Prosvjetom umjesto osvete može se širiti razum, a ne sukob

Davno sam trebala napisati kolumnu. Sada već prolazi drugi mjesec rata Izraela i Hamasa i ja sam, priznajem, zanijemila. A sukob traje…

Kao i rat u Ukrajini, i ovaj je za mene neka vrsta re-traumatizacije.

Ukrajinski rat kao da nije više tako važan, a tamo i dalje civili i vojnici stradavaju, velika područja ostat će devastirana, budućnost je neizvjesna… U grupi profesionalki koje podržavam (one pomažu svojim također izbjeglim sugrađanima) u drugoj godini izbjeglištva i neizvjesnosti sazrijeva volja za integracijom u Hrvatskoj… Povratak se čini sve manje vjerojatnom opcijom, kao i mnogim sugrađanima.

Ratna izvještavanja iz Izraela počela su Hamasovim terorističkim upadom 7. listopada 2023. i neviđenim pokoljem koji ledi krv u žilama i potom, odgovor izraelske strane u Gazi, koji ponovo izaziva užas i nevjericu. I to traje. Odbrana? Odmazda? Organizirano nasilje?

Iz svijeta javljaju se proturječne emocije i poruke, tjeskoba raste zbog opasnosti širenja sukoba (sada je manje govora o tome). Odobravanje jednoj od strana i osuda one druge su snažne, događa se (opasno) poistovjećivanje vlasti i naroda, bujaju aveti mržnje i straha (islamofobija, antisemitizam), cinizma…

Ponovno i ponovno svjedočimo potrebi za jednostavnim odgovorima, crno-bijelo, dobri ili zli? Nema propitivanja o tome je li moguć i drugačiji pogled u odnosu na neki sukob osim rješavanja agresijom?

Ima li nade ili neke utjehe u informacijama o skupovima za mir s porukom suosjećanja za sve žrtve (uz rizik proglašavanja kritičara izdajicama).

Dana 9. studenoga 2023. visoki povjerenik za ljudska prava UN-a Volker Türk upad, zločine i otmice talaca Hamasovih militanata naziva ratnim zločinom, ali tako karakterizira također i izraelski odgovor kolektivnog kažnjavanja palestinskih civila. Ovu krizu vidi kao slom najosnovnijeg poštivanja humanih vrijednosti.

Ne mogu zamisliti kako je nekim bakama (poput mene) i prije sadašnjeg rata, čiji su unuci rasli u Gazi, ograničeni, u sjeni zidova (stvarnih, zamišljenih)… kao i nekim bakama u Izraelu, s druge strane zida za u koji su trebale vjerovati – da zid i vojska uspješno štite njihove unuke od militantnih akcija iz Gaze.. Slike patnje djece u Gazi i rijetke vijesti o srodnicima talaca – izbjegavam. Priznajem.

Nasilje rađa nasilje, prenosi se na sljedeće generacije kao nezavršeni posao traumatiziranih pokoljenja.

Ovako to kazuje Vamik Volkan.

”Kada se dogodi velika katastrofa, oni koji su pogođeni mogu doživjeti njezin psihološki učinak na nekoliko načina:

1. Mnogi pojedinci će patiti od različitih oblika takozvanog posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP).
2. Novi društveni/politički procesi i zajednička ponašanja pojavit će se u cijeloj pogođenoj zajednici, potaknuti promjenama u zajedničkim psihološkim stanjima pogođenih osoba (događa se homogeniziranje u zajednici, ali to je istovremeno i društvena regresija).
3. Traumatizirane osobe će, uglavnom nesvjesno, prenijeti na svoje potomstvo poruku da riješi vlastite nedovršene psihološke zadatke izravno traumatizirane generacije povezane sa zajedničkom traumom, kao što su žalovanje za raznim gubicima i preokretanje/izlazak iz (dodala bih: ponižavajuće) bespomoćnosti.”

Pa ima li onda nade? U ovom sukobu obje strane kao velike grupe imaju svaka svoje duboke kolektivne traume. A sve se odvija u širem svjetskom kontekstu.

Nerješivi konflikti

Ima puno istraživanja o izraelsko-palestinskom sukobu, a socijalna psihologinja Cathy Nicholson u svom članku o Izraelu i Palestini (Israel and Palestine: Is it Time for Sustained National and Global Reflection? 2021.) pita se nije li vrijeme za trajno nacionalno i globalno preispitivanje ovog dugotrajnog sukoba. Taj sukob je poznat kao jedan od trajnih, nerješivih sukoba (Intractable Conflicts).

Psihoterapeut Gerard Fromm pisao je (na tragu spomenutog V. Volkana) o povijesnoj traumi Židova i Palestinaca (2020.):

”Holokaust za Izraelce i Nakba za Palestince sažimaju u dvije riječi mnoštvo užasnih iskustava koje su pretrpjeli milijuni ljudi”. (Dodala bih: oba ova naroda imaju i drugih teških iskustva iz dalje prošlosti). ”Poznato je da se trauma ne odnosi samo na one koji su je izravno doživjeli nego i za njihove potomke, prenosi se kroz generacije. Kada članovi viktimizirane skupine nisu u stanju podnijeti poniženje, te ne uspiju preokrenuti svoju bespomoćnost ili oplakivati svoje gubitke, oni potomcima prenose snažne, emocionalno nabijene slike svoje povrijeđenosti”.

Psihološka i psihodinamska objašnjenja prirode grupnih procesa i sukoba, mogu pomoći u razotkrivanju njihova nastanka (identifikacija sa svojom ulogom žrtve), ali nikako ne bi smjeli biti i opravdanje za nasilje.

Važno je istaknuti zapažanje da grupe koriste konstrukciju ”idealne žrtve” kako bi pokazale vlastitu nevinost i besprijekornost u suprotnosti sa zloćom počinitelja, postavljajući dvije kategorije kao odvojene i međusobno isključive čak i tamo gdje su iskustva nasilja bila složena (S. Jankovitz, 2018.).

To im je potrebno radi jačanja grupne kohezije i slike o sebi, ali i kao opravdanje nasilja nad suprotstavljenom grupom (ovo je viđeno i traje i na ovim našim prostorima).

Autorica Cathy Nicholson ističe kako se pri pozivu za (samo)preispitivanje svake od strana zanemaruje asimetrija u moći među njima. Veća je moć jedne strane, a podcjenjuje se iscrpljenost slabije strane dugotrajnošću represije i njene nemoći kako bi se uopće mogao započeti produktivni dijalog. Ova iscrpljenost, naime, otvara vrata militantnim grupama/snagama, što onda daje pravo jačima na ”samoobranu”.

Iako je u ovom sukobu moć među dvjema stranama asimetrična, ipak je povijest netrpeljivosti dugotrajna, sukobi se ciklički obnavljaju, uz uzajamno optuživanje.

U svemu tome nerješivi konflikti odvijaju se u širokom međunarodnom povijesnom i političkom kontekstu i različitim interesima koji imaju utjecaj na nastanak i tijekove sukoba. Možda se zbog toga kaže da međunarodna zajednica (pretpostavljam da se tu misli prvenstveno na UN) bespomoćno gleda desetljećima dug palestinsko-izraelski sukob.

A ipak, izraelsko-palestinski konflikt nije njihova jedina stvarnost. Pokazuje to u dokumentarnom filmu o Haifi (svom rodnom gradu) izraelski psiholog prof. Dan Bar-On (1938.-2008.).

On intervjuira aktualne žitelje Haife, preostale Palestince i pita ih o prošlom vremenu, do 1948. Pronalazi, razgovara i obilazi ranije domove i radionice s osobama (ili njihovim potomcima) koje su morale napustiti Haifu nakon uspostave izraelske države… Židovi i Arapi, saznajemo, nekada su mirno i s međusobnim uvažavanjem živjeli jedni s drugima..

Mirotvorci

Već sam u jednoj ranijoj kolumni navela što nam je izraelski psiholog i mirovni aktivista prof. Bar-On govorio, komentirajući sadržaj i atmosferu radionice (na trenutke uzavrelih emocija) u kojoj su sudjelovale osobe s područja bivše SFRJ (velika mirovna konferencija u Granadi 2004. kada se činilo da bismo mi u regiji mogli napredovati u pravcu pomirenja i normalizacije).

Komentirao je kako će se mnogi truditi oko pomirenja, izlaska iz grupne zarobljenosti uloge žrtve (pri čemu i žrtve nekad postaju počinitelji), te da to može trajati čitav život. Možda će se ostvariti napredak, a moguć je ponovo pad u politiku održavanja sukoba… Kazao je to, želeći istaći nužnost dugotrajne posvećenosti mirotvorstvu i postavljanju realnih ciljeva.

Zapravo je prenosio vlastito iskustvo velikih napora u njegovoj zemlji devedesetih godina prošlog stoljeća u vrijeme pregovora izraelske i palestinske strane u Oslu (1993. i 1995.).

Poznato je što se dogodilo nakon toga. Pregovori su, nakon međusobnog priznanja i dogovaranja o dvjema državama, propali. Shimon Peres ubrzo je ubijen, a potom i Jaser Arafat. Od ”svojih”.

Što se tiče naše regije, profesor je bio u pravu: Nema napretka.

Bar-On je pionir u analizi dinamike pomirenja između potomaka holokausta i potomaka nacističkih počinitelja te između Izraelaca i Palestinaca. Njegove aktivnosti za razumijevanje i promicanje procesa međugrupnog pomirenja nisu nailazile na odobravanje u izraelskoj javnosti ni u jednom od ovih dvaju pravaca – bilo s potomcima nositelja nacističke povijesti, bilo s desetljećima dugog iskustva zarobljenosti u međugrupnom nasilju.

Kako bi unaprijedio razumijevanje i promicanje pomirenja između Izraelaca i Palestinaca, Bar-On se pridružio Palestincu prof. Samiju Adwanu u osnivanju PRIME-a (Institut za istraživanje mira na Bliskom istoku). Ovo je bio prvi i jedini zajednički izraelsko-palestinski istraživački institut.

Dan Bar-On i Sami Adwan ističu (The Prime Shared History Project: Peace Buildning Under Fire, 2006.) da je izgradnja mira planirana aktivnost, zasnovana na procesima ”odozdo prema gore”, dok je

mirotvorstvo politički dogovor temeljen na procesima ”od vrha prema dolje”. Mirovni proces može postati održiv samo kada su oba procesa sinkronizirana.

Komisija za istinu i pomirenje u Južnoj Africi primjer je političkog sporazuma dviju strana, pri čemu su u obzir uzete i potrebe iz baze prema vrhu. Javna priznanja vlastitih nedjela i preuzimanja osobne odgovornosti za počinjene zločine u prošlosti, kao i svjedočenja 22.000 žrtava o svojim iskustvima.

Mnogi mirovni projekti (iz baze) bili su pokrenuti kao rezultat nade koju su dali sporazumi u Oslu, a nade su razbijene izbijanjem novog krvavog sukoba u listopadu 2000.

Razočarani autori, suradnici i prijatelji Adwana i Bar-Ona odlučili su se za skromnije ciljeve: Održavanje sposobnosti međusobne pozitivne interakcije graditelja mira, kreiranjem ”otoka razuma”, odnosno pripremanjem terena pokretanjem malih projekata koji bi mogli postati rašireni kada se dogodi buduća sinkronizacija s inicijativama odozgo prema dolje.

Jedan od važnijih projekata instituta bilo je stvaranje strukturiranog obrazovnog programa u kojem bi se izraelska i palestinska djeca suočila s narativom ”drugih” o sukobu.

U promijenjenim okolnostima (rast desnice i nespremnost za približavanje, zatvorenost u svojoj grupi) projekt ”razoružanja učionica povijesti” nije imao velike šanse. U tadašnjoj fazi neprijateljstva i nasilja, izraelski Židovi i Palestinci nisu bili u stanju razviti narativ svoje zajedničke povijesti imajući različito viđenje istog sukoba, uz obostranu dehumanizaciju i prezir prema neprijateljskoj grupi te nedostatak međusobnih kontakata.

Ipak, upoznavanjem priče s one druge strane sukoba, ona postaje posrednik, faza u procesu učenja o drugome, a legitimiraju ju je tuđe iskustvo i viđenje.

Nepotrebno je naglasiti da je bilo nužno veliko poznavanje psihologije, socijalne psihologije, traume, kulture, religije, povijesti te strpljenja i uvažavanja u razgovorima (dobrovoljnih) učitelja povijesti s dviju strana oko ovog velikog (emocionalno vrlo zahtjevnog) posla (koji je dovodio u pitanje lojalnost vlastitoj grupi).

U svojim predavanjima i susretima sa stručnjacima i mirovnim aktivistima po svijetu oba profesora su redovito nastupala zajedno…

Možda primjer koji navodim predstavlja pustu želju i trenutno nije moguća takva akcija. Ali može jednom postati održiv cilj, koji se jednom činio ostvariv.

Sada je najvažnije obustaviti sukob, ubijanja, patnju i bešćutnost.

Jednom će stati i rat. Hoće li se opet pojaviti nove, drugačije političke snage, mudrih hrabrih i odgovornih ljudi koji će smoći snage za traženje rješenja kroz susret, dijalog, uvažavanje? Hoće li ikada biti moguće da svi ožale svoje gubitke i dođu do suosjećanja i za patnju druge strane?

Čvrsto vjerujem da treba ostati u jednoj drugoj vrsti borbe koja se zove ”prosvjeta umjesto osvete”. I želim vjerovati da ima ”otoka razuma” koji se mogu širiti.

Ovih je dana ipak stigla jedna vijest kakve-takve nade. Postignut je dogovor sukobljenih strana o privremenom prekidu vatre i razmjeni talaca, u što je, sigurno, uloženo puno napora s različitih strana.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Problematični dječak: reagirati, ne izbjegavati problem
    •  Ljudi bez maske
    •  Boli me duša: što sve čeka Ukrajince nakon rata?
    •  Posljedice genocida se nose generacijama, na objema stranama
    •  Socijalna (ne)pravda
    •  Kakvo društvo želimo i što možemo učiniti da to postignemo
    •  Dokle god je nasilje izbor, tu nema empatije ni za svoje
    •  Kako danas općenito stojimo s povjerenjem u našem društvu
    •  Dragoljub Svilar – strastan, zaigrani stvaralac, Homo ludens
    •  Što treba da psihološke traume bude manje, a društvo zdravije

> Svi tekstovi ovog autora