Protumigrantski stavovi su protukršćanski stavovi

Papa Lav XIV. uputio je više puta poruku kako bi se katolički vjernici trebali odnositi prema migrantima. Tako je početkom listopada, vjernicima koji su na Trgu sv. Petra slavili misu, odnosno uprisutnjenje Isusa Krista, izrijekom rekao da katolici migrante ne smiju diskriminirati, stigmatizirati i odbacivati, oni ih, ako uistinu jesu katolici, trebaju otvorenih srca primiti, razumjeti, utješiti ih, otvoriti im nadu, biti s njima i biti za njih.

Tko ovako ne pristupa migrantima, nije i ne može biti katolik.

Papa Lav XIV. nije rekao ništa novo, on je samo ponovio i na konkretnu situaciju primijenio kršćanski nauk o čovjeku kao slici Božjoj. Svaki čovjek je za kršćanina stvoren na sliku i priliku Božju. Ne može se biti kršćanin a u drugom čovjeku, pogotovu u onom koji se nalazi u egzistencijalnim neprilikama, ne vidjeti sliku Božju.

Papa je svjestan toga da živimo u vremenima vrijednosne histerije i da su toj histeriji podlegli mnogi koji se javno deklariraju kao katolici. Oni to nisu jer katolici u migrantima ne vide one koji ugrožavaju njihovu kulturu, jezik ili stil života.

Biti kršćanin, znači biti Kristov, ali ne u smislu posjeda ili robovanja Kristovom nauku, nego biti Kristov u smislu zauzimanja za druge. Krist donosi nadu i spas, migranti traže nadu i spas. Zadatak kršćana je da migrantima pristupe sa željom da tražiteljima nade i spasa, kako je to rekao Lav XIV., pruži ”gostoljubivost, dobrodošlicu, suosjećanje i solidarnost” gledajući u njima ”priliku koja obnavlja lice Crkve”.

Nebrojeno puta sam rekao i napisao kako je kršćanstvo religija slobode, ljubavi, prihvaćanja, djelatne nade i susreta, te zbog toga ne može biti mnogobrojna. Istinskih kršćana je malo, ti malobrojni nemaju problem s migrantima, zato što nemaju problem s Isusom Kristom – on je emigrirao iz smrti u život.

Kršćani koji u migrantima vide silovatelje, otimače radnih mjesta ili teroriste koji imaju zadatak uništiti našu civilizaciju, imaju probleme veće od onih koje mogu zamisliti. Skandalozna je situacija da se netko poziva na kršćanstvo kako bi zastupao protukršćanske stavove. Riječ je o terorističkoj aktivnosti kojom se uništava sama bit kršćanstva, a ona stane u jednu riječ – ljubav.

Nije nikakva novost da takvih ”terorista” ima danas, baš kao što ih je bilo i kroz povijest. Svi oni su se pozivali na kršćanstvo kako bi provodili aktivnosti koje nemaju veze s onim što kršćanstvo jest. Zbog njih je ”lice Crkve” unakaženo i zbog takvih ”lice Crkve treba obnoviti”.

Papa Lav XIV. je migrante, od kojih većina nisu kršćani, pretvorio u misionare kršćanstva. Ova pozicija je naizgled, ali samo naizgled, paradoksalna. Ako samo malo razmislimo, pozicija je sasvim logična.

Onima koji se pozivaju na kršćanstvo kako bi promovirali nekršćanske stavove, a protumigrantski stavovi su nedvojbeno nekršćanski, potreban je susret s onima koji nisu kršćani ali od kršćanskih zemalja očekuju kršćanski odgovor.

Papa Lav XIV. podsjeća kršćane kakav je to kršćanski odgovor na problem migracija. On se razlikuje od političkog odgovora. Politika je pragmatična disciplina, kršćanstvo nije. Vjera pripada normativnom području. Kršćanski odgovor na migracije je dijalog dobrote.i prihvaćanja.

Svaki vjernik sadržajima vjere sebe izgrađuje kao vrijednosno biće. Vrijednost kršćanstva je u prihvaćanju svih ljudi bez ikakvih dodatnih kriterija i ograničenja.

Politika odnosno država ima sasvim drugu perspektivu. Država je zadužena da građanima jamči sigurnost i da sankcionira sve one koji  krše zakon na teritoriju koji se nalazi pod njezinom jurisdikcijom.

Kako je moguće da se kršćanskim sentimentom opravdavaju protumigrantski stavovi? Zato što se migranti nalaze na putu migracija u geografskom smislu dok su protumigrantski kršćani dovršili migracijski proces iz kršćanskih vrijednosti.

Kršćani ne ustaju protiv migranata. Ono što mi gledamo u Hrvatskoj, ali i u ostalim, nominalno kršćanskim zemljama, nije želja da kršćani obrane kršćanske vrijednosti pred najezdom nekršćanskih migranata, nego svjedočimo tome da vrijednosni (tzv. kršćanski) migranti, koji životom osporavaju kršćanske vrijednosti, ustaju protiv migranata u geografskom smislu, optužujući ih da oni ugrožavaju vrijednosti koje su oni sami već uništili.

Protumigrantski stavovi su protukršćanski stavovi. Ako ne vjerujete meni, pogledajte što kaže papa Lav XIV. Istinski kršćani su s migrantima, oni pomaganjem, podrškom, prisutnošću, brigom, susretom i dobrodošlicom demonstriraju snagu vjere koja ”mijenja lice Crkve”.

Sadašnje ”lice Crkve” u tzv. zapadnom svijetu je unakaženo. Ono je lažno, licemjerno i negostoljubivo. To je lice onih koji se ponose diskriminacijom, predrasudama i odbacivanjem.

Stanko Perica, ravnatelj Isusovačke službe za izbjeglice u Jugoistočnoj Europi, pokazuje kako se kršćani trebaju odnositi prema migrantima. Na ovoj, za katoličku Crkvu i vrijednosno zdravlje hrvatskog društva, bitnoj temi nedavno je doktorirao. Doktorat u bitnome naglašava da smo, kao ljudi, a pogotovo ako se deklariramo kao vjernici, dužni prema migrantima humanitarno djelovati, ali se ne smijemo zadržati samo na toj razini. S migrantima trebamo uspostavit dijalog kako bismo sebe njima predstavili i njih upoznali te im tako olakšali integraciju u društvo.

Protivnici migranata iznose laži o tome kako je ugroženo kršćanstvo pred naletom radikalnog islama. Ne, kršćanstvo ugrožavaju oni kojima se papa Lav XIV. obraća s  namjerom da se prestanu pozivati na kršćanstvo kako bi pronašli opravdanje za diskriminaciju, marginalizaciju i odbacivanje.

Nemam ništa protiv toga da se za počinitelje odnosno osumnjičenike da su počinili teška kaznena djela navode podaci o nacionalnosti, ali i o religijsko-svjetonazorskoj pripadnosti. Ideja pravednosti počiva na jednakosti. Ne možemo biti pravedno društvo ako u jednakoj situaciji koristimo različite metode.

Razbojnička banda, pa tako i razbojnička banda koja iznutra nagrđuje ”lice Crkve”, nema problem s kršenjem zakona, ako to čine pripadnici te bande.

Pogledajmo problem silovanja, posebno silovanja djece, i kako se prema njemu odnosimo. Kada neki svećenik siluje dijete, onda tom svećeniku društvo gotovo pa oprašta silovanje, jer, eto, nisu svi svećenici pedofili, a budući da je taj pedofil svećenik, onda ćemo ga gledati kao svećenika, a ne kao pedofila. Kada, naprotiv, neki migrant siluje dijete, onda će se stvarati društvena klima da se svi migranti promatraju kao silovatelji. Ovo je duboko nemoralna i nekršćanska pozicija. 

Silovanje djeteta je zločin koji je strašan u sebi, a još strašniji u iskustvu žrtve. Svatko tko počini ovaj zločin je silovatelj, neovisno o tome je li riječ o migrantu ili Hrvatu, katoliku ili muslimanu, svećeniku ili generalu.

Silovanje je zločin i protiv silovatelja se, kao društvo i država, a ako baš hoćete, za one koji to jesu, i kao kršćani trebamo boriti. Ako živimo u državi kojoj problem ne predstavlja zločin zato što je zločin, nego zločin prosuđujemo ovisno o tome tko je počinitelj, ne treba nas zabrinjavati kako nam izgleda lice. Daleko je veći problem to što smo ostali bez duše.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Halidova mi je smrt održala pedagošku lekciju o dobroti
    •  Plenković je misao, Beroš je materijalizacija te misli
    •  Kutleša je, zapravo, nakanio srušiti zagrebačku vlast
    •  Sekularnost države nije narušena, nego ugrožena
    •  Oružje i sloboda, ma što nam govorili, ne idu skupa
    •  Ovaj svijet vapi za dobrotom kakvu je pokazao Carlo Acutis
    •  Vlado Matijanić i Josip Reihl-Kir nisu rođeni kao zastave
    •  U Benkovcu je razapeto odavanje počasti Josipu Reihl-Kiru
    •  Trajna, lažna prošlost ubija ovu državu
    •  Poklič ZDS oduzeo je legalitet i legitimitet državi i društvu

> Svi tekstovi ovog autora