Profesionalni obraćenici mi, riječima Marune, idu na jetra

Profesionalni obraćenici mi, posegnut ću za riječima pjesnika Borisa Marune, idu na jetra. Ako ikada obolim od ciroze, uzrok neće biti alkohol, nego profesionalni obraćenici. Toliko su iritantni da ih s mukom primjećujem. Ne sviđa mi se kada ljude ne primjećujem. Ljudske živote smo dužni primijetiti.

Ne krijem da se čitav život borim sa sviješću da se s nekim ljudima nalazim u istom vremenu, dok s nekim drugim ljudima uspostavljam odnos putem aktiviranja koncepta dužnosti – imam moralnu dužnost primijetiti ih, a ne primjećujem ih u vremenu u kojem se nalazim.

Oni kasne za mojim životom jednu prokletu sekundu i naš odnos nije odnos istovremenosti. Ta sekunda će nas uvijek dijeliti, to je sekunda u kojoj posežem za pojmom dužnosti zato što nisam u stanju neposredno ih primijetiti. Moja solidarnost s njima je solidarnost iz dužnosti.

Pojasnit ću na primjeru. Ovih dana me nazvao moj i božji prijatelj, riječ je, dakako, o jednom svećeniku, kako bi me obavijestio da je moj intervju o moralnim problemima, koji sam dao Ivici Nevešćaninu, novinaru Slobodne Dalmacije, izazvao revolt kod jedne obraćenice i jednog redovnika. Tema me nije zanimala, tako je ostalo i do dana današnjeg, ali sam, nakon sekunde, dopustio da kaže što želi.

Sebe ne doživljavam kao donositelja istine, a još manje kao skrbnika tuđih spoznajnih i moralnih moći. Neka svatko misli što misli i neka govori što govori. Apsolutna istina nam je ionako uglavnom nedostupna, zato je prečesto zamjenjujemo utiscima, a oni naivniji među nama, spore se s tuđim utiscima o sebi, kao da se istina o njima nalazi u riječima drugih ljudi.

Mene više zanima subjektivna istina, a to je ona istina koja je značajna samo nama i to u tolikoj mjeri da bez te istine ne bismo mogli nastaviti živjeti.

Najkraće rečeno, subjektivna istina je ona zbog koje smo u stanju izložiti vlastiti život. Profesionalni obraćenici to ne shvaćaju – oni se obračunavaju sa svojim prošlim životom kako bi sebe i druge uvjerili da su sada drugačiji. Naravno da nisu. Možda su nekada i živjeli, sada ne žive, sada populariziraju sebe tvrdeći da više nisu ono što su bili, bez da kažu što to sada jesu.

Obraćenje nije javni čin, radi se o unutarnjoj promjeni. Čovjek se može promijeniti, može se vrijednosno uništiti, ali, isto tako, na ruševinama dosadašnjeg života može izgraditi novog, drugačijeg, boljeg sebe.

Obraćenje je, dakako, moguće i ono se razlikuje od profesionalnog obraćenja. U prvom slučaju nastaje novi čovjek, u drugom slučaju se popularizira osvetništvo nad samim sobom i bijes prema drugima.

Zbog toga mi profesionalni obraćenici oduvijek idu na jetra i s njima se ne nalazim u istom vremenu. Doduše, nisam siguran da se oni sami nalaze u svome sadašnjem vremenu s obzirom da neprestano izviruju iz vlastite prošlosti.

Kada mi je, u kolumnu uveden, prijatelj svećenik, želeći me motivirati za razgovor, rekao da je ta profesionalna obraćenica poznata po tome da je sebe u tzv. svjetovnoj fazi doživljavala, ma što to značilo, kao ”laku ženu”,  odlučio sam srezati svaku nadu o tome da razgovor ima budućnost izjavom kako je očito da je gospođa kršćanstvo shvatila kao dijetni program, pa je sada, kao profesionalna obraćenica, još lakša.

Nisam saznao tko je ona, ali takvih sam se nagledao u Crkvi, svi boluju od iste bolesti – žele biti značajni i vidljivi drugima te imaju potrebu neprestano dokazivati da su pravovjerni. Nisu, ničija vjera nije pravovjerna i ne može biti pravovjerna.

Profesionalni obraćenici su nekada bili glavni na ulici ili nekom komitetu, a sada žele biti glavni u Crkvi. Moral, osobito kršćanski, služi da bismo druge zaštitili od nas samih, a ne kako bismo sebe popularizirali drugima i uzvisili se nad njima.

Čovjek je moralni agent, on bira kakvu i koju verziju sebe će pustiti u svijet odnosno među druge ljude. U Katoličkoj crkvi postoji jedan moral, on obvezuje katolike. Više puta sam protestirao protiv toga da netko katolicima zabranjuje njihov moralni nauk, ali sam, također, više puta protestirao i protiv toga da katolici, među kojima prednjače profesionalni obraćenici, sekularnoj državi i pluralnom društvu nameću katolički moralni nauk i to putem zakonodavstva.

Predajem, između ostalog, i nekoliko kolegija iz etike. Etika mi je draga jer ljude proganja. Moral nam služi da istovremeno budemo, u metaforičkom smislu, žrtva i krvnik odnosno sudac i optuženik. Moral je suicid koji smo, kozmičkom igrom ili božjom providnošću, osuđeni preživjeti – ubijamo najgore u sebi, kako bi preživjelo ono što je dostojno života. Tako postajemo bolji ljudi.

Moralom presuđujemo i ubijamo one dijelove sebe koji ne smiju, zato što ne zaslužuju, dočekati sljedeći dan. Čovjek je moralni subjekt samo ako je u stanju riskirati odnosno ako je u stanju u sebi dovršiti moralni sustav.

Kada mi netko dođe s nekim moralnim problemom, neću mu ponuditi rješenje, jer nitko od nas nema rješenje za tuđe moralne probleme. Rado ću sugovorniku ponuditi argumentaciju za njegov moralni stav, ali mu ne mogu, sve da to i želim, a ne želim, posredovati moralni stav.

Od sugovornika zahtijevam da riskiraju odnosno da donesu neki moralni sud, da taj sud bude baš njihov i da ga, u egzistencijalnom smislu, ozbilje.

Ja ću im tada, ako imaju potrebu, ponuditi argumentaciju u prilog moralne dopustivosti ili nedopustivosti, neovisno o tome što ja o tom moralnom problemu mislim. Oni su ti koji riskiraju, ja sam taj koji zna argumentirati. Njihov moral, njihov rizik.

U intervjuu za Slobodnu Dalmaciju nisam, osim u slučaju eutanazije, iznosio vlastite stavove. Zagovornik sam eutanazije i to ne krijem, smrt doživljavam kao terapiju koja čuva i štiti naše osobno dostojanstvo. Uvjeren sam da već sada imam pravo donijeti sud o tome u kojem i kakvom životu ne želim sudjelovati. Ja sam taj koji ima budućnost, ali svaka budućnost nema mene, u nekim budućnostima ne želim sudjelovati.

Ako će me neki budući ”ja” dokinuti, tome ”ja” imam pravo reći ne jer nije moja ”ja”. Moje sadašnje ”ja” realnije je od svakog budućeg ”ja”, ono iz onoga što sada jest, misli ono što će biti.

Moje sadašnje ”ja” ima pravo, a to je pravo realiteta, dokinuti buduće ”ja”, koje me pretvara u nedostojanstvenu negaciju mene samoga.

Što mi znači budućnost ako u njoj prestajem biti ono što sada jesam i postajem stvar u rukama drugih? Ništa, to nije budućnost nego pakao pukog postojanja. Moja budućnost ne postoji bez mene.

”Ja” je metaforička točka koja pomiruje ono što sam nekada bio, što sada jesam i što u budućnosti želim biti. Ja sam moja sadašnjost, budućnost i prošlost, tko to ne shvaća, ne nalazi se u mome vremenu, zaostao je u svome vremenu, a u moje vrijeme ulazi sa sekundom zakašnjenja, i to samo zahvaljujući pojmu dužnosti, bez pojma dužnosti između nas ne bi bila ta prokleta sekunda, između nas bi bio eon.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Samo Mate Uzinić korektno govori, ostali konformistički šute
    •  Bog i čovjek su ravnopravni
    •  Roditelji generacije Z se obračunavaju s prošlošću
    •  Ustav i rukometaši: Državu ne mogu imati beskorisni idioti
    •  Moja domovina je sloboda, u mojoj domovini nema grobova
    •  Milanović i Plenković pristaju biti na jelovniku Trumpa
    •  Omniprezentnosti je bolest političara bez autorefleksije
    •  Nakane molitelja muške krunice su bile protukršćanske
    •  Plenković boluje od nerazumijevanja smisla vlastite egzistencije
    •  Do boga ne može se doći ako skrenete s puta ljudskosti

> Svi tekstovi ovog autora