Protiv kršenja ljudskih prava na Sudu u Strasbourgu

Čitatelj (podaci poznati redakciji) piše: “Ponovo vas kontaktiram da upitam jeste li imali kakav nastavak akcije nakon organizacije Okruglog stola: Kritika prakse Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu” (koji je održan još svibnja 2013. u Domu novinara u Zagrebu).

Unatoč protoku od dvije i pol godine elektronskom poštom stalno stižu upiti o Sudu za ljudska prava iz Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Srbije, a najviše, naravno, iz Hrvatske. Ima i mnogo upita iseljenika koji vode pravnu borbu za obiteljska nasljeđa u Hrvatskoj nacionalizirane im djedovine.

Vjerojatno zbog toga što je na http://ivicagrcar.weebly.com/ objavljena publikacija s raspravom na Okruglom stolu “Kritika prakse Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu”, a na istom linku dostupan je i njen tonski zapis.

Na tom su Okruglom stolu u Domu novinara u Zagrebu dokaze (i dokumente) o kršenju prava pristupa spomenutom Sudu za ljudska prava zajedno sa novinarima javnosti predstavili i odvjetnici Čedo Prodanović, Veljko Miljević i Ico Škarpa.

Uvijek čitateljima odgovaram da sam samo novinar i da je moj posao objaviti informaciju, da nisam političar ni odvjetnik i da nakon objavljivanja informacije ne vodim akcije.

Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu je ”hladnoratovski proizvod”. Kada je broj predmeta iz tzv. tranzicijskih zemalja na tom sudu nakon pada Berlinskog zida premašio 100 tisuća i kada je trebalo suditi zbog kršenja ljudskih prava u ”vlastitom dvorištu”, zemlje potpisnice Konvencije za zaštitu ljudskih prava odjednom više ”nemaju novca” za financiranje rada tog Međunarodnog suda

Ako u međuvremenu doznam nešto novo, vraćam se temi iz prethodno objavljene informacije.

Zasad nemam informacija o tome da su u Europskom sudu u Strasbourgu prekinuli s praksom kršenja prava pristupa tom Sudu.

Pojednostavljeno rečeno, Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu je ”hladnoratovski proizvod”. Kada je broj predmeta iz tzv. tranzicijskih zemalja na tom sudu nakon pada Berlinskog zida premašio 100 tisuća i kada je trebalo suditi zbog kršenja ljudskih prava u ”vlastitom dvorištu”, zemlje potpisnice Konvencije za zaštitu ljudskih prava odjednom više ”nemaju novca” za financiranje rada tog Međunarodnog suda.

Uvedena ograničenja prava pristupa Europskom sudu za ljudska prava iskorištavaju kompromitirana nacionalna sudišta tranzicijskih zemalja iz kojih sudski dužnosnici u pretpostupcima, bez sudskih odluka, eliminiraju ”nezgodne” tužbe podnesene tom sudu.

Zanimljivo je, međutim, da zanimanje za kršenje prava pristupa Sudu za ljudska prava u Strasbourgu unatoč svemu stalno raste, možda baš zbog sve većeg broja osoba kojima se uskraćuje pravo pristupa Sudu.

Da naglasimo, tužbe iz Hrvatske (slično i iz ostalih tzv. tranzicijskih zemalja) proglašuju se u pretpostupku nedopuštenima bez pisane sudske odluke (provjereno uvidima u spise u Sudu u Strasbourgu).

Nezadovoljne stranke ne mire se s tim da im se na takav način uskraćuje pravo na nepristrano suđenje i pravo pristupa Sudu (zajamčeno Konvencijom o ljudskim pravima).

Treba spomenuti da čitatelj u nastavku pisma piše: ”S moje strane obavještavam Vas da sam pisao Gospodinu Junkersu i zamolio ga za intervenciju.

Nikakvog odgovora.

Čitatelj opisuje ”ostavinsku raspravu i parnicu započetu 1972 . i nakon 43 godine taj sudski predmet nije okončan. Bio je taj predmet dva puta pred Sudom u Strasbourgu i svaki puta je vraćen kao da nije bilo kršenja ljudskih prava. Još se Sud u Strasborgu izjasnio i da nije bilo kršenja suđenja u razumnom roku”!?

Obratio sam se također i Europskoj Komisiji u Bruxelles-u iz koje sam dobio odgovor gospode Chiare Adamo, koja mi u svojoj naivnosti ukazuje da će mi samo hrvatsko pravosuđe moći pomoći ‘s akcijom bez greške’ u ostvarivanju mog prava na nasljeđe i u okviru ‘svojih internacionalnih obveza’ ugovorenih ulaskom Hrvatske u Europsku Uniju.

Odgovorio sam toj gospodi Adamo da Republika Hrvatska čini upravo obrnuto i da ne poštuje svoje ‘internacionalne obveze’ kršeći osnovna načela o ljudskim pravima, pravu na naslijede i garanciju privatnog vlasništva, sve te točke koje garantira Ustav ali koje pravosuđe ne respektira.

Rado bih ostao u kontaktu s Vama za izmjene informacija, jer osobno ne namjeravam napustiti borbu protiv Europskog suda za kršenje ljudskih prava i protiv hrvatskog pravosuđa koje je jako daleko od poštivanja svojih ‘internacionalnih obveza’ potpisanih prilikom prijema u Europsku Uniju i koje apsolutno treba reforme i to pod hitno.

Gospođa Predsjednica RH, kojoj sam se obratio pismom dala mi je pravo i obećala da će Saboru predložiti reformu pravosuđa!?

Vjerovali ili ne, tako je napisala u svom odgovoru na moj dopis”, začuđen je ovaj čitatelj.

Dobio sam proteklih dana i elektronsku poruku iz Crne Gore: ”Biste li me ljubazno uputili kako da pronađem tonske zapise ranije održanog Okruglog stola o Kritici prakse Evropskog sud u Strazburu. Pročitao sam PDF varijantu, koja je vrlo korisna, tamo stoji da zapisi stoje na Youtube-u, ali ih ne mogu naći” (zbog toga sam objavio još jednom web adresu na kojoj je objavljena rasprava sa spomenutog Okruglog stola).

Izdvojio bih još iz niza pisama i jedno u kojemu čitatelj opisuje ”ostavinsku raspravu i parnicu započetu 1972 . i nakon 43 godine taj sudski predmet nije okončan. Bio je taj predmet dva puta pred Sudom u Strsbourgu i svaki puta je vraćen kao da nije bilo kršenja ljudskih prava. Još se Sud u Strasborgu izjasnio i da nije bilo kršenja suđenja u razumnom roku”!?

I moglo bi se tako nabrajati još.

Brojni su načini na koje hrvatska državna uprava i pravosuđe (gotovo jednako domaće i međunarodno) nastoje spriječiti stranke da ostvare svoje pravne interese.

Nakon rušenja prevladanih ”pravnih poredaka” analiziraju se postupci zagovornika promjene poretka, a zanemaruju ili zaboravljaju ”doprinosi rušenju” činovnika prevladanih poredaka. Pritom je manje važno koliko su neizbježnim promjenama pridonijeli obespravljeni, a koliko sami činovnici i dužnosnici prevladanog poretka u domaćim i međunarodnim pravosuđima

Najprije na sve načine odugovlače sa rješavanjem tako da to zna potrajati i niz godina, ne bi li nekako iscrpili stranku, ili da rješenje, ako se ne može nikako izbjeći, na kraju zbog protoka vremena postane besmisleno i beskorisno (stranke preminu ili su u pravu, ali od toga nemaju koristi).

Čini se da je činovnicima sve to uzalud.

Privremeno se izbjegavaju problemi, ali samo dok nezadovoljstvo ljudi koji ne mogu odustati od svojih pravnih interesa ne naraste do mjere kada će morati srušiti ”pravni poredak” izigravanja prava na nepristrano suđenje i uskraćivanja pristupa (i međunarodnom) sudu.

Uobičajeno je odbijanje činovnika (prevladanog) ”pravnog poretka” da prihvate zahtjeve za promjene (tobože, ne mogu prihvatiti ”diktat ulice”). Zastoj nastao dok snage za promjenu nisu narasle do mjere rušenja prevladanog poretka činovnici koriste za povećavanje ograničenja prava.

A onda se nakon rušenja prevladanih poredaka analiziraju postupci zagovornika promjene poretka, a zanemaruju ili zaboravljaju ”doprinosi rušenju” činovnika prevladanih poredaka.

Postavlja se pitanje koliko budućim promjenama, osobito načinu na koje će do njih doći u domaćem i međunarodnom sudstvu, pridonose sadašnji sudski činovnici i dužnosnici izigravanjem samoproklamiranih reformi ili pasivnim promatranjem izigravanja.

Sudeći po pismima čitatelja i sve većem broju onih koji ne odustaju od svojih pravnih interesa unatoč tome što su njihove tužbe međunarodnom sudu proglašene nedopuštenima bez sudskih odluka, prevladani ”poredak” ograničavanja prava pristupa sudu se svakim danom sve više urušava.

Čini se da je i organiziranje Okruglog stola pod nazivom ”Kritika prakse Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu” 2013. pridonijelo skidanju ”smokvinog lista” sa stidnih mjesta tog Suda, a time i skorašnjim neizbježnim promjenama prevladanog ”poretka” ograničavanja temeljnih ljudskih prava na nepristrano suđenje i uskraćivanja prava pristupa sudu.

Čini se da je i organiziranje Okruglog stola pod nazivom ”Kritika prakse Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu” 2013.pridonijelo skidanju ”smokvinog lista” sa stidnih mjesta tog suda, a time i skorašnjim neizbježnim promjenama prevladanog ”poretka” ograničavanja temeljnih ljudskih prava na nepristrano suđenje i uskraćivanja prava pristupa Sudu

Pritom je manje važno koliko su neizbježnim promjenama pridonijeli obespravljeni, a koliko sami činovnici i dužnosnici prevladanog ”poretka” u domaćim i međunarodnim pravosuđima.

Više ne prolaze političko birokratske ispraznosti, primjerice, Chiare Adamo, koja ukazuje da samo domaće hrvatsko pravosuđe može pomoći “s akcijom bez greške” u ostvarivanju prava i u okviru “svojih internacionalnih obveza”, ugovorenih ulaskom Hrvatske u Europsku uniju, ili isprazno obećanje gospođe Kolinde Grabar-Kitarović, predsjednice Republike Hrvatske, ”da će Saboru predložiti reformu pravosuđa”.

Dajte kabinetskim činovnicima napokon dojavite da ogorčenim ljudima više ne pišu isprazne birokratske budalaštine.

***

Pozivamo čitatelje da se jave Ivici Grčaru i iznesu svoje probleme prouzročene time što im razni moćnici krše prava.

Pišite na [email protected] odnosno na [email protected] ili nazovite broj 098 484 355

***

Opaska uredništva: za podatke i ocjene iznesene u ovoj rubrici odgovara isključivo autor.

    •  O izgredima Ustavnog suda Sabor ''ni bu – ni mu''!
    •  Etički nazori oprečni većini kandidata za suce Ustavnog suda
    •  Posljednji slobodni novinar upisan u Sudski registar
    •  Signal novinarima da se okane iluzija o slobodi medija
    •  Banke nekontrolirano “dilaju” podacima o klijentima
    •  Treća novinareva tužba Sudu za ljudska prava
    •  Sudionici izbora su nasamareni – apstinenti imaju pravo
    •  Hoće li policija na birališta privoditi izborne apstinente?
    •  Prijavljujem Plenkovića zbog prijetnje DORH-u i USKOK-u
    •  Sudstvo i soc-skrbitelji žive od medijske šutnje

> Svi tekstovi ovog autora