Puno smijeha nizašto –  opet sjajan roman Bore Ćosića, Sama

Ovako smiješnu knjigu, kao što je smiješan novi roman Bore Ćosića, ”Sama” (LOM, Beograd, 2025.), nisam čitala dugo. U stvari, ne mogu se sjetiti jesam li ikada nabasala na knjigu koja će biti toliko smiješna da čim se malo priberem i uozbiljim od prethodnog smijanja, misleći kako je nemoguće da sada ponovno, u narednih nekoliko sekundi, pročitam nešto smiješno – desi se obrnuto, i pročitam nešto još smiješnije od onog prethodnog, što me navodi da se kikoćem i svako malo prigušujem smijeh, kako ne bih probudila ukućane.

Ovako smiješna, ili samo za nijansu smješnija od toga, bila je čuvena monodrama, predstava o pustolovinama lažljivog Baruna Minhauzena, koju već desetljećima izvanredno dobro izvodi glumac Vili Matula.

Pada mi na pamet kako bi ovaj roman – još jedno u nizu kongenijalnih proznih djela ovog čuda od pisca, Bore Ćosića, koji je uza sve drugo što smo o njemu saznali iz njegovih brojnih knjiga, i nevjerojatno lucidan i zabavan autor – također netko trebao prilagoditi i postaviti na pozornicu.

Tako bi čuvena monodrama o nevjerojatnim pustolovinama Baruna Minhauzena, temeljena na tekstu njemačkog pisca Gottfrieda Augusta Burgera, iz 1786. godine, dobila svoj pandan – također jednu urnebesnu monodramu nešto drugačijeg prosedea, u kojoj govori jedna žena što sjedi na klupi na groblju, gdje je pak ostala nakon što su se svi prisutni na pogrebu razišli (s kišobranima ili bez njih) ”kao poslije utakmici”.

Govori ona svom mužu, koji samo sjedi pored nje i šuti, bez prestanka raznorazne svoje misli i rečenice, koje joj već, kao neke lude svijetleće rakete, padaju na pamet.

Dok se većina nas u stvarnom životu trudi i upinje da od svoga govora, riječi i rečenica, stvori nekakav smisao, koji bi mogao dati koliko toliko pristojan okvir našem postojanju, ova solilokvij pripovjedačica majstorica je žongliranja rečenicama koje svaki smisao već u startu ubijaju u pojam.

A što se tiče njena okvira postojanja, on postoji samo u tom ”logosu”, koji poput nekog luđačkog gejzira kipti i prelijeva njenom glavom nebulozne riječi i slike, koje u stvari imaju smisao, a taj se sastoji u tome da pokaže kako je sve besmisao, odnosno, kako je sve igra, pa je prema tome smijeh kao rezultat toga nešto prirodno, potrebno, čak i daleko više od toga – vrst vrhunaravne, svete potrebe, koja vodi do spoznaje o ništavilu, prosvjetljenja.

Zato ovdje, na koricama knjige, ima smisla umni crtački prikaz Modiglianov zamišljene pjesnikinje, Ane Ahmative, koja u svojim zapisima lamentira nad njegovom sudbinom, i koja je sa slikarem dijelila također neko zajedničko sjedenje na klupi, u Parizu, u Luxembourškom parku, 1911. godine.

Ženska govornica ovog romana rabi široko poiman, tradicionalno shvaćen ženski način govora, prostodušan a šašav, često nelogičan u svojoj težnji logičnosti, životan jezik, pun usredotočenosti na predmete, stvari, na utilitarnost kao takvu, pa je njen način govora ujedno i manifestacija života kao takvog, njegovo slavlje…

Nebuloza se u tom slavlju ispostavlja kao jedini smisao, a humor kao pobjeda duha – ne samo nad besmislom i tragedijom postojanja, već i nad materijom, koja čini naš svijet, i do koje veoma mnogo držimo – kao da je ona sama ono jedino istinsko i ”pravo”.

Tako se ispostavlja kako je ovdje riječ o jednoj umjetničkoj igri koja nadrasta standarde na koje smo navikli, svakako i onog Minhauzena, koji ne bi bio onako smiješan da ga svojom nevjerojatno razigranom glumačkom improvizacijom ne oživljuje i uzvisuje onaj predobri glumac Vili Matula.

Ovdje je, u ovoj malenoj, poput nekog dječjeg almanaha knjizi, u njenom poretku i rasporedu riječi, gdje sve vrvi od stvari, predmeta, pojava koje čine naš – ukoliko se samo malo bolje zagledamo, po svoj prilici somnabulni, luđački ljudski univerzum, sve propitano i sve porazbacano na glavačke, da bi se u tom preustroju ponovno povezalo i složilo kroz nove čitalačke imaginacije, kao u jedan savršeno podešen umjetnički organizam…

Šteta bi bilo da ovdje prepisujem naročito smiješne dijelove iz romana ”Sama”, jer bih onda, po svemu sudeći, trebala prepisati cijeli roman. A kako je meni najčešće smiješno ono što većini niti najmanje nije, odnosno kako se većina uglavnom uopće i ne smije, a kada se smije, smije se na mjestima koja su lišena izraženijeg humora i duha, dok ostatkom vremena samo sjedi kao zaleđena, promatrajući ono što se pred njom događa, bez da kaže ”a” ili ”be” – u što sam se nedavno uvjerila gledajući ponovno na daskama kazališta Matulinog ”Minhausena”, tako je najbolje da ja ovu knjigu Bore Ćosića – tek jedan od segmenata vrhunskog književnog krešenda, kojemu svjedočimo posljednjih godina kako nastaje iz pera ovog velikog pisca – nikome niti ne preporučujem, jer bi moja preporuka najvjerojatnije samo stvorila pomutnju, moguće odbila od ovog romana one koji su možda već razmišljali da li da se ovoj knjizi približe ili ne. A sad baš, kad im je ja uz ovakve laude i pohvale guram pred nos, iz inata neće.

E pa, pravo im budi, takvi i ne zaslužuju da budu publika stvarima i djelima koja su tu za probrane, one koji će znati uživati u njima, uz mnogo zahvalnosti za umjetnikov dar, umijeće, i dakako – plemenitost, koja je sve to oblikovala, u čijem svjetlu – premda to možda i ne zaslužujemo, možemo pomalo ogledati i sebe.

U tome je širokogrudnost značajnih književnih djela, kakva već, među inima, stvara i izvedba ovog majstora umjetnosti riječi.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Bilo jednom na Balkanu
    •  Tršćanski književni razgovori
    •  Metoda opuštanja strahom
    •  Estetizirana, modernistička proza Irene Vrkljan
    •  Uskršnji zečevi i uskršnja magla
    •  Bistri vitez Péter Nádas i profesija pisanja
    •  Naše nove maškarane povorke, ubijene u pojam 
    •  Vladimir Majakovski, ''Kako se prave stihovi?''
    •  Gradovi bez građana
    •  Dnevnik Witolda Gombrowicza

> Svi tekstovi ovog autora