Propovjednik Zlatko Dalić i njegovi protimbenici

Slušao sam propovijed laika Zlatka Dalića u Svetištu Čudotvorne Gospe Sinjske i danima, vrlo pažljivo, po društvenim mrežama i medijima pratim reakcije ljudi. Dok za Dalića nisam siguran da sasvim zna i da razumije ono što je izgovorio (Naročito da razumije što je ovo: “Bez obzira na napade glasne manjine koja nas stalno vrijeđa, koja ne voli i neće Hrvatsku, ali naša se mladost ponovno probudila i na to sam ponosan. Neka samo tako nastave. To je naša Hrvatska i to smo mi Hrvati.” I ovo: “Radim s mladim ljudima koji su zaradili veliki novac i sve osigurali svojoj obitelji. Vidim kako oni razmišljaju, tu je kućni odgoj najvažniji. Ako oni dođu iz dobre, katoličke obitelji, iz Crkve, oni se drugačije ponašaju i razmišljaju. Njima novac ne znači ništa, a za reprezentaciju igraju zbog ljubavi i domoljublja.”), siguran sam da i sinjski fratri, i njihov provincijal, i splitsko-makarski nadbiskup vrlo dobro znaju i razumiju što ovim riječima kane izazvati. Mir i dobro, sigurno ne!

Zlatko Dalić nije obrazovan čovjek, govori s mukom, nije na početku rečenice baš uvijek siguran što će reći na kraju, jedan je od onih ljudi koji nedostatak sadržaja, manjak svijesti o sadržaju, nadomještaju oštrinom iskaza. Dalić nije nikad živio ni radio, niti je loptanju dečke učio u slobodnim zemljama Zapada, pa ne može ni razumjeti što zapravo znači i u što vodi kleveta o “glasnoj manjini” i laž o onima koji “ne vole i neće Hrvatsku”, kao ni korporativistički poklič o “našoj Hrvatskoj” u kojoj smo samo “mi Hrvati”.

I tu dolazimo do nečega što biva važno. Godinama on je radio u Saudijskoj Arabiji, u klubovima Al Faisali i Al Hilal. Radio je, dakle, u zemlji u kojoj nema crkava, njihova je izgradnja zabranjena, kao što su zabranjeni križ, Biblija, ikona, ili svete sličice u bilo kojem obliku. Kršćanima, koji u Saudijsku Arabiju mogu ući samo kao sluge, ili kao zabavljači (nogometaši i njihovi treneri), zabranjeno je moliti se Bogu. Otkrije li, pak, neki musliman kršćanina u sebi, ponese li ga, recimo, nečija propovijed koju je na tko zna kakav način čuo, prikaže li mu se u snu Bogomajka, pa najednom povjeruje, bit će strogo kažnjen. Ne odrekne li se odmah krivovjerja, bit će kažnjen odrubljivanjem glave. Vrati li se pravoj vjeri, dakle islamu, bit će samo javno bičevan. (Ovo je, navodno, ukinuto, godinama nakon što je Zlatko Dalić otišao iz Saudije).

U vrijeme dok je Dalić trenirao Al Faisali i Al Hilal u zapadnim medijima – koji su, iz petrolejskih razloga često odveć blagonakloni prema režimu u Saudijskoj Arabiji – izviješteno je o barem dva slučaja da je kršćaninu, tojest onom koji se tako osjetio, odrubljena glava.

Premda, za razliku od Zlatka Dalića, nisam organizirani vjernik, ne propovijedam po crkvama i ne agitiram u korist Katoličke crkve, posve mi se neizdržljivim čini živjeti u zemlji u kojoj su crkve, križevi, ikone i Biblija zabranjeni. A kako je Saudijska Arabija feudalna država, i kako su nogometni klubovi u vlasništvu istih feudalnih vladara koji donose zakone i – naravno, u ime Boga – donose ili potvrđuju presude, vlasnici Al Faisalija i Al Hilala isti su oni koji naređuju i provode odsijecanje glava nesretnim kršćanima.

Zlatko Dalić za svoje nogometaše kaže: “Njima novac ne znači ništa, a za reprezentaciju igraju zbog ljubavi i domoljublja.”, a sam je uzimao novac koji je, ali doslovno, bio crven od kršćanske krvi, i rukovao se s ljudima, svojim saudijskim gazdama, čije su ruke jednako tako bile krvave.

Nama, kojima novac, za razliku od Zlatka Dalića, znači mnogo i koji živimo u svijetu u kojem se radi da bi se bilo plaćeno, a ne zbog ljubavi i domoljublja, nije lako shvatiti kako se može raditi u Saudijskoj Arabiji, a biti iskren kršćanin ili barem dobar čovjek. Za Zlatka Dalića postoji u svemu tome još jedno pitanje: uz nogometni teren, u različitim prigodama za vrijeme utakmice, on se prekriži, pa zašto se nije križao u Saudijskoj Arabiji? Zašto je tamo zatajio Boga? Je li to činio zbog ljubavi i domoljublja, ili nam želi reći da se ipak prekrižio, ali u svome srcu? 

Reakcije na propovijed laika Zlatka Dalića, u Svetištu Čudotvorne Gospe Sinjske, koju su tamošnji fratri, ili njihovi politički agitatori, pažljivo snimili i distribuirali diljem međumrežja i po zvaničnim medijima, s ciljem stvaranja drukčije atmosfere u društvu, brojne su, ima ih na tisuće, a reagiraju anonimni ljudi, pod svojim imenima i prezimenima, kao i poneki nešto hrabriji novinari i političarke.

Na Dalićev govor u kojem nema jasne svijesti o onom što je izgovoreno – jer da ima, doista bi se sjetio, dok govori o vjeri i domovini, i svojih krvavih novaca, zarađenih u Saudiji – reagira se, uglavnom, na sličan način, gnjevom i bez svijesti o onom što se kaže. Na diskvalifikacije koje izgovara Zlatko Dalić, koje istodobno u sebi sadrže i vrlo ozbiljne prijetnje, jer tko “ne voli i neće Hrvatsku” iz Hrvatske će, povijest nas uči, biti likvidiran, komentatori odgovaraju neki drugim diskvalifikacijama.

Oni ne prijete, jer za razliku od Dalića, koji se svojim korporativističkim zazivima Hrvatske i Hrvata ustvari poziva na vojsku, policiju i rulju, koji, otprilike kao u Italiji dvadeset i neke, ili u Njemačkoj, desetak godina poslije, mogu u tren oka obaviti stvar, Dalićevi protimbenici nemaju čime prijetiti. Jer se civiliziranošću, demokracijom i slobodom ne prijeti. Samo, je li njihov odgovor takav, odgovaraju li oni Daliću jer se zalažu za pripadnost europskoj civilizaciji, njezinim demokratskim stečevinama i slobodi za sve? Na žalost, baš i ne.

Prvo i posljednje što će se Zlatku Daliću prigovoriti i zbog čega će mu se odreći pravo da slobodno progoni ljude po Hrvatskoj jest to što je Dalić iz Livna, dakle iz Bosne i Hercegovine. I onda se u tren oka, i u jednom postu i objavi, sve što je on rekao, sva njegova neukost, neobrazovanost, borba s riječima kojih ne nalazi u glavi, kao i sva pustoš njegova duha i odsustvo svijesti o smislu i sadržaju vlastitih riječi, pripisuju kao općenita karakteristika njegovu rodnom kraju i zavičaju, te njegovoj prvoj domovini. Jer Hrvatska mu je, je li tako, tek druga! No, što bismo mu rekli da se kojim slučajem rodio u Drnišu ili Petrinji, ili da je dečko s Trešnjevke ili Šalate? Kako bismo ga tada, i čime, diskvalificirali?

Znam ljude iz tih krajeva, iz Bosne, jer Livno je, ako to niste znali, u Bosni, i iz Hercegovine,  u svakom pogledu drukčije od Zlatka Dalića, pametne, časne i obrazovane, koje svaki put neko njihovo unutarnje sunce obasja, jer je jedan njihov izbornik jedne važne hrvatske loptačke vrste. On ih oslobađa njihovoga specifičnog samovanja u Hrvatskoj, koje proizlazi iz neznanja i predrasuda onih koji su se u ovoj zemlji rađali te u njoj imaju svoje zavičaje.

O kakvim je neznanjima i predrasudama riječ, vi pitate? Pa, upravo o ovim neznanjima i predrasudama s kojima Dalića likvidirate, jer je rođen u, kako vi to govorite, drugoj zemlji. Kada na takav način ubijate u pojam njega, vi ubijate u pojam i sve one koje bi donedavno obasjalo njihovo unutarnje sunce na spomen Dalićeva imena. I oni su se, ti moj pametni, časni i obrazovani prijatelji i poznanici, ojadili nakon Dalićeve propovijedi, ali zapravo ih više i dublje ojađujete vi kad Dalićeve pamet i moral tako kolektivizirate, pa ih pripisujete svima nama.

Ono što se po društvenim mrežama i u medijima, od nekih hrabrijih novinara i političarki, kakvih je malo u Hrvatskoj, ovih dana događa Zlatku Daliću, često se događa i meni. Kad god ne znaju što bi i kako bi s nečim što sam rekao ili napisao, nastoje me vratiti u Bosnu i u Sarajevo. Bilo metaforički, tako da me time naprosto eliminiraju iz priče – kao pariju, crnca, Židova – bilo fizički, tako da me doista protjeraju. Tako će, naravno, biti i nakon ovog odgovora na Dalićevu propovijed i njihove protuslove. Među progoniteljima mojim naći će se onih koji su sami rođeni u Bosni i Hercegovini, kao što i među progoniteljima Dalićevim također ima onih koji su sami rođeni u toj zemlji. Ali kao što Dalić nije svjestan stvarnih konsekvenci svoga korporativizma (Benito Mussolini govorio je da je korporativizam tačnije ime za fašizam.), tako ni oni koji mu na taj način odgovaraju nisu svjesni konsekvenci svoga odgovora. Kada u Saudiji odsijecaju glavu kršćaninu, nogometni trener ne pomišlja da je i sam kršćanin.  

Premda je bio u bratstvu s krvavim saudijskim šeicima, Zlatko Dalić ne bi, recimo, mogao, da mu je kojim slučajem bilo do toga, posjetiti Meku i Medinu. Kao nemuslimanu i to mu je zabranjeno, jer on je pogan za one s kojima je u loptanju i novcu brat. U našemu hrvatskom jeziku,  s jedne i s druge strane granice, riječ pogan/in ima dva značenja: onaj čiju vjeru ne priznajemo, te ga držimo za neznabošca, i govno, izmet. Doista, riječ pogan istovremeno je i govno, i neznabožac.

I da, bivamo govna i neznabošci kad u Bogu drugoga ne poznajemo svoga Boga. Bivamo pogan, kad u drugima vidimo glasnu manjinu, pa ih klevećemo da oni vrijeđaju nas, premda mi vrijeđamo njih. Bivamo govna kad ljude diskvalificiramo na osnovu onog što oni ne mogu promijeniti: boju kože i očiju, mjesto rođenja, zavičaj…

(Nije dopušteno preuzeti ovaj sadržaj bez autorova odobrenja. Prenosimo s autorova portala).

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Steven Spielberg i pedeset godina straha od morskih pasa
    •  Lakrdija s kojom otpočinje militarizacija društva
    •  HRT i otvorenje Pula film festivala
    •  Vedrana Rudan i Logor Zagreb
    •  Kukasti križ na dječjem igralištu u Novom Zagrebu
    •  Pogromi u Novom Zagrebu
    •  Biti na strani Gaze i Irana ne znači biti protiv Izraela
    •  Prestanite spominjati nevjenčane supruge, one ne postoje
    •  Matija Dedić je bio nepopravljivo dobar i drag
    •  Nenad Puhovski i pismo koje nije ostalo nepročitano

> Svi tekstovi ovog autora