Putinov simulakrum i čvrsto ujedinjenje Zapada

Rat u Ukrajini, osim smrti i razaranja u toj zemlji, donio je i promjene u političkoj svakodnevnici Europske unije i NATO saveza.

Opijen uspješnom i brzom aneksijom Krima, popraćenom slabim odgovorom Zapada, Putin ga je podcijenio, kao što je podcijenio i ukrajinske obrambene snage.

Napravio je ono za što je vrlo vjerojatno mislio da nije moguće ni u najluđim scenarijima: ujedinio je ”slabi” Zapad, čak je poslovično neutralnu Švicarsku okrenuo protiv sebe, a Njemačku, kojoj je rata u zadnjih stotinjak godina zasigurno preko glave, ponovo je naveo da preko noći napravi politički zaokret i krene se naoružavati.

Čak se i EU buntovnike, Mađarsku i Poljsku, nije moralo dugo čekati da odluče na koju stranu će se svrstati. Turska, čija politika često zna biti u konfliktu s politikom Europske unije, se odmah prometnula u jednog od glavnih ukrajinskih saveznika.

U rekordnom roku su se organizirali fondovi za pomoć Ukrajini, šalje se oružje i humanitarna pomoć, veliki broj država prima ukrajinske izbjeglice, broj volontera i dobrovoljaca se neprestano povećava, a o sankcijama Rusiji da i ne govorimo.

Putinov režim je na sankcije odgovorio sankcijama, koje nisu i ne mogu biti toliko snažne kao sankcije Zapada. Osim toga, režim je odgovorio represijom, selekcijom činjenica i svojevrsnim simulakrumom – kopiranjem, iskrivljavanjem, mijenjanjem i lažiranjem stvarnosti u kojoj se nalazi njegova država i narod.

Putinov simulakrum se razvija i održava uz pomoć režimskih medija koji izvještavaju na pristran i strogo kontroliran način, lažući svima, čak i ruskim vojnicima gdje idu i protiv koga se trebaju boriti.

U takvom izvještavanju se nađe mjesta i za pokoju istinitu činjenicu, ali samo ako je ona u skladu s nametnutim narativom o borbi protiv nacizma u Ukrajini i smrtnoj ugrozi Rusije od strane mrskog i neprijateljskog Zapada koji preko Ukrajine želi uništiti Rusiju.

Neovisni mediji su platili cijenu: ili su prestali izvještavati o ratu, ili su ugašeni.

Da bi održao i proširio svoj simulakrum, režim zatvara i cenzurira one koji se usude djelovati suprotno. Dokaz su tisuće zatvorenih i kažnjenih ljudi koji su se drznuli progovoriti i prosvjedovati protiv invazije na Ukrajinu.

Koliko daleko je spreman ići pokazuje i zabrana i(li) ograničenje Facebooka, Instagrama i Twittera u Rusiji, gotovo jedinih načina za izbjegavanje i dekonstrukciju politički i medijski konstruirane totalitarne stvarnosti u kojoj se nalazi Rusija.

Osim ograničenja i zabrane najvećih i najpopularnijih društvenih mreža, uvedene su i stroge kazne za ”lažno izvještavanje” o ratu, ili, kako ju je Putin nazvao, ”specijalnoj vojnoj operaciji u Ukrajini”.

Mogli bismo se opravdano zapitati što je za Putina rat ako je ovo u Ukrajini ”specijalna vojna operacija”. Kazne za ”lažno izvještavanje” mogu biti novčane, ali mogu ići i do petnaest godina zatvora, ovisno o težini ”lažnih informacija”.

Oni koji su protiv rata u Ukrajini bivaju proglašeni prozapadno orijentiranim Rusima, a samim time i nacionalnim izdajicama.

No osim što je Putinova politika postala kohezivni element Zapada, ona je uspjela postići ono što je i samom NATO-u trebalo. Ona je, naime, ponovo na svjetlo dana iznijela već pomalo zaboravljeni razlog njegovog bivstvovanja.

Tako su Švedska i Finska, vojno neutralne države, počele razmišljati o pristupanju tom savezu, a članice NATO-a, koje graniče s nepredvidljivim i agresivnim ruskim susjedom, ako je vjerovati Bidenu i Stoltenbergu, mogu biti mirne.

Putinova agresivna politika je na stranu gurnula političke razmirice zapadnih država saveznica i u prvi plan stavila pitanje sigurnosti, solidarnosti, moralnosti, ali i milosrđa.

Jean Jacques Rousseau milosrđe vidi kao urođeno čovjeku, kao urođenu osobinu kojom čovjek može ublažiti ”krvoločnost svoga samoljublja ili želje za održanjem” i putem koje on ”umjeruje žar koji osjeća za svoje blagostanje urođenim zazorom da gleda kako mu pati bližnji”.

Njegove manifestacije su, prema Rousseaovom mišljenju, prisutne u mnogim aspektima ljudskog života i prirode: u odnosu majke i djeteta, tragedijama koje pogađaju druge, društvenom životu, a Rousseau ju čak proširuje i na prijateljstvo jer je prijateljski odnos odnos u kojem želimo nekoga učiniti sretnim i zaštititi ga od patnje.

Koliko je ono važno za Rousseaua, najbolje nam dokazuje da mu je dao važnu ulogu u očuvanju ljudske vrste. Govor milosrđa je: ”Ostvari svoje dobro, a da pri tom učiniš što je moguće manje zla drugome”.

Ove sankcije i odgovor Zapada su manifestacija apsolutne svjesnosti o stanju u kojem se nalazi onaj koji pati, a u ovom slučaju je to ukrajinski narod. Države koje su uvele sankcije Rusiji i same snose veće ili manje posljedice tih istih sankcija.

No one su spremne, Rousseauovim rječnikom rečeno, umiriti žar za svojim blagostanjem i prijateljski podržati ukrajinsku borbu za slobodu i samoodređenje.

Ukrajinski narod je naš bližnji i on pati. Zapad je siguran da je podrška Ukrajini ispravan čin. Putinova ratna politika i njegov ratni stroj su naišli na nepremostivu prepreku. Naletjeli su na Slobodu. Ukrajinska pravedna i herojska borba nije i neće biti uzaludna.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Predsjednički kandidat u ulozi komičara
    •  Lastovo: Plenkovićev je svijet ontološke lišenosti umnosti
    •  UN je organizacija koja ne može ispuniti svoju svrhu
    •  Izbor Bartulice pokazuje da su građani duboko u trnju
    •  Političari u berbi europskih trešanja
    •  Praznik političke sentimentalizacije
    •  Moramo prihvatiti i poslušno slušati što pater Plenković kaže
    •  U živom smo blatu korupcije, a za vlast u jacuzziju
    •  Hrvatski građani su u stanju političke predrazboritosti
    •  Vukovar treba postati grad svrha, a ne biti samo grad žrtva

> Svi tekstovi ovog autora