije, učešće određenih hrvatskih tela i građana u institucijama EU-a, ali i odnos između nacionalnog prava i prava EU-a i prava građana Unije u domovini.
Dok se spremamo za Novu godinu, ako Bog da biće snega u sekularnoj Domovini, pokušajmo da smanjimo lični animozitet prema stvarima koje ne znamo, ne razumemo, a posebno prema onome što nam nikako ne predstavlja pretnju. Jer onda će nam život biti nešto lakši i bolji, a samim tim i ljudima oko nas koji sa nama moraju da (pre)žive.
MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.





















































